- 1 -              I Kž 114/2016-14

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 114/2016-14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. B. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog P. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 2. srpnja 2015. broj K-18/14, u sjednici održanoj 17. srpnja 2020. u prisutnosti u javnom djelu sjednice braniteljice optuženog P. B. i branitelja optuženika, odvjetnika B. B.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog P. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-II), utvrđuje da novčani iznos od 2.200.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi P. B. ostvario kaznenim djelima iz članka 246. stavka 2. KZ/11. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom P. B. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.200.000,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog P. B. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom od 2. srpnja 2015. broj K-18/14 Županijski sud u Šibeniku proglasio je optuženog P. B. krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. te ga je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega mu je na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu odredivši da se ista neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (pravilno bi bilo: Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem "Narodne novine" broj 145/10. - dalje: ZPOIK) od optuženog P. B. oduzeta je nepripadno stečena imovinska korist u iznosu od 2.200.000,00 kuna, koji iznos je imovina Republike Hrvatske i koji je isti dužan uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.-I) optuženik je dužan isplatiti sudu na ime troškova vještačenja iznos od 18.414,40 kuna te na ime paušala 2.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog "odluke o uvjetnoj osudi (članak 467. točka 4. ZKP/08.)", s prijedlogom da Vrhovni sud optuženiku izrekne kaznu zatvora i optuženi P. B. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni te odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da donese oslobađajuću presudu odnosno, podredno da navedenu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu optuženog P. B. podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana, dok optuženik nije podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-I prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog P. B. i njegovog branitelja B. B., odvjetnika, a u skladu s odredbom članka 475. stavkom 4. ZKP/08.-II, u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je prema potvrdi o izvršenoj dostavi o sjednici bio uredno obaviješten.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Prije svega, u odnosu na žalbu optuženog P. B., treba napomenuti da iako je uvodno naznačeno da se žalba podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi iz sadržaja žalbe i danog obrazloženja proizlazi da se prvostupanjska presuda pobija iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o oduzimanju imovinske koristi.

 

Nije osnovana žalba optuženog P. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja optuženi P. B. ističe da se pobijana presuda temelji na utvrđenjima prvostupanjskog suda da su i ugovor o produženom garantnom roku servisiranja i ugovor o pozajmici zaključeni između optuženika i T. B. i Z. K. fiktivni, a ne stvarni. Smatra kako su takvi zaključci suda prvog stupnja pogrešni jer su svjedoci T. B. i Z. K. pristrani i nevjerodostojni, a isti su svjedočili, na način kako su svjedočili, isključivo iz razloga kako bi od sebe otklonili bilo kakvu odgovornost, pri čemu ovaj žalitelj navodi da su ugovori o pozajmici ovjereni kod javnog bilježnika, što ovi svjedoci nikada nisu niti osporavali, pa se postavlja pitanje tko bi na taj način postupio da doista nije primio navedeni iznos novca, tim više što je za vraćanje tog iznosa novca garantirao i imovinom svoga društva.

 

Međutim, iznesenim žalbenim navodima kojima optuženi P. B. daje svoju, očito negativnu ocjenu vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza svjedoka T. B. i Z. K., nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, a koje se odnose na zaključenje ovog ugovora o pozajmici, jer prvostupanjski sud nije imao niti jednog razloga ne prihvatiti iskaze navedenih svjedoka kao istinite, uvjerljive i vjerodostojne, budući da su svjedoci o bitnim okolnostima iskazivali potpuno suglasno, a njihovi, gotovo identični iskazi, u cijelosti su potkrijepljeni nalazom i mišljenjem vještaka za knjigovodstvo i financije V. K.

