- 1 -              Revr 1475/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1475/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R., iz K., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici M. M. i D. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & B. u Z., protiv I. tuženika C. p. d.o.o. Z., OIB: ... i II. tuženika E. D. d.o.o. iz Z., OIB: ..., koje oboje zastupa punomoćnica K. C. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-671/14-4 od 15. ožujka 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3570/11-38 od 28. veljače 2014., u sjednici održanoj 21. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija I. tuženika C. p. d.o.o., preinačuje se presuda  Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-671/14-44 od 15. ožujka 2016. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3570/11-24 od 28. veljače 2014. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, te u dijelu odluke o trošku parničnog postupka s kojim I. tuženik nije uspio u sporu tako da se tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija u cijelosti, te se nalaže tužiteljici naknaditi I. tuženiku C. p. d.o.o. daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.090,18 kn u roku od 8 dana.

 

II.              Nalaže se tužiteljici naknaditi I. tuženiku C. p. d.o.o. trošak revizije u iznosu od 937,50 kn, u roku od 8 dana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tužiteljice, kao nedopuštena.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je I. tuženiku isplatiti tužiteljici 3.900,00 kn na zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose pobliže naznačenim u prvostupanjskoj presudi. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala da se II. tuženiku naloži da joj plati iznos od 9.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže naznačene u presudi, te je odbijen dio zahtjeva tužiteljice u dijelu u kojim od I. tuženika potražuje iznos od 10.400,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 7.969,15 kn.

 

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba I. tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I. izreke i pod toč. II. izreke u dijelu u kojem I. tuženiku nisu dosuđeni daljnji troškovi parničnog postupka. Pod toč. II. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. II. i III. izreke za iznos od 7.966,15 kn, dok je pod toč. III. izreke preinačena prvostupanjska presuda pod toč. III. izreke preko iznosa od 7.966,15 kn do iznosa od 7.969,15 kn na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3,00 kn. Pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude pod toč. I. izreke reviziju podnosi I. tuženik Centar poslova d.o.o. pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnih troškova, uključujući i trošak revizije.

 

Tužiteljica u odgovoru na reviziju I. tuženika u bitnom pobija revizijske navode i predlaže odbiti reviziju I. tuženika kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude pod toč. II. izreke reviziju podnosi tužiteljica pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da Vrhovni sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova kao i naknadu troška za sastav revizije, podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju tužiteljice.

 

Revizija I. tuženika C. p. d.o.o. je osnovana.

 

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju I. tuženika C. p. d.o.o.:

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, stranke mogu podnijeti (tzv. izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

U reviziji I. tuženik C. p. d.o.o. postavlja pitanje koje glasi:

 

"Da li materijalna prava radnika (regres, uskrsnica, božićnica i sl.) ugovorena Kolektivnim ugovorom korisnika predstavljaju druge uvjete rada ustupljenog radnika u smislu čl. 26. st. 5. ZOR/09 te postoji li sukladno tome obveza agencije kao poslodavca ustupljenog radnika da ustupljenom radniku isplati potraživanja, obzirom na činjenicu da niti agencija niti ustupljeni radnik nisu osobe koje obvezuje Kolektivni ugovor korisnika?"

 

U obrazloženju razloga važnosti postavljenog pitanja I. tuženik C. p. d.o.o. navodi da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pri čemu ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu – Stalna službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-1801/14 od 25. kolovoza 2014.

 

Ispitujući pobijani dio presude u skladu s odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja i da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnika da joj tuženici kao poslodavci (agencije za privremeno zapošljavanje) isplate davanja (regres za godišnji odmor, božićnica, uskrsnica, jednokratna isplata za rođenje djeteta, prigodan poklon djetetu), na koja su, prema Kolektivnom ugovoru H. – H. t. d.d., imali pravo radnici zaposleni kod drugog poslodavca – korisnika (T- M. H. d.o.o.), za vrijeme za koje je tužiteljica, kao ustupljeni radnik, bila ustupljena korisniku od strane tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu davanja koja se odnose na razdoblje od 1. srpnja 2009. do 30. lipnja 2010., kada je bio mjerodavan Zakon o radu ("Narodne novine" broj 149/09 – dalje: ZR/09).

