Broj: Revt 317/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. b. d.d. u stečaju, O., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Z., protiv prvotuženika I. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik F. Č., odvjetnik iz P., protiv drugotuženika M. d.d. L., kao pravnog slijednika Ž. K., T. i u. d.d., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5150/09 od 24. ožujka 2011. kojom je djelomice preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-78/07 od 23. listopada 2008., u sjednici održanoj dana 25. siječnja 2012.,

p r e s u d i o   j e

              I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

              II. Odbija se zahtjev drugotuženika za nadoknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor kojeg su sklopili Ž. K. t. i g. d.d. i I. d.o.o., dana 19. studenog 2003., te je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Poreču brisanje upisa vlasništva prvotuženika upisana na k.č.br. 457 k.o. P. z.k.ul.br. 834 k.o. P..

              Naloženo je tuženicima da solidarno plate tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 629.750,00 kuna a odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži po osnovi parničnih troškova iznos od daljnjih 236.070,00 kuna.

              Povodom žalbi koje su podnijeli prvo i drugotuženici drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor od 19. studenog 2003., a u ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske preinači ili ukine.

              U odgovorima na reviziju tuženici osporavaju osnovanost revizije.

              Revizija nije osnovana.

              Nije sporno da je tužitelj s trgovačkim društvom A. t. t. d.o.o., L., dana 7. prosinca 1994. sklopio ugovor temeljem kojeg kupuje nekretninu upisanu u z.k. uložak 834 k.o. P., te da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti a tužitelj da je stupio u posjed navedene nekretnine.

              Nije sporno niti to da je pravni prednik drugotuženika, (pravni slijednik A. t. d.o.o.), Ž. K. d.d., istu nekretninu prodao prvotuženiku ugovorom od 19. studenog 2003.

              Utvrđeno je i to da je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1134/02 od 26. rujna 2006. odbijen tužbeni zahtjev kojim je M. d.d. tražio da se utvrdi ništavim ugovor od 7. prosinca 1994., te da je za raspolaganje ugovorom od 7. prosinca 1994., ministar pravosuđa Republike Hrvatske izdao suglasnost dana 5. srpnja 2006., temeljem čl. 2. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 36/91, dalje: Uredba) i Odluke Vlade Republike Hrvatske o izuzimanju od zabrane raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini („Narodne novine“ broj 46/00).

              Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj traži da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor od 19. studenog 2003. jer je stjecatelj znao da je nekretnina već otuđena ugovorom od 7. prosinca 1994., a znao je i za to da su ugovorne obveze ispunjene na način da je isplaćena kupoprodajna cijena, a tužitelj da je stupio u posjed nekretnine.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je prvotuženik znao za raspolaganje ugovorom od 7. prosinca 1994., te ostale okolnosti u vezi navedenog raspolaganja, zbog čega prvotuženik ne uživa zaštitu povjerenja u zemljišne knjige (očito je prvostupanjski sud imao u vidu odredbu čl. 122. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Narodne novine 91/96 i dr., dalje: ZVDSP), ističe da je nekretninama raspolagao nevlasnik, te da je ugovor suprotan moralu društva i kao takav ništav (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO).

              Postupajući po žalbama prvo i drugotuženika drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora, smatrajući da iz činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud ne proizlazi da bi ugovor od 19. studenog 2003. bio ništav, već da se radi o dvostrukom otuđenju iste nekretnine na temelju valjanih pravnih poslova, a takvu situaciju treba razriješiti primjenom odredbe čl. 125. ZVDSP-a.

              U reviziji tužitelj prije svega ističe da je drugostupanjski sud postupio suprotno odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP), prema kojoj sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

              Međutim, očito je da drugostupanjski sud nije odlučio izvan granica zahtjeva koje je postavio tužitelj.

              Naime, djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj prethodno postavio svojom tužbom.

              Tužitelj također tvrdi da je drugostupanjski sud postupio „mimo žalbenih razloga“, međutim, drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 373. toč. 3. ZPP), iako se u razlozima presude pogrešno pozvao na odredbu čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP.

              Međutim, ova pogreška nije od utjecaja na zakonitost drugostupanjske presude.

              Drugostupanjski sud je zaključio da ugovor od 19. studenog 2003. nema nedostataka zbog kojih bi bio ništav, a takav zaključak prihvaća i ovaj revizijski sud.

              Što se tiče prigovora revidenta da je predmetnu nekretninu ugovorom na kojeg se odnosi tužbeni zahtjev prodao nevlasnik treba reći da je taj ugovor sklopila osoba koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila upisana u zemljišne knjige, a ukoliko bi se tu osobu i moglo smatrati nevlasnikom s obzirom na to da je prethodno sklopljen ugovor od 7. prosinca 1994. (na temelju tog ugovora stjecatelj je postao tek predmnijevani vlasnik), treba reći da ugovor kojim se prodaje tuđa stvar nije ništav već ima pravne učinke u smislu odredbe čl. 460. ZOO.

              Okolnost da prvotuženik nije bio u dobroj vjeri jer je znao za ugovor od 1994. (kojeg treba smatrati valjanim od njegovog sklapanja jer je ministar pravosuđa izdao suglasnost temeljem čl. 2. Uredbe, pri čemu nije od bitnog utjecaja što je suglasnost izdana tek 2006.), biti će odlučna u nastavku postupka u kojem će se odlučiti o ostalim zahtjevima tužitelja primjenom odredaba čl. 125. st. 1. i 2. ZVDSP, a ta okolnost kao niti ostale činjenice na koje se poziva tužitelj tijekom prethodnog postupka, a koje ponavlja i u reviziji, nemaju, po ocjeni ovog revizijskog suda, za posljedicu ništavost ugovora od 19. studenog 2003.

              Prema tome, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva revident, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo, a nije uočena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena.

              Zahtjev drugotuženika za nadoknadu troška odgovora na reviziju je odbijen jer taj podnesak nije bio potreban.

U Zagrebu, 25. siječnja 2012.