- 1 -              Rev 5246/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5246/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, Ivana Vučemila i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz K. S., koga zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S., protiv I. tuženika H. c. d.o.o. Z., II. tuženika Ž. c. S. d.o.o., S., i III. tuženika C. o. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i I. tuženika H. c. d.o.o. protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1409/19-2 od 21. kolovoza 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-464/14 od 22. veljače 2019., u sjednici održanoj 21. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija I. tuženika H. c. d.o.o. i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-1409/19-2 od 21. kolovoza 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-464/14 od 22. veljače 2019. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je I. tuženiku H. c. d.o.o. isplatiti tužitelju na ime materijalne štete iznos od 38.220,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.437,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i I. tuženika H. c. d.o.o. kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) u kojoj predlaže preinačiti nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je njegova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda I. tuženik H. c. d.o.o. (dalje: I. tuženik) je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a uz prijedlog da revizijski sud preinači nižestupanjske presude na način da tužbeni zahtjev odbije, a podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju I. tuženika odbaciti kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu, dok I. tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizija I. tuženika je osnovana, a revizija tužitelja je nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju I. tuženika:

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je nastala na vozilu tužitelja u štetnom događaju od 1. veljače 2006. kada je tužitelj upravljajući osobnim automobilom državnom cestom br. D-8 udario u gumu s felgom.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da je tužitelj vozeći se državnom cestom br. D-8 iz pravca S. prema T. naletio na gumu s felgom,

 

- da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja,

 

- da I. tuženik nije dokazao da je izvršena ophodnja ceste nakon 18 sati odnosno da je poduzeo odgovarajuće mjere radi održavanja ceste,

 

- da je na vozilu tužitelja nastala šteta u iznosu od 38.220,00 kn,

 

- da na udaljenosti od 100 metara od mjesta naleta na predmetnu gumu nema obiteljskih kuća odnosno zgrada.

 

Na temelju utvrđenja da je do štetnog događaja došlo na dijelu državne ceste D-8 na kojem ni sa jedne strane nema stambenih ili drugih građevina, nižestupanjski sudovi su zaključili da je do štetnog događaja došlo na dijelu državne ceste koji ne prolazi kroz naselje te su, otklonivši I. tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, primjenom čl. 19. i 55. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04) te čl. 3. st. 1. t. 6. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01) prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika te mu naložili isplatiti tužitelju 38.220,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.

 

I. tuženik revizijom osporava svoju pasivnu legitimaciju navodeći da održavanje dijela javne ceste na kojoj je došlo do nezgode, kao dionici državne ceste koja prolazi kroz naselje, nije bilo u njegovoj nadležnosti, već u nadležnosti jedinice lokalne samouprave (G. K.), a da su sudovi pogrešno zaključili da o blizini objekata ovisi da li će se neko područje smatrati naseljem te, podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, postavlja pitanje koje se, u bitnom, svodi na kriterije prema kojima se prosuđuje je li riječ o cesti koja prolazi kroz naselje.

 

Navodi da pobijana odluka nije podudarna pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama broj Rev-x 85/18 od 5. prosinca 2018., Revt-363/16 od 10. svibnja 2017., Rev-x 525/13 od 14. svibnja 2013. i Rev-786/1990 od 20. rujna 1990., a poziva se i na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gžx-264/13 od 4. travnja 2013. i Gž-1017/15 od 11. siječnja 2016.

 

Prema ocjeni ovog suda navedeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Sporna je pasivna legitimacija I. tuženika odnosno je li I. tuženik bio dužan održavati predmetni dio ceste u stanju za sigurnu vožnju.

 

Prema odredbi čl. 19. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, dalje: ZJC) dio javne ceste koja prolazi kroz naselje održava se kao sastavni dio te javne ceste, osim sustava za odvodnju, javne rasvjete, zelene površine, pothodnika i nathodnika u funkciji pješačkog prometa, biciklističke i pješačke staze, tramvajske odnosno željezničke pruge, čišćenja javnih cesta, osim čišćenja snijega.

 

Odredbom čl. 26. st. 1. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine" broj 25/98 i 162/98) propisano je da čišćenje kolnika podrazumijeva uklanjanje materijala osulina, odrona, pojedinačnog kamenja, masnih mrlja, blata, smeća i drugih materijala i predmeta koji ugrožavaju sigurnost prometa.

 

Stoga, iz odredbe čl. 19. st. 1. ZJC-a, u vezi s odredbom čl. 26. navedenog Pravilnika, proizlazi da čišćenje javnih cesta u dijelu kojim te ceste prolaze kroz naselje (osim čišćenja snijega) nije u nadležnosti I. tuženika koji inače održava javne ceste na području Republike Hrvatske.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01, dalje: ZKG) održavanje javnih površina koje razumijeva i održavanje dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje, kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu, spada u komunalne djelatnosti za koje je sukladno čl. 2. toga Zakona nadležna jedinica lokalne samouprave.

 

Slijedom navedenog, pasivna legitimacija I. tuženika ovisi o pravilnosti zaključka nižestupanjskih sudova da je do štetnog događaja došlo na dijelu javne ceste koji ne prolazi kroz naseljeno mjesto.

 

Odredbom čl. 2. točkom 26. Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 105/04, dalje: ZSPC) koji se primjenjivao u vrijeme štetnog događaja naselje je definirano kao prostor na kojem se redovi ili skupine zgrada nalaze s jedne ili obiju strana ceste dajući mu izgled ulice i čije su granice označene prometnim znakovima za obilježavanje naseljenih mjesta.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je glede određivanja granica naseljenog mjesta zauzeo pravno shvaćanje u primjeni odredbe čl. 10. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Službeni list SFRJ" broj 63/80) koja odredba je glede definicije naselja istovjetna navedenoj odredbi čl. 2. točke 26. ZSPC. Prema tom shvaćanju granice naseljenog mjesta označene su prometnim znakovima za obilježavanje naseljenih mjesta, a ne prvom i zadnjom kućom u naselju (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-786/90 od 20. rujna 1990.).

 

Dakle, granice naselja određuju prometni znakovi za obilježavanje naseljenih mjesta, a ne objekti i njihova udaljenost od ceste.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno izostalo je jasno utvrđenje o tome je li do štetnog događaja došlo na dijelu ceste koji se nalazi unutar prometnih znakova koji obilježavaju granice naseljenog mjesta, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Stoga je valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odnosu na reviziju tužitelja:

 

Podnoseći reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

 

"Da li zatezna kamata na imovinsku štetu na vozilu, a za koju je vještačenjem utvrđeno da je totalna, temeljem odredbe čl. 1086. ZOO-a, a u svezi odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ima teći od dana podnošenja odštetnog zahtjeva i u situaciji kada odgovorna osoba nije osiguravajuće društvo?"

 

Obrazlažući razloge važnosti navedenog pitanja navodi da su nižestupanjski sudovi zauzeli shvaćanje koje je protivno shvaćanju revizijskog suda te se poziva na odluke revizijskog suda broj Rev-934/14 od 5. travnja 2017. i broj Rev-3346/15 od 18. travnja 2018.

 

U navedenim odlukama nije izraženo pravno shvaćanje o početku tijeka zateznih kamata u odnosu na odgovornu osobu koja nije osiguravajuće društvo, pa postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, reviziju tužitelja je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. srpnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v. r.