1

 

Poslovni broj: 6 UsI-327/2019-28

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 6 UsI-327/2019-28

 

 

 

 

 

 

  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Mirte Tomić, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Gajeva 30a, Zagreb, OIB:…, kojeg zastupa zastupnik po zakonu Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Bjelovar, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. P. D. (OIB:…) iz V. B., kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., radi naknade za oduzetu imovinu, 17. srpnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

1.                 Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/16-01/670, URBROJ: 514-05-02-01-02-19-07 od 8. veljače 2019.

 

2.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

3.            Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 30 dana.

 

IV.     Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadom preostalog dijela troška u iznosu od 9.375,00 kuna.

  

Obrazloženje

   

Osporavanim rješenjem tuženika pod točkom I. izreke poništava se djelomično rješenje Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostava Slatina, KLASA: UP/I-943-01/13-01/103, URBROJ: 2189-02/01-16-21 od 13. listopada 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Pod točkom II. izreke odbacuje se dopuna žalbe N. P. D. iz V. B., izjavljena protiv djelomičnog rješenja prvostupanjskog tijela navedenog u točki I. izreke ovog rješenja kao nepravovremena.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbija se kao neosnovan zahtjev za naknadu oduzete imovine u odnosu na bivše nekretnine iz zk.ul…, k.o. S. pobliže označenim u izreci rješenja, a pod točkom II. izreke svaka stranka snosi svoje troškove.

Tužitelj osporava rješenje tuženika navodeći u tužbi da je doneseno na temelju pogrešne ocjene utvrđenih činjenica i dokaza te uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također smatra da tuženik pogrešno procjenjuje da imovina koja je predmet ovog upravnog postupka nije stvarno oduzeta za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, jer za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nije izvršen zemljišno-knjižni prijenos istih nekretnina u korist agrarnih interesenata te da je predmetno zemljište stvarno oduzeto tek izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti. Nesporno je da su prije II. svjetskog rata donesene pravomoćne odluke i to eksproprijaciona odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme broj: 4626-1939 od 17. srpnja 1939. i odluka iste Komisije broj: 2794/40 od 26. travnja 1940., kojom odlukom su eksproprirane nekretnine od velikog posjednika I. D. z.k.ul…, k.o. S. te su poimenično navedeni agrarni interesenti i brojevi ekspropriranih čestica. Stoga, smatra tužitelj predmetne su nekretnine stvarno oduzete ranijem vlasniku tim odlukama, u svezi kojih i tuženik navodi da su već bile dodijeljene agrarnim interesentima. Nadalje tužitelj smatra da je pogrešno pozivanje tuženika na presudu Europskog suda za ljudska prava navedeno u osporavanom rješenju, a radi dokazivanja tvrdnje da je predmetno zemljište stvarno oduzeto tek izravnim zahvatima jugoslavenskih komunističkih vlasti. Nesporno je da su predmetne nekretnine dodijeljene trećim osobama u postupku agrarne reforme za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, da su se nadjeljenici naselili na dodijeljeno im zemljište te stupili u posjed tih nekretnina, a da su nekretnine ranijeg vlasnika eksproprirane pravomoćnim rješenjem. Samo pitanje zemljišno-knjižnog prijenosa tužitelj smatra irelevantnim jer treba cijeniti bi li raniji vlasnik dobio posjed zemljišta i u slučaju da nije došlo do II. svjetskog rata te ratnih zbivanja koja su onemogućila taj prijenos. Eksproprijacija je vršena u svrhu agrarne reforme te dodjele zemljišta agrarnim interesentima, odnosno vršena je, kako to navodi i tuženik, pod pritiskom siromašnih seljaka koji su dotad bili nadničari na veleposjedu i zahtijevali podjelu veleposjedničke zemlje, ali i zbog nužnosti promjena vlasništva nad zemljom. Cijeneći razloge zbog kojih je provedena agrarna reforma dodijeljeno zemljište sigurno ne bi bilo vraćeno veleposjedniku, pa tužitelj smatra da isto ukazuje da jugoslavenske komunističke vlasti nisu svojom intervencijom stvarno oduzele zemljište ranijem vlasniku, već da su samo provele ranije eksproprijacijske odluke. Provođenjem navedenih odluka uskladilo se faktično stanje, odnosno stanje u naravi sa zemljišno-knjižnim stanjem. Tako se primjerice u rješenju Narodnog odbora Kotara Virovitica, Sekretarijata za opću upravu broj: 6198/57 od 6. svibnja 1957., navodi da je Narodni odbor izvršio prijepis odluke bivše Komisije za likvidaciju agrarne reforme i kolonizacije u Osijeku od 26. travnja 1946., koja nije provedena, radi omogućavanja usklađivanja zemljišno-knjižnog stanja sa stanjem u naravi ovih nekretnina. Tuženik pogrešno ocjenjuje i izvlastbenu odluku Ureda za kolonizaciju u Osijeku broj: 2602/1943, na temelju koje je izvršen zemljišno-knjižni prijenos nekretnina, utvrđujući da je predmetna odluka ništetna te da su nekretnine iz odluke stvarno oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Naime, tom odlukom su se preispitivale ranije dodjele zemljišta pojedinim seljačkim obiteljima te su istom odlukom izvlaštene nekretnine I. D. u korist agrarnih učesnika. Tuženik predmetno oduzimanje povezuje sa kasnijim odlukama jugoslavenskih komunističkih vlasti te na temelju istog pogrešno utvrđuje i pogrešno primjenjuje odredbe Zakona o naknadi i na te nekretnine. Veći dio zemljišta iz izvlastbene odluke je već bio i predmet eksproprijacijskih odluka za vrijeme Kraljevine Jugoslavije te su nekretnine bile dodijeljene agrarnim interesentima. I kod tih nekretnina tužitelj smatra da je nesporno da ne bi bile vraćene ranijem vlasniku. Pogrešnu primjenu materijalnog prava te postupanje tuženika protivno člancima 1. i 2. Zakona o naknadi, tužitelj nalazi i u tom što se odredbe Zakona o naknadi ne mogu primijeniti na oduzimanja koja su vršena prije 15. svibnja 1945. U slučaju da Sud smatra da naprijed navedeni navodi nisu osnovani tužitelj traži da Sud poništi dio rješenja koji se odnosi na nekretnine koje su prenesene izravno u vlasništvu obrađivača, odnosno koje nisu prešle u društveno vlasništvo, za koje i prvostupanjsko tijelo utvrđuje da nema mjesta primjeni Zakona o naknadi. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Rješenjem ovoga Suda, poslovni broj: UsI-327/2019-5 od 27. lipnja 2019., pozvan je N. P. D., ovlaštenik predmetne naknade za imovinu oduzetu njegovom djedu, sukladno odredbi članka 9. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02., dalje u tekstu: Zakon o naknadi), da sudjeluje kao zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu prema odredbi članka 19. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu: ZUS).

