- 1 -              Rev 4981/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4981/2019-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja,Viktorije Lovrić, članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Liljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P. iz D., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u O. društvu D. i partneri d.o.o. u Z., protiv 1. tuženika M. Č. iz Z., ..., OIB: ... i 2. tuženice S. K. Č. iz Z., ..., OIB: ..., koje zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2299/2017-2 od 23. srpnja 2019., kojom su potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6836/14-144 od 3. ožujka 2017., u sjednici održanoj 21. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na dio pobijane presude u kojoj je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6836/14-144 od 3. ožujka 2017., u točki III. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na dio pobijane presude u kojoj je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6836/14-144 od 3. ožujka 2017., u točki II. izreke, kao nedopuštena.

 

2. Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o privremenoj mjeri, i u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi, kao nedopuštena.

 

3. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

 

4. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja, kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točka I. izreke utvrđena je pravno nevaljanom uknjižba prava vlasništva izvršena na nekretnini (stanu br. 20), pobliže opisanoj u toj presudi, nastala temeljem ugovora o darovanju nekretnina zaključenog 25. siječnja 2011. između 1. tuženika M. Č. i 2. tužene S. K. Č., te je naloženo brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na temelju ugovora o darovanju nekretnina zaključenog 25. siječnja 2011. između 1. tuženika M. Č. i 2.tužene S. K. Č. i uspostava zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora.

 

U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja:

 

- na utvrđenje ništavnim ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13. srpnja 2010. zaključenog i solemniziranog pod poslovnim brojem OV-9152/10 kod javnog bilježnika A. H.,

 

- na utvrđuje ništavnim Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20. siječnja 2011. br. OU-995/10,

 

- na poništenje ugovora o zajmu i sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010. zaključenog i solemniziranog pod poslovnim broj OV-9152/10 kod javnog bilježnika A. H.,

 

- na poništenje Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20.1.2011. br. OU-995/10 te ugovora o darovanju nekretnina zaključenog 25.1.2011. između I-tuženika i II-tuženice,

 

- na utvrđenje da je tužitelj zemljišno-knjižni vlasnik nekretnine, i to navedenog stana br. 20, pa da se nalaži tuženicima izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva na toj nekretnini, jer će u suprotnom navedenu ispravu zamijeniti ova presuda,

 

- na utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva izvršena na nekretnini, navedenom stanu br. 20., izvršena temeljem ugovora o zajmu i sporazumu o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010. zaključenog i solemniziranog pod poslovnim brojem OV-9152/10 kod javnog bilježnika A. H., te temeljem Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20.1.2011. br. OU-995/10,

 

Odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na temelju ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010., zaključenog i solemniziranog pod poslovnim brojem OV-9152/10 kod javnog bilježnika A. H., i Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20.1.2011. br. OU-995/10 predmetnog ugovora, i to na nekretnini (stanu br. 20), brisanjem prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena I-tuženika uz istovremeni upis tih nekretnina u vlasništvo tužitelja,

 

- te je odbijen sa zahtjevom da se u zemljišno-knjižnom podulošku broj 3923 k.o. V. S., z.k. odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, provede uspostava zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010. zaključenog i solemniziranog pod poslovnim broj OV-9152/10 kod javnog bilježnika A. H., te Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20.1.2011. br. OU-995/10 u pogledu nekretnine stana br. 20., brisanjem prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena I-tuženika uz istovremeni upis tih nekretnina u vlasništvo tužitelja.

 

U točki III. izreke odbijen je eventualno kumulirani zahtjev tužitelja kojim bi se naložilo 1. tuženiku i 2. tuženici da tužitelju isplate, na ime naknade štete, iznos od 550.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 13. srpnja 2010. do isplate.

 

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja a koja se sastoji od uspostave ranijeg zemljišno knjižnog stanja i brisanja z.k. stanja nastalog temeljem ugovora o zajmu i sporazumu, pobliže opisan u izreci rješenja.

 

U točki II. (u izreci pogrešno navedeno točka III.) izreke naloženo je tužitelju da 1. tuženiku M. Č. i 2. tuženoj S. K. Č. nadoknadi parnični trošak u iznosu 39.852,50 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom od 3. ožujka 2017. do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6836/14-144 od 3. ožujka 2017. u dijelu pod točkom II. i III. izreke.

 

Rješenjem istog suda potvrđeno je rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6836/14-144 od 3. ožujka 2017.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje u tekstu ZPP), ali i temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, te prijedlog za dopuštenje revizije. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvati njegove zahtjeve u cijelosti, a tuženike obvezati na nadoknadu troškova postupka, uključujući i revizijski trošak. U odnosu na pobijano rješenje ne iznosi prijedlog.

