Broj: Rev 2468/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasne Guštek članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja N. S. iz V., kojeg zastupa punomoćnik G. I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I. & F.-P. iz O., protiv tuženika L. T. iz O., kojeg zastupa punomoćnik V. V. iz I., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3590/06 od 23. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-312/04 od 28. travnja 2006., u sjednici održanoj 21. veljače 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo (samo)vlasništva na nekretninama položenim u K.O. V., pobliže naznačenim u izreci te presude.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj pozivajući se na odredbe članka 382. stavak 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se revizija prihvati i pobijane presude preinači i vlastitom presudom usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz članka 382. stavak 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (tzv. „izvanredna revizija“).

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 382. stavak 3. ZPP).

 

              Tužitelj je podnio izvanrednu reviziju zbog materijalnopravnog pitanja u svezi s primjenom pravne pretpostavke poštenja (savjesnosti) posjeda iz članka 18. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, u nastavku teksta: ZV), postavljajući zapravo pitanje - da li znanje posjednika za upis u zemljišnim knjigama samo po sebi dokazuje nepoštenje njegova posjeda.

 

Obrazlažući dopuštenost revizije u smislu članka 382. stavak 3. ZPP tužitelj ističe da o postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo konačno shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, odnosno da je o sličnom pitanju revizijski sud već zauzeo određena shvaćanja, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjima. Pritom se izrijekom poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 125/09 od 21. travnja 2009. te na odluku Gž-566/08, od 29. siječnja 2009. (za koju je pogrešno naznačeno da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

 

Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da je prednik tužitelja (kao nevlasnik) došao živjeti na sporne nekretnine … gdje  je živio zajedno sa suvlasnikom tih nekretnina I. T., nakon toga da je dio prijepora dobio u suvlasništvo darovnim ugovorom od drugog suvlasnika A. R., a godinu dana potom da je prednik tužitelja kupio dio prijepornih nekretnina od I. T.. Stoga su nižestupanjski sudovi utvrdili da je prednik tužitelja bio u saznanju kako u ovom slučaju postoje i drugi suvlasnici nekretnina, to tim više jer da se radilo o rođacima osoba od kojih je stekao svoje suvlasništvo, slijedom čega su utvrdili da prednik tužitelja (pa zbog toga ni tužitelj), budući nije bio pošteni posjednik dosjelošću nije mogao steći isključivo pravo vlasništva utuženih nekretnina jer je s obzirom na okolnosti slučaja morao znati da mu ne pripada pravo na posjed odnosnih nekretnina.

 

Usput se ističe da je tuženik izrijekom prigovarao savjesnosti tužiteljeva posjeda pozivajući se i na dopis tužitelja (list 32-34 spisa) u kojem mu, prije pokretanja parnice, kao suvlasniku tužitelj predlaže diobu odnosnih nekretnina.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je o postavljenom materijalnopravnom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje pa tako i u odlukama ovog suda Rev-2426/90 i Rev-32/97 u kojima su na jasan način izražena pravna shvaćanja u svezi sa stjecanjem prava vlasništva dosjelošću, prema kojima sama činjenica upisa u zemljišnim knjigama ne utječe na poštenje posjeda, odnosno da znanje posjednika (ili njegovo neznanje) za stanje u zemljišnoj knjizi samo za sebe nema utjecaja na kvalitetu posjeda, a pobijana odluka drugostupanjskog suda u ovom je slučaju utemeljena je na pravnom shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem.

 

U odluci ovog suda broj Rev-125/09 izraženo je pravno shvaćanje u odnosu na stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću iz članka 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91), koje nije u svezi s predmetom ovog spora.

 

Slijedom utvrđenog, postavljeno materijalnopravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, stoga je reviziju tužitelja, na temelju odredbe iz članka 392. stavak 2. ZPP-a, valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

U Zagrebu, 21. veljače 2012.