- 1 -              Revd 1528/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1528/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Ž. V. iz Republike Slovenije, K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. O., odvjetnici iz U., II. tužiteljice Z. V. iz Republike Slovenije, K., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. P., odvjetniku iz Z., i po punomoćnici I. O., odvjetnici iz U., te III. tužiteljice N. V. iz Republike Slovenije, K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. O., odvjetnici iz U., protiv tuženika M. V. iz Republike Slovenije, K., H., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. P. Š., odvjetnici iz B., radi utvrđenja i trpljenja, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-13/2017-2 od 22. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku posl. br. P-3016/2015-18 od 15. studenoga 2016., u sjednici održanoj 21. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- pod točkom I. izreke, utvrđeno da su tužiteljice, kao zakonske nasljednice iza smrti sada pok. B. V., suvlasnice nekretnina - i to svaka u 1/6 dijela k.č.br. 529/G - kuća, k.č.br. 5890/9 - pašnjak, k.č.br. 5890/10-oranica, k.č.br. 5890/11-pašnjak i k.č.br. 5890/12 - oranica, sve upisane u z.k.ul. 5533 k.o. S., te svaka za po 8/96 k.č.br. 5879/6 - vinograd, k.č. 5879/7-vinograd i k.č. 5890/8 - oranica, sve upisane u z.k.ul. 5535 k.o. S., "što je tuženik dužan priznati te trpjeti da se to njihovo pravo, neposredno temeljem ove presude i nakon njezine pravomoćnosti, uknjiži u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku, uz istovremeno brisanje tih dijelova nekretnina s imena i vlasništva tuženika",

 

- pod točkom II. izreke, tuženik obvezan tužiteljicama nadoknaditi trošak parničnog postupka od 7.431,25 kn, dok su "s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška" tužiteljice odbijene.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima nema prakse revizijskog suda.

 

Tužiteljice su odgovorile na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije i predložile da se ovaj odbaci.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 22. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu..."

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: u prijedlogu nije naznačio određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga kada:

 

- prvo u prijedlogu naznačeno pitanje ("Može li se Oporuka, koja nije uzeta u obzir prilikom ostavinskog postupka u RH jer je tek nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju u RH proglašena u R. Sloveniji gdje je i priznata od strane svih oporučnih nasljednika, smatrati naknadno pronađenom oporukom u smislu čl. 235. st. 1. i st. 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 127/13, 152/14, 33/15, 14/19, dalje u tekstu: ZN) i čl. 232. st. 5. toč. 1. ZN-a?", nije dovoljno određeno da bi se na njega mogao dati jasan i konkretan odgovor, takav - da ne bi ovisio od okolnosti (koje se u pitanju ne navode) svakog konkretnog slučaja,

 

- je takvo (neodređeno ili neprecizno) i drugo pitanje ("Proizvodi li Oporuka sastavljena na stranom jeziku (u ovom slučaju na slovenskom), proglašena pred stranim sudom (također slovenskim), koja je nesporno priznata od strane svih nasljednika i nikada nije osporavana, pravne učinke na teritoriju RH u smislu da ju parnični sud (odnosno prvostupanjski sud) može cijeniti kao dokaz kojim stranka, u ovom slučaju tuženik, dokazuje da je on jedini oporučni nasljednik?"): sve i obzirom da dokazom (i to odlučnim) u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle - (da) to može biti i po predlagatelju navedeni dokaz - navedena oporuka, a druga je stvar kako će ona biti vrednovana, sa kojim sadržajem - i da li će se zbog tog vrednovanja njezine dokazne snage prihvatiti "u korist" onog što stranka njome želi,

 

              - treće pitanje ("Je li parnični Sud u smislu čl. 232. ZN-a obvezan poštivati i provoditi, odnosno je li vezan svim, nekim (i ako jest kojim) utvrđenjima istaknutim u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju koje je doneseno od strane javnog bilježnika, odnosno ako je vezan nekim utvrđenjima - u kojoj mjeri i u kojem dijelu ih je obvezan poštivati?") predstavlja u biti temu za raspravljanje iz smisla odredaba čl. 232. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013 i 33/2015) - k tome u više pravaca, a ne pitanje iz smisla odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a,

 