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da je osporavanim rješenjem prvostupanjsko rješenje poništeno radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a dijelom i radi toga što u spisu predmeta nije bilo dokaza ili isprava temeljem kojih bi se mogla ispitati njegova zakonitost. Tako je tuženik ukazao da se zaključak o tome da su nekretnine upisane zk.ul…, k.o. S. prenesene izravno u vlasništvo obrađivača ne odnosi na sve nekretnine, obzirom na to da iz eksproprijacionih odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku, broj: 4626/1939 od 17. srpnja 1939. i broj: 2794/1940 od 26. travnja 1940. nesporno proizlazi da su pojedine nekretnine oduzete prijašnjem vlasniku I. grofu D. eksproprirane kao javno dobro u korist Općine Gornji Miholjac odnosno u korist sela Vraneševci. Ovlaštenik naknade je tijekom postupka u spis predmeta dostavio povijesni zemljišno-knjižni izvadak zk.ul…, k.o. S., iz kojeg proizlazi da su nekretnine oznake k.č.br…, na temelju Odluke Ureda za kolonizaciju u Osijeku od 28. siječnja 1943. otpisane iz zk.ul…, ista k.o., sa imena i vlasništva I. D. te upisane u taj zk.ul. u korist Zavoda za kolonizaciju u Zagrebu. Nadalje proizlazi da je na temelju prijavnog lista Ureda za katastar u Podravskoj Slatini od 29. srpnja 1959. izmijenjena površina k.č.br… i k.č.br…, a da su predmetne čestice otpisane u zk.ul…iste k.o. kao općenarodna imovina, nekretnine u općoj upotrebi. Iz vlastovnice navedenog zk.ul. također proizlazi da su i preostale čestice, odnosno k.č.br… na temelju prijedloga Državnog pravobraniteljstva, Ispostave u Orahovici od 16. veljače 2001. otpisane u zk.ul… iste k.o. na ime vlasništva Republike Hrvatske. Pri tom se ističe da su sve navedene nekretnine upravo one koje su eksproprijacijskom odlukom od 26. travnja 1940. dodijeljene selu Vraneševci. Zatim, zainteresirana je osoba u podnesku od 5. travnja 2016. istaknula da je od 163 čestice navedene u bivšem zk.ul…, k.o. S.., koje su potpale pod udar Zakona o agrarnoj reformi i pravomoćnoj odluci Ureda za kolonizaciju i agrarnu reformu u Osijeku od 28. veljače 1943., danas u zk.ul…, k.o. S.., upisano 54 čestice, koje su uknjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske, a da su u navedenim zk.ul. predmetne nekretnine pripisane iz zk.ul…, k.o. S…, u kojem su sve sporne čestice, također bile uknjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske. Međutim, kako spisu nije priložen povijesni zemljišno-knjižni izvadak za zk.ul… k.o…, kao ni za zk.ul…, nije moguće nesporno utvrditi pravnu sudbinu predmetnih čestica, odnosno radi li se o česticama koje su prenesene u društveno vlasništvo. Zato tuženo tijelo daje uputu prvostupanjskom tijelu da uvidom u eksproprijacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku nesporno utvrdi koje od nekretnina upisane u zk.ul…, k.o. S…, ranije vlasništvo I. grofa D…, nisu prenesene izravno u vlasništvo fizičkih osoba kao agrarnih subjekata te utvrditi pravnu sudbinu predmetnih nekretnina. Nadalje, budući da su na temelju izvlastbene odluke od 28. siječnja 1943. čestice iz zk.ul…, k.o. S… otpisane u druge zk.ul., a da spisu predmeta nisu priloženi svi povijesni zemljišno-knjižni izvadci u koje su te nekretnine otpisane, već samo izvadci koje je ovlaštenik naknade priložio tijekom postupka, a koji se odnose na čestice glede kojih je povodom molbe agrarnih interesenata odnosno njihovih pravnih slijednika izvršen ispravak zemljišno-knjižnog stanja nastalog tijekom okupacije, prvostupanjsko će tijelo od nadležnog suda pribaviti sve potrebne povijesne izvatke iz zemljišnih knjiga kako bi nesporno utvrdilo pravnu sudbinu svih nekretnina ranije upisanih u zk.ul…, k.o. S., odnosno utvrdilo ima li u odnosu na pojedine od tih nekretnina primjene Zakona o naknadi. Pri tom će u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo također ocijeniti rješenje Odjela za financije Narodnog odbora Kotara, Virovitica, broj: 02/2-5072/1-1962 od 15. rujna 1962., donesenog u upravnoj stvari eksproprijacije nekretnina i administrativnog prijenosa korištenja zemljišta za potrebe Vodne zajednice Karašica-Vučica, Donji Miholjac, a u svrhu izgradnje kanalske mreže na području k.o. S. Tužitelj u svojoj tužbi uopće ne napada navedene istaknute dijelove osporavanog rješenja, a koji su odlučni za odluku o poništavanju prvostupanjskog tijela radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, dok se činjenično stanje u potpunosti ne utvrdi, raspravljanje o primjeni materijalnog prava je suvišno. Predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