 

U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju revizijske tvrdnje tužitelja i predlažu reviziju odbaciti, a njima dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja, u odnosu na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke, i u odnosu na rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o privremenoj mjeri, te u odnosu na odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi, nije nedopuštena, kao što nije ni dopušten i prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

 

U preostalom dijelu vezano za zahtjev tužitelja za naknadu štete (koji se odnosi na dio pobijane presude u kojoj je potvrđena prvostupanjska presuda u točki III. izreke), revizija je neosnovana.

 

Odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, a postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je utvrdio da je drugostupanjska presuda donesena 23. srpnja 2019.

 

Zakonom o izmjenama dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 67/19 - dalje ZID ZPP/19) u cijelosti je izmijenjena odredba članka 382. ZPP-a na način da je u stavku 1. citirane odredbe propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

 

Člankom 117. stavak 4. ZID ZPP/19 propisana je primjena odredaba navedene novele o reviziji na sve postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019. nije donesena drugostupanjska odluka.

 

Prema navedenom, na konkretni slučaj se ne primjenjuje novelirana odredba članka 382. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je za podnošenje revizije u predmetnom slučaju potrebno dopuštenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer je drugostupanjska presuda donesena 23. srpnja 2019., pa sukladno citiranim odredbama tužitelj nije mogao podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije.

 

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 5. ZPP-a, riješeno kao u točki 3. izreke ovoga rješenja.

 

U odnosu na podnesenu reviziju tužitelja koja se odnosi na dio u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke, u kojoj su odbijeni navedeni tužbeni zahtjevi tužitelja, ističe se da prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je prvostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a.

 

Pobijana presuda u tom dijelu nije donesena primjenom odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, a ne radi se o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora.

 

S obzirom da se radi o nenovčanim zahtjevima, (radi se o tužbenim zahtjevima na utvrđenje) i da je vrijednost predmeta spora za sve navedene nenovčane zahtjeve označena u tužbi na 101.000,00 kn, a da je podneskom, zaprimljenim u sudu prije nego je tužba dostavljena tuženicima na odgovor vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 205.000,00 kn, vrijednost predmeta spora za sve navedene nenovčane zahtjeve je 205.000,00 kn.

 

Odredbom članka 37. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

U ovom predmetu tužitelj je postavio više nenovčanih tužbenih zahtjeva i to: zahtjev na utvrđenje ništavnim ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13. srpnja 2010., zahtjev na utvrđuje ništavnim Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20. siječnja 2011. br. OU-995/10, zahtjev na poništenje ugovora o zajmu i sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010., zahtjev na poništenje Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20.1.2011. br. OU-995/10, te ugovora o darovanju nekretnina zaključenog 25.1.2011. između I-tuženika i II-tuženice, zahtjev na utvrđenje da je tužitelj zemljišno-knjižni vlasnik nekretnine i izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva, zahtjev na utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva izvršena na nekretnini, temeljem ugovora o zajmu i sporazumu o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010., zahtjev za brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na temelju ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini od 13.7.2010., te temeljem Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20.1.2011.

 

U konkretnom slučaju za te zahtjeve mjerodavna je vrijednost predmeta spora od 205.000,00 kn, a ona se, za prosudbu dopuštenosti redovne revizije, dijeli se s brojem navedenih postavljenih zahtjeva i brojem tuženika po svakom od tih zahtjeva, pa vrijednost predmeta spora za svaki navedeni tužbeni zahtjev na temelju odredbe članka 37. stavak 2. ZPP-a, ni u kojem slučaju ne prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Budući da vrijednost predmeta spora revizijom pobijanog dijela presude u odnosu na svaki od tih tužbenih zahtjeva ne prelazi 200.000,00 kn, revizija tužitelja, u odnosu na navedene zahtjeve, podnesena temeljem čl. 382. st. 1. ZPP-a nije dopuštena jer ne udovoljava pretpostavkama iz citirane odredbe istu je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

U odnosu na navedene nenovčane zahtjeve pobijana presuda je ispitana po podnesenoj izvanrednoj reviziji prema čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, a u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

 

U izvanrednoj reviziji protiv drugostupanjske presude tužitelj postavlja slijedeća pitanja:

 

1. "Je li kod ugovaranja osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine od odlučne važnosti i činjenica da je vrijednost predmetne nekretnine pet puta viša od pozajmljenog iznosa temeljem osnovnog ugovora o zajmu, poglavito u slučaju kada ne dođe do prodaje nekretnine već do punopravnog stjecanja prava vlasništva nad istom od strane predlagatelja osiguranja - vjerovnika, čl. 291. OZ, sada 322. OZ-a u svezi čl. 7. ZOO te sudskom praksom zauzetom u predmetima VSRH Rev-731/2009, USRH U-III/10/2003?"