 

Naime, svjedoci T. B. i Z. K. su tijekom postupka prilikom svih ispitivanja bili dosljedni i nedvosmisleni u tvrdnji da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom, a ne stvarnom i realiziranom ugovoru o pozajmici. Tako iz njihovih potpuno identičnih i u bitnim dijelovima suglasnih iskaza nedvojbeno proizlazi da oni od optuženika nikada nisu dobili novčane iznose od po 1.000.000,00 kuna, kako je to bilo navedeno u ugovoru o pozajmici, a taj ugovor je u svojoj suštini, po njihovim navodima, bio neka vrsta sigurnosti da ukoliko im taj novac bude trebao, da ga u svakom trenutku mogu dobiti od optuženika. Međutim, decidirani su bili u tvrdnji da taj ugovor nikada nije realiziran, oni taj novac nikada nisu dobili, zbog čega navedeni ugovor nikada nisu niti proveli u knjigovodstvu društva A. d.o.o., a niti su svoju firmu u bilo kom trenutku zadužili za tu pozajmicu.

 

Kada se uz navedeno ima u vidu i nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije V. K., koji je u cijelosti potvrdio ovakve navode svjedoka T. B. i Z. K., ističući da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom ugovoru o pozajmici, a uloga tog ugovora je bila da se omogući izvršenje isplate financijskih sredstava društva T. d.o.o. optuženom P. B., na način da evidentiranje u poslovnim knjigama društva bude formalno-pravno ispravno, to je prvostupanjski sud potpuno ispravno prihvatio iskaze ovih svjedoka kao uvjerljive i vjerodostojne. Ovo osobito kada se ima na umu da je upravo nalazom i mišljenjem vještaka za knjigovodstvo i financije nedvojbeno utvrđeno da taj ugovor o pozajmici društvo A. d.o.o. nikada nije evidentiralo u svojim poslovnim knjigama, a kada se ima u vidu činjenica, koju također ističe vještak, da je temeljem ugovora o pozajmici i temeljem ugovora o cesiji od 31. svibnja 2009. (cedent-T. A. d.o.o., cesionar-društvo G. d.o.o. i cesus- društvo T. d.o.o.) optuženik stvorio obvezu svoje firme T. d.o.o. prema sebi kao fizičkoj osobi u iznosu od 2.200.000,00 kuna i na taj način u poslovnim knjigama zatvorio dugovanje društva T. d.o.o. prema društvu A. d.o.o., a sebi omogućio da mu se taj iznos isplati kao povrat pozajmice, a onda samom isplatom izvrši zatvaranje obveze na računu broj … u društvu T. d.o.o., što je učinjeno u razdoblju od 30. lipnja do 28. rujna 2009., iz čega vještak nedvosmisleno zaključuje kako je sve to napravljeno da se optuženiku omogući isplata financijskih sredstava s računa društva T. d.o.o., evidentno je da se radilo o fiktivnom , a ne stvarnom ugovoru o pozajmici, kako to neosnovano ističe optuženik. Da se doista radilo o fiktivnim odnosno prividnim pravnim poslovima proizlazi i iz činjenice da su ugovorom o cesiji društvo T. d.o.o. i društvo A. d.o.o. zatvorili svoje međusobno potraživanje i dugovanje od 2.693.436,00 kuna, pri čemu potraživanje društva A. d.o.o. prema društvu G. d.o.o. nije bilo veće od 98.466,69 kuna pa se ova cesija, po mišljenju vještaka, realno nije niti mogla učiniti.

 

Stoga sve naprijed navedeno, protivno žalbenim prigovorima optuženika da se radi o zainteresiranim osobama, upućuje na zaključak da ovi svjedoci nemaju baš nikakvog razloga neistinito teretiti optuženog P. B. te njihovi suglasni iskazi, koji su u cijelosti potvrđeni i nalazom i mišljenjem vještaka za knjigovodstvo i financije, idu u prilog zaključku suda prvog stupnja u pogledu vjerodostojnosti i uvjerljivosti njihovih iskaza u odnosu na ugovor o pozajmici.