U podnesku od 11. listopada 2019., tužitelj navodi kako je zaprimilo dopis i dokumentaciju od M. N. u kojem se ukazuje i dokazuje da grof I. D. 1935., 1936. niti nakon 1945. godine, nije bio državljanin Kraljevine Jugoslavije, odnosno FNRJ. Iz zaprimljene dokumentacije tako proizlazi da se grof I. D., u postupku stjecanja austrijskog državljanstva izjasnio da ima jugoslavensko i mađarsko državljanstvo, međutim da se na jednom mjestu nalazi opaska službenika da jugoslavensko državljanstvo nije razjašnjeno. Ističe da je grof I. D. bio mađarski državljanin i član mađarskog Parlamenta te raznih mađarskih društava, a što su mogli biti samo mađarski državljani. Dodaje kako je 1929. godine grof I. D. osobno zatražio da ga se utvrdi mađarskim državljaninom kako bi se svrstao u popis imena visokooporezivanih članova kurije Kakics. Ističe kako njegovo mađarsko državljanstvo proizlazi i iz drugih dokumenata. Tvrdi kako ne postoji niti jedan dokument kojim se nesporno utvrđuje jugoslavensko državljanstvo ovlaštenika kao što je to Svjedodžba o državljanstvu. Tužitelj navodi da domovni list nije potvrda državljanstva već potvrda prebivališta/boravišta. Stoga, budući da je grof I. D. mađarski državljanin, nema pravo na povrat imovine, kao niti njegovi nasljednici, jer je na to imao pravo temeljem Ugovora o miru s Mađarskom, zaključenim u Parizu 10. veljače 1947.

