- 1 -              Rev 2524/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2524/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko upravni odjel, protiv I. tuženika D. E. i II. tuženice S. E., oboje iz O., koje zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1936/2014-2 od 3. srpnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1328/2011-23 od 23. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija I. tuženika i II. tuženice kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev I. tuženika i II. tuženice za naknadom troškova revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da darovni ugovor od 25. veljače 2005. zaključen između tuženika gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje i naplatu potraživanja tužiteljice na ime poreznog duga i doprinosa prema I. tuženiku kao poreznom dužniku u iznosu od 404.331,57 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). II. tuženica je dužna dopustiti tužiteljici naplatu navedenog iznosa prodajom nekretnina upisanih u zk.ul. 2168 k.o. O., kč.br. ... u naravi kuća broj ... , zgrada i dvor u ulici ... , površine 701 metara kvadratnih (točka II. izreke). Preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen (točka III. izreke) te je naloženo tuženicima naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 23.614,56 kuna (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici podnose reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlažu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja. Traže trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je I. tuženik u obvezi namiriti potraživanje koje ima spram tužiteljice po osnovi poreza i kamata u iznosu od 404.331,57 kuna. Nadalje utvrđuju da je ugovorom o darovanju od 25. veljače 2005. predmetnu nekretninu darovao svojoj supruzi, II. tuženici premda da je znao da takvim raspolaganjem nanosi štetu tužiteljici zbog nemogućnosti naplate poreznog duga. Utvrđuju i da istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer da je o eventualnoj zastari bilo moguće raspravljati u postupku pred upravnim tijelom, ali da I. tuženik takav prigovor nije naznačio. Visinu poreznog duga nižestupanjski sudovi utvrđuju na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi primjenom odredbe čl. 280. i 281. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) zaključuju da je I. tuženik poduzetim besplatnim raspolaganjem nanio štetu tužiteljici pa da je njezin zahtjev za pobijanjem takve pravne radnje osnovan.

 

Prije svega valja naznačiti da u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a. Odluke nižestupanjskih sudova su jasne, nedvosmislene, neproturječne i posve razumljive. U odnosu na odbijajući dio zahtjeva koji revidenti problematiziraju u reviziji valja im odgovoriti da se protiv istog, što je sasvim razumljivo, nisu žalili pa je nejasan i ne postoji pravni interes za podnošenje revizije u odnosu na to. Međutim, nije pravilno odbiti dio tužbenog zahtjeva "u preostalom dijelu" već je potrebno novčano ga izraziti. No, to ne poboljšava pravnu poziciju tuženika jer oni revidiraju na prihvaćajući dio zahtjeva.

 

Nadalje revidentima valja odgovoriti da je dug I. tuženika utvrđen vještačenjem zbog čega revizijski navodi o osnovu duga nisu osnovani. Isto tako, I. tuženik u upravnom postupku nije isticao prigovor zastare, pa nastup iste nije niti utvrđen kao što to pravilno zaključuju sudovi nižeg stupnja.

 

Nisu jasni revizijski navodi o prekluziji prava na pobijanje pravnih radnji jer je tužiteljica od početka ovoga postupka zatražila pobijanje pravne radnje-darovnog ugovora. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

 

Konačno, revidentima valja naznačiti da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje više nego jasno da je I. tuženik poduzeo pravnu radnju na štetu tužiteljice u namjeri da izbjegne mogućnost naplate poreznog duga. Naime, on je za porezni dug znao, sklapao je nagodbu i poduzimao pravne radnje protiv rješenja o ovrsi. Uzimajući u obzir da je besplatnu pravnu radnju učinio svojoj supruzi djeluje predmnijeva o tome da je takva radnja učinjena sa znanjem da se time vjerovniku nanosi šteta. Nešto drugo revidenti u postupku nisu dokazali.

Stoga je materijalno pravo posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

 

S obzirom da revizijom nisu uspjeli, valjalo je odbiti zahtjev za naknadom troškova revizije (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. srpnja 2020.