Poslovni broj: 57 Pž-6597/2016-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-6597/2016-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. R., (OIB ...), kojeg zastupa punomoćnica S. D., odvjetnica u Č., protiv 1. tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB ... i 2 tuženika LOVAČKO DRUŠTVO O., K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. B. odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 8.043,52 kn, odlučujući o drugotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2584/2012-52 od 3. lipnja 2016., 22. srpnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se drugotuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2584/2012-52 od 3. lipnja 2016. u točki I. izreke kojom je drugotuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 6.550,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena i u točki IV. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2584/2012-52 od

3. lipnja 2016 u preostalom dijelu točke I. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu zahtijeva radi isplate zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos od 6.550,00 kn tekućim od 18. svibnja 2011. do 2. lipnja 2016. po stopi od 14% godišnje za period do 30. lipnja 2011., za period od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja

2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 3. lipnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih i u tom dijelu se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 937,50 kn kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Rijeci je prihvatio tužbeni zahtjev kojim je drugotuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 6.550,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva od drugotuženika isplatu iznos od 1.493,52 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke) odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 8.043,52 kn (točka III. izreke) i naložio drugotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7. 647,50 kn (točka IV. izreke).

 

U obrazloženju presude sud navodi da među strankama nije sporno da se 17. svibnja

2011. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo tužitelja registarskih oznaka ..., kojim je upravljao S. G., koje je oštećeno jer je na cestu istrčala srna i udarila u vozilo tužitelja već je sporna pasivna legitimacija oba tuženika. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je za naknadu štete odgovoran drugotuženik kao osoba koja upravlja i gospodari lovištem u predjelu gdje se je nezgoda dogodila i kojim prolazi državna cesta - DC 102 i na mjestu u kojem je bio postavljen znak „1100m, divljač na cesti“. Drugotuženik je prigovorio suodgovornosti vozača S. G. za nastanak štetnog događaja jer nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti. Primjenom odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), sud je ocijenio da je teret dokaza te činjenice na drugotuženiku koji tvrdi da je šteta nastala uslijed neprilagođene vožnje tužitelja, što on nije dokazao niti je predložio dokaze u prilog toj svojoj tvrdnji. Stoga je sud o toj činjenici odučio primjenom pravila o teretu dokazivanja i utvrdio da šteta nije nastala radnjom oštećenika ili treće osobe. Imajući u vidu da je tužitelj sam popravio oštećeno vozilo, za koji nema račun kao dokaz visine zahtijevane naknade materijalne štete, sud je na tu okolnost izveo dokaz vještačenjem po vještaka prometno procjeniteljske struke iz kojeg proizlazi da su cijene rada i troškovi otklanjanja štete na predmetnom vozilu, iznosile 6.550,00 kn. Na iznos troškova popravka tužitelj nije platio PDV posljedično čemu je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.493,52 kn. Na temelju odredbe čl. 1086. ZOO-a, obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, pa je stoga sud tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od 18. svibnja 2011. U odnosu na tužbeni zahtjev protiv prvotuženika sud je primjenom odredbe čl. 32.a. u vezi čl. 7. Zakona o javnim cestama, utvrđeno je da je na predmetnom dijelu ceste postavljen znak „divljač na cesti“ iz čega proizlazi da prvotuženik nije propustio poduzeti neku konkretnu radnju ili mjeru koja bi mogla utjecati na siguran i nesmetan promet, kako bi se izbjeglo izlijetanje divljači na cestu. Zato je osnovan prvotuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Tuženik u žalbi, u bitnome, navodi da je sud počinio bitnu povredu odredba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer je tužitelj utužio iznos od 8.043,52 kn što iznosi 6.539,44 kn bez PDV-a. Međutim, sud tužitelju dosuđuje iznos od 6.550,00 kn s osnove naknade štete bez PDV koju on nije zahtijevao u tom iznosu. Tužitelj je samostalno popravio vozilo pa mu se ne može dosuditi veći iznos od onog koji bi on imao za troškove obavljenog popravka već eventualno ima pravo za troškove kupnje oštećenih dijelova za koje nije dostavio dokaze. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer tužitelj nije dostavio račun za troškove popravljanja vozila slijedom čega kamate ne mogu teći od štetnog događaja već samo od presuđenja do isplate. I na kraju, tužitelj uopće nije dokazao dinamiku štetnog događaja na okolnost prilagođene brzine kretanja vozila.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i zahtijeva naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 937,50 kn.

 

Žalba nije osnovana, osim u dijelu početka tijeka zateznih kamata.

 

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 8.043,52 kn koja mu je nastala na njegovom motornom vozilu zbog prometne nezgode 17. svibnja 2011. kada je prilikom vožnje na 8 km i 800 m dionice državne ceste 102 izvan naselja, na području općine Omišalj naletjela srna.