Zainteresirana osoba 6. studenog 2019., u odgovoru na podnesak tužitelja navodi kako su posljednji, ali i raniji prigovori tužitelja već ranije odbijeni s opširnim obrazloženjima rješenjima tuženika, ali i presudama Vrhovnog suda, Visokog upravnog suda i ovog Suda. Dodaje kako su dokazi, koje navodi tužitelj, pribavljeni od osobe motivirane isključivo osobnom osvetom radi izgubljene pravne bitke. Zainteresirana osoba osporava autentičnost dostavljene dokumentacije, jer se radi o lošim i nečitkim kopijama bez potvrde da odgovaraju izvorniku, koje nemaju dokaznu snagu, jer nisu ovjerene, a uzimajući u obzir odredbu članka 231. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na navode tužitelja, ističe da članstvo u bilo kojem mađarskom Domu, pa tako i Domu velikaša, ne utvrđuje državljanski status. Ujedno, iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio, nedvosmisleno proizlazi da grof I. D. nije bio član Doma velikaša, nakon što mu je prestalo mađarsko državljanstvo 1918. godine. U odnosu na navod tužitelja o opaski službenika da jugoslavensko državljanstvo nije razjašnjeno, ističe da je riječ o popratnom tehničkom pismenu koje ne sadrži niti datum, a da se u svim ostalim ispravama jugoslavensko državljanstvo ne dovodi u pitanje, odnosno u svima se navodi da je I. D. jugoslavenski državljanin. Stoga, iz dokaza koje je tužitelj priložio, proizlazi upravo suprotno. Osim toga, iz e-mail očitovanja mađarskog Parlamenta, proizlazi da je grof I. D. bio član gornjeg doma mađarskog Parlamenta samo do 1918. godine, odnosno do raspada Austro-ugarske, s tim da su u Parlamentu bila još dvojica D., od kojih još jedan imena I.. U razdoblju od 1918. do 1927. godine, gornji dom mađarskog Parlamenta bio je ukinut, a od 1927. godine, kada je ponovno uspostavljen, niti jedan D. nije bio njegov član. Ističe da je, odmah po nastanku Kraljevine SHS, stjecanje državljanstva bilo automatsko za osobe sa zavičajnim pravom. Navodi kako su, tijekom agrarne reforme, mađarski državljani i njihova imovina imali posebno definiran status, točnije da se njihova imovina eksproprirala odmah i u cijelosti te je isto tako odmah vršen prijenos u zemljišnim knjigama. Mađarski su veleposjednici zbog agrarne reforme pokretali tužbe, a među njima nije bio grof I. D. Ističe kako je Domovnica, koju prilaže tužitelj, bila uobičajeni naziv u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za svjedodžbu o državljanstvu. Nadalje, kada je grofu I. D. određen izgon iz zemlje, nije mu oduzeto i državljanstvo. Osim toga, grofu I. D. nije mogla imovina biti oduzeta Ugovorom o miru s Mađarskom, kada mu je imovina konfiscirana temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, dvije godine prije stupanja tog Ugovora na snagu. Također, potrebno je primijetiti da u Ugovoru o miru s Mađarskom, iako tada potpisanom od strane Jugoslavije, Republika Hrvatska nije nikada pristupila. Naime, da bi neki međunarodni ugovor kojeg je prethodno sklopila bivša Jugoslavija danas bio na snazi, Republika Hrvatska bi morala izvršiti očitovanje državi depozitaru konkretnog međunarodnog ugovora. U ovom konkretnom slučaju Republika Hrvatska nije izvršila notifikaciju o sukcesiji što je inače učinila za brojne druge međunarodne ugovore. Naposljetku za ovaj predmet nije niti bitan status I. grofa D. prema austrijskim ili mađarskim propisima, već je važno da je njegovo državljanstvo u trenutku oduzimanja prema propisima DFJ bilo isključivo jugoslavensko.

