Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1 Poslovni broj Gž-70/2019-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-70/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Krunoslavi Dropulić, u pravnoj stvari tužitelja K.H. iz K.M., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L.H., odvjetnici iz Z., protiv tužene RH, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2018. broj Pn-5000/2012-52, dana 21. srpnja 2020.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2018. broj Pn-5000/2012-52.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Nalaže se tuženoj RH da isplati tužitelju iznos od 70.550,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva ODO-u u Z., 19. siječnja 2012. godine pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena.
2. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude."
II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna u roku od 15 dana."
Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz razloga označenih u članku 353. stavak 1. točke 1, 2 i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 125/11 – dalje ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno i istinito utvrđene su sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, tako da se neosnovano u žalbi navodi da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
Presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neadekvatnih uvjeta u zatvorskim ustanovama u kojima je izdržavao kaznu zatvora.
Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio:
- da je tužitelj služio zatvorsku kaznu u Zatvorima u B., V., i Z. i u Kaznionici L.,
- da je tužitelj tijekom boravka u zatvorskim ustanovama doista i boravio u prekapacitiranim prostorijama,
- da je u svim zatvorskim ustanovama imao tri obroka dnevno,
- da je mogao gledati televizor i posuđivati knjige,
- da je u trajanju od dva sata dnevno mogao biti na otvorenom i koristiti sportske sadržaje,
- da mu je omogućena osobna higijena i da je sanitarni čvor zadovoljavao minimum zaštite intime prilikom vršenja nužde,
- da su sobe imale prozore koji su se mogli djelomično otvoriti, pa da je time omogućen pristup svjetlosti i svježeg zraka i da su bile grijane,
- da su u nekim zatvorskim ustanovama vrata soba bila otvorena (npr. u Kaznionici L.), pa su zatvorenici mogli izlaziti iz soba i time imali veći unutarnji prostor za korištenje u smislu šetanja, razgovora s drugim zatvorenicima, korištenja TV sobama i sl.
Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da sama činjenica prekapacitiranosti zatvorskih soba sama po sebi nije dovoljna za ispunjenje kriterija za naknadom štete, kako je to propisano čl. 1100. u svezi sa čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO).
Tužitelj dakle nije dokazao da je postojanje povrijeđenog prava osobnosti takve težine, jakosti i trajanja koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, pa je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
Takvom odlukom je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.
Nije u pravu žalitelj kada u žalbi u osnovi ističe da mu je samo time što je određeno vrijeme boravio u spavaonicama nedovoljne površine, što je dovelo do neadekvatnih uvjeta (sanitarni i sl.) u zatvorima, povrijeđeno pravo osobnosti.
Naime, Ustavni sud je u više svojih odluka, pa tako i odluci U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. istakao da trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).
Također je i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama istakao da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, veće je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Tako je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (Muršić protiv Hrvatske broj 7334/2013, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2, smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno različitim aktivnostima).
Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda razdoblja u kojima je tužitelj bio smješten u neadekvatnim uvjetima zbog manjka prostora (manje od 4 m2) je nadoknađen kompenzacijskim mjerama i pogodnostima, kao što su boravak na otvorenom, prozori s mogućnošću otvaranja, otvorena vrata od soba (L.), gledanje televizije, korištenje knjižnice i dr.
Niti tvrdnjama žalitelja da mu je u Zatvoru u V. bilo omogućeno samo korištenje biblioteke i gledanje televizora u sobi, da je u Zatvoru u Z. imao mogućnost od šetnje samo sat vremena dnevno, da su se u Kaznionici u L. sobe s televizorom zaključavale u 19,00 sati i da su se zbog prenapučenosti zatvorenici morali dogovarati oko termina za bavljenje sportom, da nije bio zadovoljan hranom i da se je u određenim razdobljima tuširao jednom tjedno, nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, jer načinom na koji je tužitelju omogućeno provođenje vremena u ćeliji i izvan ćelije, je u cijelosti kompenziran manjak prostora.
Netočno ističe žalitelj da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve činjenice koje su odlučne za utvrđenje povrede prava osobnosti. Upravo suprotno prvostupanjski sud je sukladno propisu čl. 8. ZPP-a o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza.
Pravilna je i u skladu sa čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT) i odluka o parničnom trošku.
Neosnovano se žalitelj poziva na odluku Klauz protiv Hrvatske, jer se u konkretnom predmetu ne radi o istoj pravnoj situaciji. Naime, Europski sud za ljudska prava je u predmetu Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., Zahtjev br. 28963/10) ocijenio da postupovna sankcija za podnositeljev minoran postupovni propust, odnosno isticanje previsokog tužbenog zahtjeva, je bila toliko stroga da je neopravdano umanjila naknadu koja mu je dodijeljena zbog tako ozbiljnog nezakonitog čina kao što je kazneno djelo zlostavljanja tijekom obavljanja službene dužnosti. U konkretnom slučaju odluka Klauz protiv Hrvatske nije primjenjiva, jer tužitelj u cijelosti nije uspio sa svojim zahtjevom.
Dakle, s obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).
U Osijeku, 21. srpnja 2020.
Sutkinja
Krunoslava Dropulić, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.