 

2. "Uzima li se kao mjerodavna vrijednost predmeta spora kod nenovčanih tražbina i vrijednost koju je tužitelj naznačio u podnesku kojeg je prije odašiljanja tužbe na odgovor tuženiku te odmah po predaji tužbe kao takvu naznačio podneskom vezano za čl. 40. ZPP-a, odnosno mora li se kod isticanja više tužbenih zahtjeva kao vrijednost predmeta spora uzeti u obzir vrijednost svih zahtjeva pa tako i alternativnog tužbenog zahtjeva, ovo sve sukladno čl. 37. u svezi čl. 35. ZPP-a, odnosno je li prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora sud trebao uzeti u obzir i novčanu tražbinu te vps odrediti sa 755.000,00 kn, odnosno 550.000,00 kn samo u odnosu na novčanu tražbinu-naknadu štete ovo sve sukladno odredbi čl. 37. u svezi čl. 35. ZPP-a?"

 

Obrazlažući razloge važnosti za prvo postavljeno pitanje poziva se na odluku ovog suda broj Rev-731/2009 i odluku Ustavnog suda RH broj U-III/10/2003.

 

Rješenjem ovoga suda broj Rev-731/2009. od 25. kolovoza 2010., odbačena je revizija tužitelja protiv presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za djelomičnu ništetnost ugovora o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva nekretnine radi osiguranja povrata kredita koji sadrži odredbe o nerazmjernom odnosu između kredita i vrijednosti fiducijarno prenesene stvari, a u toj odluci nije izneseno pravno shvaćanje o navedenom postavljenom pitanju.

 

U odluci Ustavnog suda RH broj U-III/10/2003., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem "fiducijarni vlasnik ima prava i obveze kao i svaki dugi vlasnik...fiducijarnim osiguranjem fiducijar stječe vlasništvo određene stvari koje će prema svom učinku na prava i obveze biti jednako bilo kojem drugom vlasništvu (uvažavajući pri tome i moguća ograničenja vlasništva), ali pravna priroda prijenosa čini ga vlasništvom sui generis".

 

Prema ocjeni ovoga suda za to postavljeno pravno pitanje nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti, ali ono nije ni važno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, jer od odgovora na navedeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu.

 

Naime, kako je već navedeno, ni u jednoj od citiranih odluka, na koje se pozvao revident nije izneseno pravno shvaćanje o tome je li kod ugovaranja osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine od odlučne važnosti i činjenica da je vrijednost predmetne nekretnine pet puta viša od pozajmljenog iznosa temeljem osnovnog ugovora o zajmu, poglavito u slučaju kada ne dođe do prodaje nekretnine već do punopravnog stjecanja prava vlasništva nad istom od strane predlagatelja osiguranja-vjerovnika, pa pozivanje na citiranu odluku revizijskog suda i Ustavnog suda RH, u odnosu na to pitanje, nije relevantno.

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje tužitelj se u reviziji ne poziva ni na jednu odluku VSRH niti nekog višeg suda, ne naznačavajući tako razloge važnosti za to pitanje, nego iznosi svoje shvaćanje o postavljenom pitanju. Već samo iz tog razloga to pitanje nije važno, a ono nije važno i iz razloga što od odgovora na to pitanje ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari jer se tužbeni zahtjev odnosi na ništavost i pobojnost navedenih ugovora i Potvrde, te na uspostavu ranijeg prava vlasništva i utvrđenje prava vlasništva i upis tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama pa pitanje o vrijednosti predmeta spora ne može biti važno pitanje za odlučivanje o navedenim tužbenim zahtjevima tužitelja.