Tužitelj u podnesku od 19. studenog 2019. navodi da su sve odluke sudova koje su donesene tijekom dosadašnjih postupaka donesena na temelju nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, tijekom dosadašnjih postupaka nije na nedvojben način utvrđeno je li I. D. u vrijeme eksproprijacije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a posljedično i 1945. godine bio jugoslavenski ili mađarski državljanin. Ističe da je iz dokumentacije koju je osobno navodio i popunjavao grof I. D. i njegova supruga, u postupku dodjeljivanja austrijskog državljanstva, nesporno utvrđeno da se I. D. izjasnio da ima jugoslavensko i mađarsko državljanstvo 30. lipnja 1949., da iz upitnika popunjenog osobno po I. D. proizlazi da je isti od 1. srpnja 1933. pa sve dok nije deportiran, stanovao u Mađarskoj gdje je imao službeno prebivalište. Dakle, ako je definicija prebivališta da je to mjesto i adresa na kojoj se osoba trajno nastanila, a da je boravište mjesto i adresa gdje osoba privremeno boravi, ali se na toj adresi nije trajno nastanila, tada je nesporno da je grof I. D. najkasnije od 1. srpnja 1933. pa sve do 26. lipnja 1950., kao dana dodjeljivanja austrijskog državljanstva bio mađarski državljanin. Naime od 2. siječnja 1945. pa sve do 26. lipnja 1950. grof I. D. boravi kao deportirana osoba u mjestu Mondsee. Dakle, nesporno je da je službeno sve do 26. lipnja 1950. imao prijavljeno prebivalište u Mađarskoj i da je imao mađarsko državljanstvo koje mu niti na koji način nijednim aktom mađarskih vlasti nije oduzeto. Grof I. D. niti jednim dokumentom nije dokazao da je ikad imao prebivalište na području bivše Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije ili na području DFJ i FNRJ uz koje bi se moglo vezati i pravo na stjecanje državljanstva. Da je grof I. D. bio mađarski državljanin proizlazi i iz obrazloženja presude Kraljevskog mađarskog upravnog suda od 12. studenog 1929., kao i iz odgovora stručnog tijela Parlamenta Republike Mađarske te zahtjevom za austrijskim državljanstvom. Ističe da se prema Zakonu o državljanstvu Kraljevine SHS iz 1928., državljanstvo Kraljevine Jugoslavije dokazivalo jedino svjedodžbom o državljanstvu, a koju ispravu ovlaštenik naknade nije dostavio. Ističe da u postupcima pred Međunarodnim izabranim sudom koji su pokrenuli mađarski veleposjednici krajem 1931. nije sudjelovao grof I. D. budući da je imovina grofa I. D. bila predmet agrarne reforme temeljem rješenja o eksproprijaciji šuma velikih posjednika, Ministarstva poljoprivrede, Kraljevine Jugoslavije od 26. rujna 1935. zbog čega isti nije imao interes da 1931. godine pokreće bilo kakve postupke pred Međunarodnim izabranim sudom.

Zainteresirana osoba u podnesku od 20. studenog 2019. navodi da je Zakonom o državljanstvu Kraljevine SHS od 21. rujna 1928. propisano da je državljanstvo u Kraljevini SHS jedno, a da u isto vrijeme državljanin SHS ne može biti državljanin strane države te da se o svim državljanima Kraljevine vodi točna evidencija o zavičajnosti. Strani državljani ne mogu imati zavičajnost u općinama Kraljevine. Ističe da je grof I. D. po Zakonu o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima tretiran kao jugoslavenski državljanin prema odredbama Zakona o državljanstvu Kraljevine SHS. Smatra da tužitelj pogrešno tumači domovnicu (pogrešno prevedenu kao domovni list) u kojoj se navodi da I. D. posjeduje zavičajno pravo (pogrešno prevedeno kao pravo stanovanja) uneseno u popisu državljanstava. Naime, zainteresirana osoba smatra da se ovdje ne radi o pravu stanovanja jer isto predstavlja služnost, pa se ono ne bi moglo upisati u domovnicu koja predstavlja svjedodžbu o državljanstvu. U obrazloženju navedenog Zakona o državljanstvu Kraljevine SHS, DRJ J. V. navodi kako u nekim pokrajinama Kraljevine nije bila potrebna ni svjedodžba o državljanstvu uz uvjerenje o zavičajnosti već samo domovnica koju je u organiziranim općinama izdavala gradska općina, a u neorganiziranim najniža administrativna vlast. Zainteresirana osoba smatra kako iz domovnice proizlazi da je grof I. D. imao zavičajno pravo u mjestu Trakošćan, Općina Cvetlin, uneseno u popisu domovine. Ističe da je svaki državljanin Kraljevine SHS morao imati zavičajnost u jednoj općini Kraljevine, a da strani državljani nisu mogli imati zavičajnost u općinama Kraljevine. Stoga je grof I. D. bio jugoslavenski državljanin. Ističe da je odredbom članka 35. stavka 1. Zakona o državljanstvu Demokratske Federativne Jugoslavije bilo propisano da se na dan stupanja na snagu ovoga Zakona smatraju jugoslavenskim državljanima sve osobe koje su do toga dana bili jugoslavenski državljani prema važećim propisima. Presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru od 21. studenog 1945. grofu I. D. konfiscirana imovina kao jugoslavenskom državljaninu.

Na raspravu održanu 25. studenog 2019. nije pristupio uredno pozvani tuženik dok su tužitelj i zainteresirana strana ostali pri svojim prijašnjim navodima. Rasprava je odgođena kako bi se strankama omogućilo očitovanje na podnesak protivne strane koji su Sudu dostavljeni u kratkom roku prije datuma njenog održavanja.

Zainteresirana osoba u podnesku od 13. prosinca 2019. navodi da je novopronađena dokumentacija koju je tužitelj dostavio s podneskom od 19. studenog 2019. nevjerodostojna te se radi o nečitkim kopijama nepoznatog izvora i bez potvrde da takve kopije odgovaraju izvorniku. Dodaje da upitnici ili upisnici ne mogu biti dokaz da određena osoba ima prebivalište na određenom području iako to čak iz spomenutih upisnika ne proizlazi. Osim toga, prebivalište u određenoj državi ne predmnijeva državljanstvo te države kako to pogrešno tvrdi tužitelj. U predmetnoj dokumentaciji priložen je jedan jedini neposredni dokument o državljanstvu, domovnica koju je izdala Općinska uprava, Područje Ivanec, Cvetlin iz koje proizlazi da grof I. D. posjeduje zavičajno pravo u popisu domovine, točnije državljanstava. Nadalje ističe kako obrazloženja sudskih ili upravnih odluka nikada ne postaju pravomoćna, a što vrijedi i za obrazloženje presude Kraljevskog Mađarskog suda u Budimpešti od 12. studenog 1929. Osim toga, nije odlučno je li grof I. D. imao mađarsko državljanstvo prema ovoj presudi nego koje je državljanstvo imao prema jugoslavenskim propisima u trenutku oduzimanja imovine. Nadalje ističe da su mađarski državljani, odnosno njihova imovina, imali u smislu Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. lipnja 1931. posebno određen status. Prema tome Zakonu bilo je propisano da će se shodno ugovoru iz Trianona mađarskim državljanima eksproprirati odmah u svrhu agrarne reforme cjelokupan posjed i prenijeti u zemljišnim knjigama na državu. Stoga, da je grof I. D. bio mađarski državljanin, tada bi mu već 1931. godine bio ekspropriran cjelokupan posjed i prenesen zemljišnim knjigama u vlasništvo Kraljevine Jugoslavije. Budući da se to nije dogodilo jasno je da je grof I. D. tretiran kao jugoslavenski, a ne mađarski državljanin. Zainteresirana se osoba poziva i na presudu ovog Suda poslovni broj: 4 UsI-525/2019-17 od 14. studenog 2019., u kojem je obrazloženju detaljno otklonjen isti prigovor tužitelja.

U podnesku od 2. siječnja 2020. tužitelj navodi da iz pravomoćne odluke o utvrđivanju objekata bivše Banske uprave u Zagrebu od 15. svibnja 1935. proizlazi da je grof I. D. vlastelin iz Baranya-Sellye u Ugarskoj, a također i iz dokumenata koje je tužitelj ranije naveo u svojim podnescima. Tužitelj ponavlja navode iz ranijih podnesaka i ostaje pri svom tužbenom zahtjevu.