              - četvrtim ("Je li sud neprimjenom odredbe čl. 50. st. 2. ZN-a pogrešno primijenio materijalno pravo i povrijedio pravo oporučnog nasljednika kad je tužiteljice presudom imenovao zakonskim nasljednicima unatoč postojanju Oporuke koja je proglašena u R. Sloveniji, prema kojoj oporučitelj izričito svu svoju imovinu ostavlja sinu, ovdje tuženiku, a tužiteljice izričito isključuje i iz nužnog dijela?"), petim ("Jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kad u presudi utvrđuju da su tužiteljice, a koje su unuke preminulog sina ostavitelja, zakonske nasljednice, iako iz hrvatskog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je jedini zakonski nasljednik tuženik te je ujedno i jedini oporučni nasljednik prema priznatoj i proglašenoj stranoj oporuci u R. Sloveniji?"), šestim ("Ima li prvostupanjska presuda u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nedostataka na način da je presuda proturječna samoj sebi i ispravama, jer se u presudi navodi da je "izvršen uvid u cjelokupnu spisu priloženu dokumentaciju", a istodobno sud ne navodi taksativno ni jedan naziv ili opis dokumenta?"), sedmim ("Je li pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno ZN budući se sud u istoj presudi pozvao samo na čl. 8. i čl. 10. ZN-a, kojim člancima izričito nisu propisani dijelovi na koje zakonski nasljednici imaju pravo, a istodobno sud u izreci iste presude precizno utvrđuje u kolikom je dijelu svaka od tužiteljica zakonska nasljednica?") te osmim ("Je li sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kad u drugostupanjskoj presudi navodi da je nesporno da je tuženik u vrijeme kad je vođen ostavinski postupak u RH iza njegovog pokojnog oca znao za vlastoručnu oporuku, iako je u prvostupanjskoj presudi nesporno utvrđeno, a što ponavlja i drugostupanjski sud u drugostupanjskoj presudi, da je Oporuka proglašena naknadno, odnosno nakon pravomoćno okončanog ostavinskog postupka u RH?") i devetim pitanjem ("Je li sud, ne cijeneći i ne razmatrajući pravno valjanu Oporuku, kao ni pravomoćno rješenje o naslljeđivanju, počinio povredu čl. 8. ZPP-a na način da nije savjesno i brižljivo ocijenio te dokaze?") predlagatelj u stvari sugerira ocijeniti samo je li ovdje, prema okolnostima konkretnog slučaja - i to onim koje on drži istinitim i pravilnim te ih selektivno izvlači iz konteksta presude, pravilno odlučeno o predmetu spora - pa se niti takvim ne može dati značaj pitanja iz odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a,

 

- uostalom, niti jedno od navedenih pitanja ne polazi od onog što je u postupku utvrđeno i na čemu je osporena presuda temeljena (da je tuženik "u vrijeme kada je vođen ostavinski postupak iza pokojnog B. V. u Republici Hrvatskoj, znao sa vlastoručnu oporuku, pa neosnovano u žalbi navodi da je naknadno pronađena pred Općinskim sudom u Republici Sloveniji i da je u ovom parničnom postupku trebalo uzeti sadržaj oporuke u obzir"; da je "postojanje oporuke navedeno i u samom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a iz čijeg sadržaja se nesporno može zaključiti da se oporuka odnosi na nekretnine koje su predmet ugovora, a to su nekretnine u Republici Sloveniji"; da tuženik kao jedini oporučni nasljednik nije navedenu oporuku predočio u ostavinskom postupku koji se vodio u Republici Hrvatskoj - pa nije prijavio ni tužiteljice kao zakonske nasljednice, unuke B. V. – "iako je u ostavinskom postupku koji je vođen u Republici Hrvatskoj, rješenje o nasljeđivanju doneseno na temelju zakona, dakle, nasljeđuje se na temelju zakona, tužitelj je zatajio tužiteljice kao zakonske nasljednice"; da "je tuženik znao da se nekretnine u Republici Hrvatskoj nasljeđuju na temelju zakona, a ne na temelju oporuke ili ugovora o doživotnom uzdržavanju"), što ih čini (jer se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati činjenično stanje) nevažnim i za odluku o predmetu spora - a napose za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika (kada bi se i ocijenila jasnim i određenim, takvim - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije) nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. srpnja 2020.