 

U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (za naknadu štete) dopuštena je redovna revizija pa je po pravilima za tu reviziju ispitana pobijana odluka.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge koji su nejasni i proturječni u odnosu na primjenu čl. 285., čl. 322., čl. 329. ZOO, da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama, koje se mogu provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti ona iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Neosnovani su navodi kojima tužitelj dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da predmetni ugovori i Potvrda javnog bilježnika nisu ništavi niti pobojni, i da su u suprotnosti s provedenim dokazima, jer je po tužiteljevoj ocjeni dokaza trebalo zaključiti suprotno, s obzirom da je u tom dijelu odbačena revizija tužitelja, a osim toga radi se o prigovorima činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, no kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu, te nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 8. ZPP-a. niti u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskom sudovima utvrđeno je :

 

- da su tužitelj i 1. tuženik 13. srpnja 2010. sklopili ugovor o zajmu i sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini, te da je prema članku 4. istog ugovora i sporazuma tužitelj dozvolio 1. tuženiku prijenos prava vlasništva nekretnine upisane u knjigu položenih ugovora, čiju su vrijednost stranke utvrdile u iznosu od 55.000,00 €,

- da je kao, javnobilježnički akt, navedeni ugovor o zajmu i sporazum ugovornim stranama pročitan i protumačen od strane javnog bilježnika,

- da je 1. tuženik M. Č. (čl. 277. OZ-a, sada čl. 322. važećeg OZ-a) stekao vlasništvo predmetnog stana, i da je ugovorom o darovanju od 15. siječnja 2011. predmetni stan darovao 2. tuženici, a da je taj ugovor utvrđen ništetnim pravomoćnim dijelom presude prvog stupnja poslovni broj P-7385/11-108 od 18. veljače 2013.

 

- da je I-tuženik temeljem čl. 277. st. 5. Ovršnog zakona, temeljem Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva javnog bilježnika broj Ou-995/10 stekao vlasništvo predmetnog stana,

 

- da se pred Županijskim sudom u Zagrebu u predmetu Kio-12/11 vodio postupak povodom kaznene prijave tužitelja protiv I-tuženika zbog kaznenog djela iznude iz čl. 234. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, a vezano uz sklapanje predmetnog ugovora i sporazuma od 13.7.2010.,

 

- da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu br. KDO-6678/2010 od 29.10.2010. odbačena kaznena prijava jer da ne postoji osnovana sumnja da je ovdje I-tuženik počinio navedeno kazneno djelo,

 

- da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Kv-302/12-3 od 7.11.2012. potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kž-28/13-3 od 30.1.2013. odbijen i istražni zahtjev oštećenika P. P. uz obrazloženje da iz podataka u spisu ne proizlazi dostatan stupanj osnovane sumnje da bi osumljičenik pri potpisivanju ugovora i sporazuma od 13.7.2010. primijenio silu prema ovdje tužitelju s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, već da upravo suprotno proizlazi kako je predmetni ugovor rezultat dogovora ugovornih stranaka,

 

- da je 1. tužitelj još 2007. sa pok. ocem tuženika dogovorio pozajmicu, da je nakon smrti oca 1. tuženika dug tužitelja po tom ugovoru bio 4.000,00 €, da je tužitelju pozajmio i daljnjih 8.000,00 €, pa je ukupan dug bio 12.000,00 €, da su se tužitelj i 1. tuženik dogovorili da će potpisati kod javnog bilježnika novi ugovor na taj iznos, što je tužitelj i učinio i predmetni ugovor potpisao bez ikakve prisile, nakon što mu je isti prethodno pročitan.

 

Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti, odbili su i zahtjev na poništenje predmetnog ugovora i sporazuma kao i dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva poništenje Potvrde o punopravnom stjecanju prava vlasništva od 20. siječnja 2011., pozivom na čl. 279, čl., 335., čl. 322., čl 329., ZOO-a, utvrđujući da je tužitelj dozvolio 1. tuženiku prijenos prava vlasništva nekretnine upisane u knjigu položenih ugovora, čiju su vrijednost stranke utvrdile u iznosu od 55.000,00 € i da navedene ugovore nije učinio pod prisilom, da ugovor o zajmu nije bio prividni, ni zelenaški i da sklopljeni ugovori nisu protivni pozitivnim propisima, Ustavu RH ili moralu.

 

Odbili su i navedeni eventualno kumulirani zahtjev tužitelja na naknadu štete, nakon što su utvrdili da tužitelj u tužbi niti tijekom postupka nije naveo u čemu bi se šteta sastojala šteta u utuženom iznosu, odnosno na što bi se ona odnosila, te zašto tužitelj tuženike smatra štetnicima, iako su tuženici već u odgovoru na tužbu osporili osnovanost toga postavljenog tužbenog zahtjeva osporavajući nastanak štete, štetni događaj, uzročno-posljedičnu vezu, aktivnu i pasivnu legitimaciju i visinu zahtjeva, a tužitelj niti nakon toga nije obrazložio svoj zahtjev.

