Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Poslovni broj: 69 Pž-4807/2019-3

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 69 Pž-4807/2019-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja STEČAJNA MASA IZA A. S. A. d.o.o.-„u stečaju“, OIB ..., D., kojeg zastupa punomoćnik V. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. & S. S. - L. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. Z., radi stjecanja bez osnove iznosa od 98.409,99 kn, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-12/2019 od 16. svibnja 2019., 20. srpnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-12/2019 od 16. svibnja 2019. u točki I. njene izreke i u dijelu točke II. njene izreke kojom je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 4.417,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Dubrovniku je odbio tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 98.409,99 kn s pripadajućim zateznim kamatama i kojim se nalaže tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju (točka I. izreke), naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 4.417,00 kn i odbio je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 kn (točka II. izreke).

 

Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o financijskom leasingu koji ugovor je tuženik raskinuo zbog neplaćanja od strane tužitelja te da stoga tužitelj nikada nije postao vlasnikom predmeta leasinga i da zato tuženik ima pravo zadržati iznos koji tužitelj utužuje a koji predstavlja razliku između iznosa dugovanja tužitelja koje je postojalo prije prodaje predmeta leasinga i iznosa za koji je tuženik prodao predmet leasinga. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava u bitnome navodeći sud pogrešno tumači odredbu čl. 45. Zakona o leasingu i da navedena odredba ne daje pravo tuženiku da ostvari nerazmjernu korist u slučaju raskida ugovora o leasingu već da je tuženik dužan iznos koji prelazi iznos njegove tražbine, isplatiti tužitelju kao primatelju leasinga.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je predmeta presuda zakonita i pravilna.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 98.409,99 kn na temelju stjecanja bez pravne osnove.

 

Iz stanja spisa proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o financijskom leasingu broj 21833/07 od 28. svibnja 2007. za predmet leasinga osobno vozilo marke J., tip X. 4,2 V. C. A., godine proizvodnje 2007, nabavne vrijednosti 210.057,14 CHF bruto (dalje: Ugovor). Tužitelj se kao korisnik leasinga predmetnim ugovorom obvezao plaćati mjesečne naknade u iznosu od 2.788,13 CHF kroz vrijeme trajanja ugovora odnosno kroz 60 mjeseci. Člankom VII. Ugovora je ugovoreno da su sastavni dio Ugovora Opći uvjeti uz Ugovore o financijskom leasingu važeći od 2. svibnja 2006. (dalje: Uvjeti) Člankom 2.1. Uvjeta je ugovoreno kako je davatelj leasinga, isključivi vlasnik predmeta leasinga. Iz spisa nadalje proizlazi da tužitelj nije plaćao rate leasinga i da je tuženik raskinuo zbog navedenog predmetni Ugovor, oduzeo tužitelju predmet leasinga i prodao ga ranijem zastupniku po zakonu tužitelja za iznos od 173.183,75 kn. Tuženik je u stečajnom postupku nad tužiteljem, s osnove predmetnog Ugovora, prijavio potraživanje u iznosu od 74.773,76 kn, koju prijavu je tuženik naknadno i povukao nakon prodaje predmeta leasinga. Nesporno je da razlika između iznosa koji je tuženik potraživao od tužitelja i cijene za koju je predmet leasinga prodan upravo utuženi iznosi 98.409,99 kn.

 

Imajući u vidu navedena utvrđenja, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pozvao na čl. 46. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06; dalje: ZL) dok je u biti interpretirao odredbu čl. 45. ZL-a. No, unatoč tome prvostupanjski sud je u cijelosti pravilno primijenio navedenu odredbu kao što je pravilno zaključio da predmet leasinga nikada nije postao imovina tužitelja. Stoga, s obzirom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05; dalje: ZOO), pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije dokazao da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, već upravo suprotno, predmet leasinga je sukladno odredbi čl. 2.1. Uvjeta cijelo vrijeme trajanja leasinga bio, a budući je ugovor raskinut, i ostao vlasništvo tuženika dok ga tuženik nije prodao. Slijedom navedenog, polazeći od odlučne činjenice da je tuženik, a ne tužitelj, bio vlasnik predmeta leasinga i da je nakon raskida ugovora zbog neizvršavanja obveza od strane tužitelja, tuženik bio ovlašten prodati navedeno motorno vozilo, to je tuženik bio ovlašten i zadržati cjelokupnu kupoprodajnu cijenu.

 

Dakle, svojim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u osnovanu sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve odlučne činjenice, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima, koju je sud donio uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, o tužiteljevoj žalbi protiv pobijanog dijela presude valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. srpnja 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu