Poslovni broj: Usž-2314/19-2

 

Poslovni broj: Usž-2314/19-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T. W. iz Z., kojeg zastupa R. P., odvjetnik iz odvjetničkog ureda R. P. i G. S. u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi ispravka greške u rješenju, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3424/17-5 od 27. veljače 2019., na sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba se odbija.

II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3424/17-5 od 27. veljače 2019.

 

Obrazloženje

 

Osporenom prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke, poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/14-01/3609, URBROJ: 513-04/17-2 od 25. listopada 2017. Točkom II. izreke presude poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave Z. za nekretnine, KLASA: UP/I-410-20/2009-001/21924, URBROJ: 513-007-01-60/2012-34 od 12. rujna 2004. Točkom III. izreke presude odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave Z. za nekretnine, KLASA: UP/I-410-20/2009-001/21924, URBROJ: 513-007-01-60/2012-34 od 12. rujna 2004. Navedenim prvostupanjskim rješenjem ispravlja se, u posljednjem odlomku obrazloženja rješenja tog tijela, KLASA: UP/I-410-20/2009-01/21924, URBROJ: 513-007-01-60/2014-32 od 6. kolovoza 2014. na način da umjesto: „budući da je protekao rok za žalbu od 30 dana, a temeljem članka 163. stavak 1. Općeg poreznog zakona, žalbu je valjalo odbaciti i riješiti kao u dispozitivu rješenja“, treba stajati: „budući da je nakon isteka roka za žalbu s danom 19. listopada 2012. rješenje postalo konačno, a porezni obveznik nije okolnost na kojoj temelji prijedlog učinio vjerojatnim, sukladno članku 126. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku prijedlog za obnovu je trebalo odbaciti i riješiti kao u dispozitivu.“ (točka I. izreke). Ispravak ove greške upisat će se u izvornik rješenja u obliku bilješke (točka II. izreke).

Tuženik osporenu presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredbi postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U žalbi navodi, u bitnom, da je poreznim rješenjem od 12. rujna 2014. ispravljena greška u posljednjem odlomku obrazloženja rješenja istog tijela od 6. kolovoza 2014. donesenog povodom prijedloga za obnovu postupka kojim je odbačen prijedlog za obnovu postupka. Osporenim rješenjem mijenja se posljednji odlomak citiranog rješenja od 6. kolovoza 2014. na način da umjesto „budući da je protekao rok za žalbu od 30 dana, a temeljem članka 163. stavak 1. Općeg poreznog zakona, žalbu je valjalo odbaciti i riješiti kao u dispozitivu rješenja“, sada stoji, budući da je nakon isteka roka za žalbu s danom 19. listopada 2012. rješenje postalo konačno, a porezni obveznik nije okolnost na kojoj temelji prijedlog učinio vjerojatnim, sukladno članku 126. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku prijedlog za obnovu je trebalo odbaciti i riješiti kao u dispozitivu“.

Tuženik smatra kako u konkretnom slučaju sud u potpunosti zanemaruje odlučnu činjenicu da svrha ispravka nije bila otklanjanje pogreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, već ona druga zakonom predviđena situacija u kojoj se dozvoljava korištenje ovog instituta, a to je ispravak druge očite netočnosti u kojem slučaju Zakon o upravnom postupku ipak dozvoljava donošenje rješenja u tom smislu. Svrha ispravka nije bilo stvaranje nove porezne obveze ili pravne osnove, već se porezno tijelo poslužilo spornim institutom samo da nedvojbeno i točno utvrđeno činjenično stanje zbog kojeg je tužitelju odbačen prijedlog za obnovom postupka podvede pod odgovarajuće zakonske odredbe. Opisanim postupanjem, prema mišljenju tuženika, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je samo usklađena izreka s obrazloženjem, pa je očito da se radilo o nepravilnosti u pisanju obrazloženja rješenja koje je trebalo na odgovarajući način uskladiti s izrekom pri tome ne dirajući u prava tužitelja.

Smatra da je sud predmetnu presudu donio temeljem pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, slijedom čega smatra presudu nezakonitom pa predlaže sudu da istu u cijelosti poništi.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.

Naime, prema odredbi članka 104. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.) javnopravno tijelo može rješenjem ispraviti pogreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, te druge očite netočnosti u rješenju koje je donijelo ili u njegovim ovjerenim prijepisima. Ispravak pogreške proizvodi pravni učinak od dana od kojeg proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.

Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem porezne uprave, pozivom na citiranu odredbu ZUP-a, ispravljen dio obrazloženja rješenja istoga tijela, tako da je izmijenjen pravni osnov na kojem se temeljila izreka rješenja.

S obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o očitoj pogrešci kakva je propisana naprijed citiranom zakonskom odredbom, pravilno je ocijenio prvostupanjski sud da se osporeno rješenje kojim je odbijena žalba tužitelja ne može ocijeniti zakonitim, jer se mijenjanje obrazloženja rješenja i usklađivanje s izrekom ne mogu podvesti pod odredbu članka 104. ZUP-a.

Radi navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti povrede postupka pa stoga ne postoje razlozi na koje se tuženik poziva u žalbi.

Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu, 22. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Boris Marković, v.r.