 

Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na primjenu čl. 285., čl. 322., čl. 329. i 335. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), vezano za sklopljene ugovore i Potvrdu, (koji su razmatrani kao prethodna pitanja) vezano za zahtjev na naknadu štete, jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a štetu je dužan nadoknaditi onaj koji ju je uzrokovao, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

S obzirom na činjenicu da je pravomoćno presuđeno da ugovor sklopljen između stranaka, kao i Potvrda javnog bilježnika o ispunjenju uvjeta za punopravno stjecanje prava vlasništva nisu utvrđeni ništavim niti pobojnim, i da je odbijen zahtjev tužitelja za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa I. tuženika, kao vlasnika predmetnog stana, da je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva predmetnog stana, i da je u odnosu na te zahtjeve odbačena revizija tužitelja, kao nedopuštena, tužitelj u takvoj situaciji nije dokazao da je pretrpio štetu koja bi bila u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjama tuženika, niti je dokazao da je postupanje tuženika bilo protupravno. S obzirom na navedeno pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženici nisu u obvezi tužiteljima nadoknadi štetu za koju tvrde da je trpe zbog ništavosti ili pobojnosti navedenih ugovora i Potvrde. Tuženici nisu uzrokovali tužitelju štetu svojim ponašanjem, jer je 1. tuženik samo ostvarivao prava iz predmetnog javnobilježničkog akta, pa se ne radi o nesavjesnom i nepoštenim ponašanju te stoga nije povrijeđena ni odredba članka 4., 6., 7., 8. i 10. ZOO-a, na kojim odredbama je temeljio svoj zahtjev za naknadu štete.

 

U preostalom dijelu revizija se odnosi na pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova vezano za pobijani dio presude u odnosu na koji je odbačena revizija tužitelja (ništetnost, pobojnost, vlasništvo, uspostavu ranije zk stanja), pa su iz navedenih razloga oni irelevantni.

 

Irelevantni su iz istog razloga i navodi u kojima ističe da je neosnovano odbijen njegov prijedlog za provođenjem grafološkog vještačenja nečitko napisane riječi na izvorniku ugovora i Sporazuma od 13. srpnja 2010. za koju tužitelj tvrdi da je umjesto prezimena pisao "Prisila", i kada je odbijen njegov dokazni prijedlog za provođenjem građevinskog vještačenja utvrđivanjem vrijednosti predmetnog stana, da se od P. banke Z. d.d. pribave podaci o stanju računa 2. tuženice počev od 1. siječnja 2007. pa nadalje, kao i da se u ovome postupku provedi financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost da je tužitelj izvršenim uplatama podmirio dug temeljem ugovora o zajmu iz 2007., da je odbijen, kao nepotreban, i prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka I. P. i L. K., predloženih na okolnost da se tužitelj tijekom svibnja i lipnja 2010. nalazio u D., jednako kao i prijedlog tužitelja da se od suvlasnika stambene zgrade ... zatraže snimke nadzornih kamera za svibanj i lipanj 2010., prvenstveno što se i oni odnose na prigovore ništetnosti predmetnih ugovora, prividnost ugovora o zajmu, i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a), te kao takvi oni nisu odlučni u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na naknadu štete, a i stoga što je tužitelj potpisom predmetnog Ugovora i Sporazuma od 13.7.2010. priznao dug u iznosu od 12.000,00 EUR.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

U odnosu na podnesenu reviziju protiv rješenja u kojem je odlučeno o privremenoj mjeri ističe se da se radi se o postupku osiguranja u kojem se odlučuje prema pravilima ovršnog postupka pa je sukladno odredbi iz čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012, 25/2013 i 93/2014 - dalje u tekstu: OZ) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjskog rješenja ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tzv. izvanredna revizija). U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose te obrazložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a). Sve navedene pretpostavke za dopuštenost revizije moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Tužitelj u reviziji u odnosu na odluku o privremenoj mjeri nije postavio ni jedno pitanje niti je dao razloge važnosti u smislu čl. 382. st. 2.i 3. ZPP-a.

 

Prema tome, u odnosu na odluku o privremenoj mjeri nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a odbačena revizija tužitelja podnesena protiv rješenja suda drugog stupnja u tom dijelu.

 

Glede podnesene revizije na odluku o troškovima postupka, ističe se da je u odnosu na to pitanje na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija jer se radi o rješenju iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u reviziju tužitelja u tom dijelu valjalo reviziju odbaciti.

 

Tuženicima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja jer je ocijenjen nepotrebnim u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. srpnja 2020,