Zainteresirana osoba u podnesku od 27. veljače 2020. navodi da činjenica da se u odluci od 15. svibnja 1935. navodi da je grof I. D. vlastelin iz Baranya-Sellye u Ugarskoj, ne znači ujedno i da je grof I. D. imao prebivalište u Ugarskoj, a još manje da je bio mađarski državljanin. Naime, povijesna je činjenica da je grof I. D. imao posjede u Baranya-Sellye u Ugarskoj. Ističe da i iz drugih povijesnih dokumenata i činjenica proizlazi da je  grof I. D. bio jugoslavenski državljanin primjerice iz činjenice da je brakorazvodna parnica pokrenuta pri Županijskom sudu u Zagrebu. Opovrgava navode tužitelja i ustraje pri tvrdnji da je grof I. D. bio jugoslavenski državljanin.

Na raspravu od 9. srpnja 2020. nije pristupio uredno pozvani tuženik, a tužitelj i zainteresirana osoba su ostali kod svojih dosadašnjih zahtjeva i navoda. Stranke su zatražile i trošak upravnog spora po troškovniku kojeg su naznačili u raspravnom zapisniku.

Temeljem izvedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zahtjevima od 26. ožujka 1997., 2. travnja 1997., 16. travnja 1997. i 26. lipnja 1997. E. grofica D. zatražila je povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. I grofu D.

Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

Prema odredbi članka 3. istog Zakona, prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

Odredbom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 73/00., 114/01., 146/08. i 38/09.) propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Među strankama su prvenstveno sporna dva pitanja. Prvo, jesu li grofu I. D. predmetne nekretnine oduzele jugoslavenske komunističke vlasti ili je eksproprijacija okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dakle, ima li mjesta primjeni Zakona o naknadi. Drugo pitanje tužitelj nije isticao tijekom upravnog postupka, već ga je prvi put istakao tijekom upravnog spora, a to je pitanje državljanstva grofa I. D., pa time ulazi li grof I. D., odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu.

U odnosu na prvo sporno pitanje, Sud smatra da pravilno ističe zainteresirana osoba da je osporavanim rješenjem prvostupanjsko rješenje poništeno radi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a dijelom i radi toga što u spisu predmeta nije bilo dokaza ili isprava temeljem kojih bi se mogla ispitati njegova zakonitost. Taj dio osporavanog rješenja, tužitelj niti ne pobija, a Sud smatra ovakav zaključak tuženika o manjkavosti utvrđenog činjeničnog stanja pravilnim, zbog čega je zakonito prvostupanjsko rješenje poništeno. Samim tim,  primjena materijalnog prava biti će odlučna tek po provedenom upravnom postupku i utvrđenom činjeničnom stanju.

Pored navedenog, ovaj Sud smatra da je iscrpno, razložno i utemeljeno tuženik obrazložio u osporavanom rješenju svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je tuženik u obrazloženju svog rješenja iznio opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovog zaključka.

Naime, iz odluke Kraljevske Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27442/III-6 od 15. svibnja 1935. o utvrđivanju objekta za veleposjed grofa I. D. proizlazi da su tom odlukom utvrđene kao objekt agrarne reforme određene površine zemljišta velikog posjeda grofa I. D. Navedena odluka predstavlja kolektivnu odluku za veliki posjed grofa I. D., a obuhvaća, između ostalih i predmetne nekretnine iz k.o. S. Navedenom je odlukom određeno da će se nekretnine, između ostalih i površine određene za svrhe eksproprijacije kao javno dobro, prenijeti u nove zemljišno-knjižne uloške i ostaviti na imenu i vlasnosti dosadašnjeg vlasnika tih nekretnina grofa I. D. sa zabilježbom zabrane otuđivanja i opterećivanja bez dozvole Ministra poljoprivrede sa naznakom na čelu posjedovnice- nekretnine određene za svrhe eksproprijacije – do izdavanja individualnih ekspropriacionih odluka po Komisiji za likvidaciju agrarne reforme na velikim posjedima u Osijeku i Varaždinu.