 

Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredba postupka iz čl. 354. st. 2 . t. 12. ZPP-a jer je tužitelju od zahtijevanog iznosa s osnove nakade štete u iznosu od 8.043, 52 s te osnove dosuđen iznos od 6.550,00 kn iz čega proizlazi da tužitelju nije dosuđeno više od onog što je tražio (čl. 369. st. 4. ZPP-a), već manje slijedom čega prvostupanjskom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev.

 

Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitan jer je presudu ili rješenje kojim se dovršava postupak u sporu male vrijednosti, a kakav je i ovaj spor po čl. 502. st. 1. ZPP-a, dopušteno pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da, primjenom Zakona o cestama, odgovara po principu krivnje. Zakonom o cestama se utvrđuje odgovornost za štetu od naleta divljači pravnih osoba koje upravljaju javnom cestom, odnosno koncesionara, po načelu krivnje. Dakle, prema odredbi čl. 50. st. 2. Zakona o cestama, pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač, samo ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

 

Odredbom čl. 1. Zakona o cestama propisano je da se tim Zakonom uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta. Sporni čl. 50. Zakona o cestama razvrstan je u glavu IV., pod nazivom „Mjere za zaštitu javnih cesta i prometa“.

 

Slijedom navedenog, st. 1. čl. 50. Zakona o cestama, kojim je propisano da se za štetu odgovara po načelu krivnje, nije moguće promatrati izvan konteksta predmeta uređenja Zakona o cestama u cjelini i, posebno, glave IV. tog Zakona, kao što ga nije moguće promatrati ni odvojeno od sadržaja st. 2. te zakonske odredbe. Naime, iz st. 2. čl. 50. Zakona o cestama jasno proizlazi da nije riječ o pravnom uređenju odgovornosti osoba koje gospodare lovištima za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači. Budući da se radi o odredbi zakona koji uređuje pravno područje javnih cesta, riječ je o pravnom uređenju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionara javne ceste za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači.

 

Odgovornost osoba koje gospodare lovištem, a time i tuženika, utvrđuje se prema propisima Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09; dalje: ZOL) te općim propisima obveznog prava, odnosno Zakonom o obveznim odnosima (čl. 1045. st. 3. u vezi s čl. 1063. do 1067.), kao što je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

Stoga, u konkretnom slučaju tuženik, kao lovoovlaštenik u smislu odredbe čl. 83. ZOL-a, odgovara za štetu koju je prouzročila divljač naletom na motorno vozilo.

 

Suprotno žalbenim navodima divljač na javnoj cesti smatra se opasnom stvari, a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao ekskulpacijske razloge za oslobođenje od odgovornosti za štetu predviđene odredbom čl.

1067. ZOO-a pa ga je valjalo obvezati na isplatu utuženog iznosa.

 

S tim u vezi, neosnovano ukazuje tuženik u žalbi da je i motorno vozilo u pogonu opasna stvar te da prema tome i imatelj vozila odgovara za nastalu štetu. U kontekstu sraza motornog vozila i divljači na javnoj cesti motorno vozilo ne treba smatrati opasnom stvari jer se radi o šteti koju je prouzročila divljač kao opasna stvar, a ne o šteti koju je na divljači kao opasna stvar prouzročilo, odnosno pričinilo motorno vozilo.

 

Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj navodi da je na tužitelju teret dokaza „prilagođene brzine“ jer je sud pravilno primjenom čl. 1067. ZOO-a sud je ocijenio da je teret dokaza te činjenice na drugotuženiku koji tvrdi da je šteta nastala uslijed neprilagođene vožnje tužitelja, što on nije dokazao niti je predložio dokaze u prilog toj svojoj tvrdnji.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, odredbe čl.

1086. ZOO-a dosudio tužitelju zatezne kamate od 18. svibnja 2011. smatrajući da je zahtjev za naknadu štete dospio u trenutku štetnog događa 17. svibnja 2011. S obzirom na to da je nesporna činjenica da je tužitelj samostalno popravio vozilo i kupio potrebne oštećene dijelove te je ne tu okolnost izveden dokaz vještačenjem na okolnost cijene rada i troškova otklanjanja štete na predmetnom vozilu jasno je da tužitelj nije platio popravak vozila niti je on dokazao da je upravo 17. svibnja 2011, otklonio štetu u kojem slučaju bi njegova imovina bila umanjenja, tužitelju s te osnove pripadaju zatezne kamate od presuđenja odnosno od donošenja prvostupanjske presude, dakle od 4. lipnja 2016.

 

Pravilna je i odluka o troškovima jer je o njima odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a

 

 

Stoga je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. izreke dok je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. izreke ove presude.

 

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer, uzevši u obzir njegov sadržaj, taj podnesak nije bio potreban radi vođenja ovog žalbenog postupka (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a). Zbog toga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

 

Zagreb, 22. srpnja 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.