 

Što se tiče žalbenog prigovora optuženika da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kako ugovori o produženom garantnom servisiranju nisu realizirani odnosno ispunjeni te da se ovakvi pogrešni zaključci suda prvog stupnja temelje na nezakonitom nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke, a koji se upuštao u ocjenu je li određeni pravni posao fiktivan ili ne, a što, po ocjeni optuženika, može zaključivati samo sud, treba napomenuti da niti ovaj prigovor optuženika nije osnovan.

 

Naime, u odnosu na ovu činjenicu svjedoci T. B. i Z. K. nisu bili u svojim iskazima, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, u dovoljnoj mjeri jasni, određeni i uvjerljivi.

 

Tako je svjedok T. B. iskazujući o ovoj okolnosti naveo da se u odnosu na račune za servisiranje vozila iz 2008. i 2009. ne može precizno očitovati koji od tih računa su se odnosili na redovito održavanje vozila, a koji na produženo garantno servisiranje vozila, dok je svjedok Z. K. u svom iskazu, u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, istakao da su kao društvo A. d.o.o. 2008. počeli slabije poslovati, da bi već tijekom 2009. zatvorili servis za popravak i održavanje vozila i s obzirom na probleme u poslovanju ugovor o produljenom garantnom roku nisu mogli realizirati do kraja, zbog čega se nije mogao izjasniti jesu li sve svoje obveze, po tri zaključena ugovora, doista i izvršili, s obzirom da je ugovor o produženom garantnom roku servisiranja samo djelomično konzumiran.

 

Međutim, kada se s druge strane ima u vidu iskaz svjedoka D. J., koji je u inkriminiranom razdoblju u društvima T. i T. d.o.o. obnašao dužnost voditelja transporta i transportne službe, a koji je u svome iskazu jasno i nedvosmisleno izjavio kako su u tom razdoblju, osim u servisu u B., koji je držalo društvo A.o.o. i s kojim su imali zaključen ugovor, servisiranje vršili i u drugim servisima i predstavništvima vozila (N. T. i D. i to u situacijama kada društvo A. d.o.o. ne bi moglo izvršiti popravak i servis vozila te isto tako nalaz i mišljenje vještaka za knjigovodstvo i financije V. K., tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da svjedoci T. B. i Z. K. u ovom dijelu svoga iskaza nisu željeli otkriti pravu svrhu i cilj zaključenja ugovora o produženom garantnom roku servisiranja te stoga njihovi iskazi, gdje su oni naveli kako se nije radilo o fiktivnom, već o djelomično realiziranom ugovoru, s pravom nisu prihvaćeni kao vjerodostojni i uvjerljivi, a u odnosu na ove okolnosti.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka utvrđeno je da se ugovor o produženom garantnom roku servisiranja odnosio na vozila koja su registrirana krajem 2007. i tijekom 2008., tako da su radovi i popravci na kamionima vršeni tijekom redovne tehničke garancije (12-24 mjeseca), a ispostavljeni računi za to razdoblje su, po ocjeni vještaka, fiktivni odnosno po istima nije izvršena usluga koja je fakturirana te su isti naplaćeni bez valjane osnove. Kako su na navedenim kamionima otklanjani kvarovi i tijekom 2009. i 2010. godine, kada je servis društva A. d.o.o. već bio zatvoren, i to kod drugih servisera (društava T. N. t. ,. i. A. I."), a ti računi za obavljene usluge su potom ispostavljeni društvu T. d.o.o., a ne društvu A. d.o.o., zaključeno je kako slijedom svega navedenog predmetni ugovor o produženom garantnom roku servisiranja nije konzumiran te je i ovaj ugovor, poput ugovora o pozajmici i ugovora o cesiji, po ocjeni vještaka, prividan pravni posao koji je zaključen kako bi se optuženiku omogućila isplata novca i izvlačenje novca iz vlastitog društva.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su naprijed navedeni ugovori bili fiktivni i zaključeni s ciljem izvlačenja novca iz društva T. d.o.o. u korist optuženika kao fizičke osobe te da se nije radilo o stvarnim ugovorima i realiziranim poslovima, kako je to tvrdio optuženik u svojoj obrani, a na čemu ustraje i u izjavljenoj žalbi.

