Broj: Rev 2378/10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. L. i M. L., oboje iz V. G., koje zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik iz K., protiv tuženika N. L., B. L., N. L. i maloljetne J. L., koju zastupa otac i zakonski zastupnik N. L., svi iz V. G., zastupani po punomoćniku M. R.-F., odvjetniku iz K., radi predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-614/10 od 13. srpnja 2010. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-1717/09 od 19. veljače 2010., u sjednici održanoj 8. veljače 2012.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Županijskog suda u Koprivnici posl. br. Gž-614/10 od 13. srpnja 2010. te se predmet vraća navedenom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima predati u posjed tužiteljima nekretnine upisane u zk. uložak 443 k.o. V. G..
Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen, a tužiteljima je naloženo tuženicima nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 1.998,75 kn.
Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji suvlasnici nekretnine na koju se odnosi tužbeni zahtjev svaki u ½ dijela, tuženici da nekretninu suposjeduju zajedno s tužiteljima, bez pravnog temelja, pa je tužbeni zahtjev prihvaćen temeljem odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP).
Povodom žalbe tuženika drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da su tužitelji tužbenim zahtjevom trebali zatražiti predaju u isključivi posjed, pa s obzirom na to da nekretnine suposjeduju s tuženicima nemaju pravni interes za tužbu s tužbenim zahtjevom kakav je u konkretnom slučaju postavljen.
Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja koje glasi:
- da li je u skladu s odredbom čl. 161. st. 1. ZVDSP tužba s tužbenim zahtjevom kojim vlasnik nekretnine koji suposjeduje nekretnine s tuženicima, traži predaju u posjed, ili takav zahtjev treba sadržavati naznaku da se traži „isključivi posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari“, te da li tužitelj s takvom tužbom (kojom traži predaju u posjed nekretnine) ima pravni interes za podnošenje takve tužbe u situaciji kad nekretninu suposjeduje s tuženicima.
Ovaj revizijski sud ocijenio je da je navedeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, dakle, da je dopuštena revizija temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZVDSP, vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.
Dakle, bez obzira što tužitelji, u konkretnom slučaju, suposjeduju nekretninu na koju se odnosi tužbeni zahtjev, nema zapreke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva kojim oni traže predaju u posjed iako tužbenim zahtjevom nisu zatražili predaju nekretnine u isključivi posjed.
Prema tome, pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da bi tužbeni zahtjev, s obzirom na to da tužitelji već suposjeduju nekretnine s tuženicima, trebao biti takav da se tim zahtjevom traži predaja „u isključivi posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari tuženika“ (nije jasno na temelju čega je drugostupanjski sud zaključio da bi tužbeni zahtjev trebao sadržavati i zahtjev da nekretnina bude slobodna od osoba i stvari), a nije jasno niti zbog čega tužitelji ne bi imali pravni interes tražiti predaju u posjed u situaciji kad nemaju isključivi posjed nekretnine na koju (eventualno) imaju pravo.
Osim toga, treba primijetiti da, ukoliko tužitelji nisu imali pravni interes za podnošenje tužbe, tada je takvu tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev kao što je učinio drugostupanjski sud.
Prema tome, pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo smatrajući da tužbeni zahtjev nije postavljen na način da bi se mogao prihvatiti, a pogrešan je i zaključak da tužitelji nemaju pravni interes za podnošenje tužbe, pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješeno kao u izreci.
U ponovnom postupku drugostupanjski sud treba odlučiti o žalbi tuženika imajući u vidu sve izloženo.
U Zagrebu, 8. veljače 2012.