 

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, zakonodavac je odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika, koji rade na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada, pa će ustupljeni radnik ostvariti pravo i na prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika.

 

Odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 određeno je da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenih kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Prema čl. 2. Direktive 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje (SL, L 327, 5. 12. 2008. - dalje: Direktiva) svrha te Direktive je osigurati zaštitu radnika zaposlenih kod agencija za privremeno zapošljavanje i poboljšati kvalitetu zapošljavanja preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguravanjem primjene načela jednakog postupanja, kako je utvrđeno u članku 5., na radnike zaposlene kod agencija za privremeno zapošljavanje i prepoznavanjem agencija za privremeno zapošljavanje kao poslodavaca, uz istodobno uvažavanje potrebe uspostavljanja odgovarajućeg okvira za primjenu zapošljavanja preko agencija za privremeno zapošljavanje s ciljem učinkovitog pridonošenja stvaranju radnih mjesta i razvoju fleksibilnih oblika rada.

 

Odredbom čl. 5. st. 1. Direktive određeno je da su osnovni uvjeti rada i zapošljavanja radnika zaposlenih kod agencija za privremeno zapošljavanje za vrijeme trajanja njihova ustupanja kod korisnika, najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenjivi da ih na isto radno mjesto izravno zaposlio korisnik.

 

Odredbom čl. 3. st. 1. toč. f) Direktive, propisano je da "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" znače uvjete rada i zapošljavanja koji su određeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugih obvezujućim općim odredbama koje su na snazi kod korisnika, a koji se odnose na: i.) trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, odmore, noćni rad, dopuste i državne blagdane; ii.) plaću.

 

Uspoređujući odredbu čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedene odredbe Direktive razvidno je da je naš zakonodavac prilikom usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom, prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, prilikom donošenja ZR/09 implementirao Direktivu.

 

Prema ocjeni nižestupanjskih sudova, zakonodavac je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje, odnosno zakonodavac je izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika, koji rade na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada, pa će ustupljeni radnik ostvariti pravo i na prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika.

 

Međutim, odredbom čl. 26. st. 5. ZR/09 zakonodavac nije odredio da ustupljeni radnik ima ista prava kao i radnik zaposlen kod korisnika. Stoga se ne može prihvatiti tumačenje nižestupanjskih sudova da je zakonodavac izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika, koji rade na istim poslovima, ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada. Tako tumačenje nižestupanjskih sudova je zapravo gramatičko usporedno tumačenje izraza iz Direktive "osnovni uvjeti rada i zapošljavanja" i izraza iz ZR/09 "ugovorena plaća i drugi uvjeti rada" iz čega bi se pogrešno moglo zaključiti da je zakonodavac izjednačio ustupljene radnike u pogledu svih, a ne osnovanih uvjeta rada. Suprotno tome, zakonski izraz "drugi uvjeti rada" treba tumačiti sukladno Direktivi tako da taj izraz obuhvaća uvjete rada radnika zaposlenih kod korisnika koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, odmore, noćni rad, dopuste i državne blagdane.

 

Stupanjem na snagu Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14) otklonjena je pravna praznina na način da je zakonodavac u čl. 46. st. 6. tog Zakona propisao da su drugi uvjeti rada ustupljenog radnika radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije. Iz navedenog je vidljivo da namjera zakonodavca nije bila izjednačavanje ustupljenih radnika s radnicima korisnika u pogledu svih uvjeta rada.