 

Niti daljnji žalbeni navod optuženog P. B. kojim tvrdi da je tijekom dokaznog postupka bilo potrebno provesti dodatno tehničko-prometno vještačenje, čime isti, u suštini, ističe prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako tu žalbenu osnovu uvodno ne naznačuje, također nije osnovan.

 

Argumentirajući ove žalbene razloge optuženik ističe kako knjigovodstveno-financijski vještak nema saznanja niti je ovlašten prosuđivati jesu li ugovori o popravku i servisiranju vozila bili stvarni, opravdani i svrsishodni ili fiktivni, već da to može učiniti jedino vještak tehničko-prometne struke.

 

Međutim, protivno ovakvim navodima žalbe optuženika prvostupanjski sud je pravilno i osnovano zaključio da je upravo vještak knjigovodstveno-financijske struke mjerodavna i stručna osoba za utvrđivanje činjenice radi li se u konkretnom slučaju o prividnim ili stvarnim ugovorima i poslovima jer je isti nalaz i mišljenje, u pogledu ove odlučne činjenice, dao sukladno svojim ovlastima i na uvjerljiv način, imajući u vidu ne samo izdane račune i njihovu evidenciju u knjigovodstvenim knjigama, već i kompletnu knjigovodstveno-financijsku dokumentaciju involviranih društava, pa kako su nalaz i mišljenje dani na dovoljno stručan i objektivan način, a stranke ga tijekom dokaznog postupka nisu uspjele efikasno osporiti, to je isti, od strane prvostupanjskog suda, s pravom prihvaćen kao vjerodostojan i uvjerljiv.

 

Slijedom navedenog predloženi dokazni prijedlog za provođenje dodatnog tehničko-prometnog vještačenja, protivno žalbenim prigovorima optuženika, osnovano je odbijen kao nevažan, jer izvođenje tog dokaza ne bi dovelo do drugačijeg utvrđenja činjeničnog stanja, a kako to s pravom navodi i prvostupanjski sud.

 

Osporavajući nadalje pravilnost činjeničnih utvrđenja optuženik, ustrajući i nadalje u navodima iz svoje obrane, ističe kako nije počinio inkriminirano kazneno djelo jer je društvo T. d.o.o. 2008., poslije oporezivanja, imalo dobit od 2.809.686,00 kuna i po tada važećem zakonu isplate dobiti se nisu oporezivale pa je mogao, bez bilo kakvih problema, tu dobit sebi isplatiti, a isplatom iznosa od 2.200.000,00 kuna stvorio je sebi poreznu obvezu od 1.700.000,00 kuna, budući da mu je ta isplata tretirana kao isplata plaće.

 

U navedenom optuženik nije u pravu pa je i u tom dijelu pravilan zaključak suda prvog stupnja da, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, tako nešto nije bilo moguće, pri čemu se isti s pravom pozvao na rezultate provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

 

Naime, iako vještak knjigovodstveno-financijske struke potvrđuje navode optuženika u pogledu ostvarene dobiti društva iz 2008., iz istoga proizlazi kako je navedena dobit u društvu T. d.o.o. evidentirana kao zadržana dobit, na koji način je povećan kapital navedenog društva, a što je razvidno i iz bilance za 2009. S druge strane sama isplata ostvarene dobiti u 2008. nije bila predviđena odredbama unutarnjih odluka društva T. d.o.o. o raspodjeli dobiti, uslijed čega je prvostupanjski sud, na temelju ovakvog nalaza i mišljenja vještaka, pravilno zaključio da tako nešto odnosno isplata dobiti, uslijed navedenih ograničenja u društvu, nije bila moguća.