Nadalje, iz odluka Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku, broj: 4626/1939 od 17. srpnja 1939. i broj: 2794/1940 od 26. travnja 1940. proizlazi da će se nekretnine određene navedenom odlukom Kraljevske Banske uprave, br. 27442/III-6 od 15. svibnja 1935., upisane u zk. ul…, a u katastarskim PL broj 30 k.o… u ukupnoj površini 44 kj 37 čhv eksproprirati u korist agrarnih subjekata te je određena naknada bivšem vlasniku eksproprirane nekretnine u ukupnom iznosu od 65.213,17 dinara, uz odbitak doprinosa od 20% te je određena zemljišno-knjižna provedba tih odluka. Agrarni subjekti obvezani su isplatiti naknadu i doprinos, a ukoliko ne uplate doprinos u određenom roku, smatrat će se da su odustali od zemlje.

Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu I. grofa D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine.

Osim toga, prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme bilo je propisano da će, nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate doprinos u Kolonizacioni fond, Komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Nadalje, Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka navedene Komisije. Dakle, isplata naknade se trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji.

Obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama, niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako je dio predmetnih nekretnina grofu I. D. oduzet tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

Međutim, dio predmetnih nekretnina je odlukama Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku, broj: 4626/1939 od 17. srpnja 1939. i broj: 2794/1940 od 26. travnja 1940. eksproprirano kao javno dobro u korist Općine Gornji Miholjac odnosno u korist sela Vraneševci. Iz povijesnog zemljišno-knjižni izvadak zk.ul…, k.o. S…, kojeg proizlazi da su nekretnine oznake k.č.br…, na temelju Odluke Ureda za kolonizaciju u Osijeku od 28. siječnja 1943. otpisane iz zk.ul…, ista k.o., sa imena i vlasništva I. D. te upisane u taj zk.ul. u korist Zavoda za kolonizaciju u Zagrebu. Za dio čestica nisu priloženi povijesni zemljišno-knjižni izvadci pa nije moguće nesporno utvrditi pravnu sudbinu predmetnih čestica, odnosno radi li se o česticama koje su prenesene u društveno vlasništvo. Stoga je pravilno tuženik poništio prvostupanjsko rješenje te naložio pribavu svih potrebnih povijesnih izvadaka iz zemljišnih knjiga kako bi nesporno utvrdilo pravnu sudbinu svih nekretnina ranije upisanih u zk.ul…, k.o. S. te utvrdilo ima li u odnosu na pojedine od tih nekretnina primjene Zakona o naknadi.

Tužitelj tijekom ovog spora osporava da grof I. D., odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko.

U odnosu na ovaj prigovor, Sud ostaje pri stajalištu ranije iznesenom u obrazloženju presude ovog Suda  poslovni broj: 4 UsI-525/2019-17 od 14. studenog 2019. u kojem se navodi:  „Međutim, kako to osnovano ističe zainteresirana osoba, ovaj je prigovor potanko otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopis Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pok. prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 45/01, 118/01, 80/02, 81/02), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeo je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).“

S obzirom na sve navedeno, Sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

              U odnosu na troškove spora odlučno je primjenom odredbe članka 79. ZUS-a koji propisuje da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 1.). Vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom (stavak 2.). Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu (stavak 4.).

Budući da je tužitelj izgubio spor, ne pripada mu ni zatraženi trošak te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Zainteresirana osoba je u cijelosti uspjela u sporu te joj je tužitelj dužan snositi opravdane troškove spora. Opravdanim troškovima ovaj Sud smatra zastupanje zainteresirane osobe po opunomoćeniku na dva raspravna ročišta. Dakle, za svaku radnju po 2.500,00 kn, kao i pripadajući PDV na navedene iznose. Stoga je u točki III. izreke presude dosuđen ukupni iznos od 6.250,00 kuna koji je u skladu s Tbr. 23.2, Tbr. 42. kao i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103./14., 118/14. i 107/15.).

U točki IV. izreke presude odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu preostalog iznosa zatraženog troška s osnove sastava 3 podneska u ukupnom iznosu od 9.375,00 kuna (s uračunatim PDV-om). Naime, Sud takav trošak ne smatra opravdanim, budući da podnesci sadrže činjenična i pravna razlaganja koja su u bitnom identična tuženikovim iz osporavanog rješenja, a zainteresirana osoba ih je mogla iznijeti i na raspravi za što joj je već dosuđen trošak.

 

 

U Osijeku 17. srpnja 2020.

 

Sudac

Dario Mađaroš v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.