 

Stoga materijalna prava radnika (regres, uskrsnica, božićnica i sl.) ugovorena kolektivnim ugovorom korisnika ne predstavljaju druge uvjete rada ustupljenog radnika u smislu čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

Okolnost da tuženici kao agencije za privremeno zapošljavanje ne ulaze u krug osoba koje obvezuje kolektivni ugovor korisnika, ovdje nije odlučna. Pravo na isplate jednake plaće i pravo na jednake uvjete rada ne proizlazi neposredno iz kolektivnog ugovora korisnika, već iz zakonske obveze jednakog postupanja prema ustupljenim radnicima i radnicima korisnika, dakle obveze agencije za privremeno zapošljavanje da ustupljenom radniku isplati plaću koja je jednaka plaći na koju ima pravo radnika zaposlen kod korisnika, odnosno da na ustupljene radnike primjenjuje jednake uvjete rada radnika zaposlenih kod korisnika, a koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, odmore, noćni rad, dopuste i državne blagdane.

 

S obzirom, da se promijenio uspjeh stranka u postupku, te da je I. tuženik u cijelosti uspio u postupku valjalo mu je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dosuditi daljnji troška parničnog postupka u iznosu od 1.308,93 kn. Nadalje, I. tuženiku je valjalo priznati i trošak sastava žalbe prema Tbr. 10/1 Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14 i 118/14) uvećano za zatraženi iznos PDV od 25 %, odnosno iznos od 781,25 kn odnosno valjalo je I. tuženiku priznati ukupan iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 2.090,18 kn.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Nadalje, I. tuženik C. p. d.o.o. je u cijelosti uspio s revizijom pa mu je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP dosuđen i trošak revizije u ukupnom iznosu od 937,50 kn, a koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14) u iznosu od 750,00 kn po Tbr. 10. toč. 6. (sastavljanje revizije), zajedno s PDV-om u iznosu od 187,50 kn. Pritom valja istaknuti kako I. tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 250,00 kn s obzirom da I. tuženik nije dokazao da je istu platio, a sve sukladno članku 155. stavak 1. ZPP, te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice:

 

U reviziji tužiteljica postavlja pitanja koja glase:

 

"Imaju li radnici koji su ustupljeni na rad kod korisnika, pravo na isplate materijalnih prava – prigodnih nagrada, a na koje prigodne nagrade temeljem kolektivnog ugovora imaju pravo radnici zaposleni kod korisnika, do 31. prosinca 2009., odnosno do stupanja na snagu ZOR/09?

 

Imaju li radnici, kojima ističe ugovor o radu na određeno vrijeme zaključno s 30. lipnja, pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora ili na cijeli godišnji odmor?"

 

U odnosu na prvo pitanje tužiteljice:

 

Prvo pitanje naznačeno u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, jer je o tom Vrhovni sud izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Revr-1771/2015-2 od 28. studenoga 2018., a odluka drugostupanjskog suda je tom dijelu u skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem. Ustupljeni radnik nema pravo na isplate materijalnih prava - prigodnih nagrada, na koje na temelju kolektivnog ugovora imaju pravo radnici zaposleni kod korisnika. Naime, na ta materijalna prava u svezi radnog odnosa ustupljeni radnici imaju pravo samo ako im je to pravo priznato ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom koji obvezuje njihovog poslodavca (agenciju za privremeno zapošljavanje).

 

U odnosu na drugo pitanje tužiteljice:

 

Drugo pitanje ne može se smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, već zbog toga što odgovor na njega proizlazi iz odredbe čl. 59. st. 1. toč. 3. ZR/09, koji jasno određuje da radnik ima pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora, određenog na način propisan odredbama čl. 55. i 56. ovoga Zakona, za svaki mjesec rada, ako radni odnos prestane prije 1. srpnja. Iz navedenog proizlazi da radnik ima pravo razmjerni dio godišnjeg odmora, a ne na cijeli godišnji odmor, ako mu radni odnos prestane 30. lipnja.

 

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 392.b st. 3. i 5. ZPP reviziju tužiteljice  odbaciti i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 21. srpnja 2020.