- 1 -              Revd 1703/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1703/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. U. iz K., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika A. o. Z. d.d., Podružnice S., ..., OIB: ..., zastupanog po odvjetniku R. M., odvjetniku iz O. društva G. & Partneri, Z., Pisarnica S., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-527/2019-2 od 13. studenoga 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-588/2013 od 6. lipnja 2019., u sjednici održanoj 21. srpnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-527/2019-2 od 13. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-588/2013 od 6. lipnja 2019.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), utvrđeno je da je tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravno pitanje o tome je li tužitelj, koji nije vlasnik vozila, a koji je imao štetu u vezi nastalih oštećenja na vozilu, posredni oštećenik, te ima li on pravo na naknadu štete, te se u svezi toga pitanja pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1823/2013-2 od 11. listopada 2017., Rev-869/2008-3 od 30. rujna 2009., Rev-593/2006-2 od 20. veljače 2007., Rev-71/2000-2 od 16. listopada 2003., i odluku Ustavnog suda RH broj U-III/3497/2013 od 17. rujna 2015., i smatra da je važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

Postavljeno pitanje o pravu tužitelja, koji nije vlasnik vozila, na naknadu štete, kao posredni oštećenik, prema shvaćanju ovoga suda, nije važno jer su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na naknadu štete jer su utvrdili da je tužitelj kao posjednik i korisnik kamiona temeljem zaključenog ugovora o financijskom leasingu, tražio naknadu imovinske štete po osnovi izmakle koristi zbog nemogućnosti korištenja kamiona u razdoblju dok je taj kamion bio na popravku zbog oštećenja nastalih u štetnom događaju, koji je skrivio osiguranik tuženika, zbog čega ovdje tužitelj nije posredni već neposredni oštećenik, pa pitanje polazi i od pogrešne pretpostavke da se radi o posrednom oštećeniku i koje se odnosi na pravo na naknadu štete posrednog oštećenika i pravna shvaćanja koja se odnose na tu situaciju nisu primjenjiva na ovaj slučaj.

 

Kako od navedenog pitanja ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari ne radi o važnom pitanju, niti o dostatnim razlozima za intervenciju ovoga suda.

 

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 21. srpnja 2020.