 

Dakle, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni suda drugog stupnja, protivno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik tvrdnjom da je primijenjena uvjetna osuda preblaga te neprimjerena težini počinjenog kaznenog djela.

 

Smatra da je prvostupanjski sud, iako je pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti i da izrečena uvjetna osuda nije primjerena težini i motivu njegovog protupravnog postupanja odnosno koristoljublju, posebice kada se ima u vidu visina ostvarene imovinske koristi te iskazana upornost u realizaciji postavljenog cilja. Naime, prema mišljenju državnog odvjetnika, primjenom uvjetne osude neće se ostvariti svrha specijalne, a osobito generalne prevencije, kako bi se utjecalo na druge subjekte u gospodarskom poslovanju da s više odgovornosti pristupaju imovini pravne osobe i ne koriste ju za svoju osobnu korist.

 

S druge strane, optuženi P. B., iako je u uvodnom dijelu žalbe naznačio da se žali i zbog odluke o kazni, u nastavku žalbe nije precizirao i obrazložio razloge zbog kojih se žali i zbog ove žalbene osnove.

 

Razmatrajući iznesene žalbene navode te odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11., koje utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Tako je sud prvog stupnja s pravom optuženiku cijenio kao olakotno činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti te da je otac jednog djeteta, dok je kao otegotne okolnosti potpuno ispravno cijenio jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno (koristoljublje) te da se radi o izrazitom stupnju povrede optuženikovih dužnosti kao odgovorne osobe u društvu.

 

S obzirom na navedeno, a osobito imajući u vidu okolnost da se radi o jednom ekscesu u dotadašnjem primjerenom životu optuženika te cijeneći i protek vremena od počinjenog kaznenog djela (više od deset godina), u kojem optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da će se kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, s rokom kušnje od dvije godine odnosno izrečenom uvjetnom osudom prvenstveno utjecati i preventivno djelovati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela.

 

Ovako izrečenu kaznu i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom kako kaznenom djelu, tako i ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje i svim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno te pogodnom da u potpunosti ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno da se njome izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja, ali i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Iz naprijed navedenih razloga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

Prigovarajući odluci o oduzimanju imovinske koristi, optuženi P. B. u žalbi tvrdi da je na isplaćeni iznos od 2.200.000,00 kuna obračunat i plaćen porez i doprinosi u iznosu od 1.700.000,00 kuna, pa je odlukom prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi optuženik dvostruko novčano kažnjen.

 

Međutim, protivno ovakvim navodima u žalbi optuženika u ovom kaznenom postupku je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o poreznoj obvezi koja je teretila poreznog obveznika društvo T. d.o.o. i od tog društva je ista i naplaćena, a ne od optuženika kao fizičke osobe. Isto tako nedvosmisleno je utvrđeno da je isplatom iznosa od 2.200.000,00 kuna upravo optuženik, kao odgovorna osoba u društvu, sebi, a na štetu društva, pribavio nepripadnu imovinsku korist pa se stoga nezakonito stečena imovinska korist mora oduzeti u skladu s zakonom, jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, slijedom čega su ovakvi žalbeni navodi optuženika u cijelosti neutemeljeni.

 

Pored navedenog, prvostupanjska je presuda u tom dijelu, po službenoj dužnosti, preinačena na način da je od optuženog P. B. imovinska korist oduzeta na temelju odredbe članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08.-II. Ovo stoga što je ZPOIK, na temelju kojeg je prvostupanjskom presudom oduzeta imovinska korist, u međuvremenu, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti. Naime, upravo odredbom članka 2. potonjeg Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Prema tome, imovinsku je korist pravilnom primjenom zakona trebalo oduzeti na temelju sada važećeg zakonskog propisa, dakle, primjenom odredbe KZ/11. i odredbe ZKP/08.-II.

 

Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog P. B., preinačena na način kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-II., nije utvrđeno da bi bila ostvarena kakva druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-II., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 17. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.