Broj: Rev 390/11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji mr. sc. Luciji Čimić, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz M. P., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K. i M. K. iz R., protiv tuženika V. V. iz D., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz R., radi povrata duple kapare, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-5069/07 od 8. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku posl. br. P-1267/06-21 od 22. svibnja 2007., dana 28. veljače 2012.,
r i j e š i o j e
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužitelj da mu tuženik vrati ostatak duple kapare u iznosu 11.900,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Pod toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 6.640,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv presude drugostupanjskog suda, reviziju je podnio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1., 2., 3. i 4. ZPP a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženik u odgovoru na reviziju, pobija navode revizije i predlaže da se odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.
Revizija tužitelja nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, a kojom je uređen institut redovite revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (toč. 1. do 4.).
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojeg revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U slučaju da je u reviziji izostalo bilo koje od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat ostatka dvostruke kapare u iznosu 11.900,00 EUR, a po osnovi sklopljenog predugovora od 18. svibnja 2006., kojim su se stranke obvezale zaključiti glavni ugovor o prodaji stana u objektu koji je izgrađen u S.. V. - M., O. K..
Tužitelj u reviziji ističe pravno pitanje pravne (ne)valjanosti predugovora o kupoprodaji - sklopljenog između hrvatskog državljanina u svojstvu prodavatelja sa stranim, australskim državljaninom u svojstvu kupca, a time i nelogičnosti u tumačenju odredbi čl. 357. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje: ZV), te odnosa istih odredbi sa odredbama čl. 270., čl. 268. i čl. 304. Zakona o obveznim odnosima, time i pogrešnog tumačenja navedenih odredaba ZV kojima je regulirana primjena istog zakona na strane osobe, kao i davanje suglasnosti za stjecanje vlasništva na nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, a time i sudske nadležnosti glede ništavosti predugovora (bez prethodno dane suglasnosti).
Međutim, obzirom na navedeno, revident time nije jasno i određeno naznačio - identificirao u čemu se sastoji pravno pitanje u odnosu na zahtjev u ovom predmetu, budući su predugovorom stranke obavezne zaključiti kupoprodajni ugovor.
Naime, tužitelj u reviziji ne navodi da u istovrsnom slučaju kao u ovom predmetu, revizijski sud nije zauzeo shvaćanje, odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj općoj sjednici, a niti je tužitelj u reviziji istakao da postoje različita praksa (dva ili više) drugostupanjskih sudova, a niti je priložio ili uputio na odluke tih drugostupanjskih sudova u smislu toč. 1. st. 2. čl. 382. ZPP, na koju se u reviziji poziva. Tužitelj u odnosu na ostale točke (2., 3. i 4. čl. 382. st. 2. ZPP), nije ni obrazložio da bi se moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o pitanju predmetnog spora imati različita shvaćanja (toč. 2. st. 2. čl. 382. ZPP), a niti je istakao razlog da je revizijski sud zauzeo shvaćanje u istovrsnim slučajevima a da pobijana odluka nije podudarno s tim shvaćanjem (toč. 2. st. 2. čl. 382. ZPP).
Revident dakle, nije izložio razloge zbog kojih smatra da je navedeno u reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. čl. 382. ZPP).
Slijedom izloženog, nisu ispunjene zakonom predviđene kumulativne pretpostavke za podnošene tzv. izvanredne revizije, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1., 2., 3. i 4. i st. 3. ZPP, za dopuštenost revizije.
Zbog toga je valjalo reviziju tužitelja, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.
U Zagrebu, 28. veljače 2012.
