- 1 -              I Kž 303/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 303/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. Ć., zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 6. ožujka 2020. broj K-30/2019, u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J. Ć. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. J. Ć. zbog dva kaznena djela protiv imovine – razbojništva, iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11. opisana u toč. 1. i 2. izreke te presude za koja su mu na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri godine i šest mjeseci za svako od kaznenih djela, te je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci.

 

Na temelju odredbe čl. 148. st. 1. uz primjenu čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) opt. J. Ć. presuđen ja na platež paušala iznosu od 1.000,00 kuna, troškova daktiloskopskog vještačenja u iznosu od 467,00 kuna te troškova branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen naknadnim rješenjem, po okončanju ovog kaznenog postupka.

 

Na temelju odredbe čl. 158. st. 2. ZKP/08.-19. ošt. TD H. p. d.d. je u cijelosti dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 11.662,59 kuna te je opt. J. Ć. naloženo da oštećeniku TD H. p. d.d. isplatiti iznos od 11.662,59 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja M. K., odvjetnika iz N. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluka o kazni i imovinskopravnom zahtjevu te o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08.-19., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik u obrazloženju žalbe, protivno redoslijedu žalbenih osnova iz čl. 467. ZKP/08.-19. najprije pod toč. 1. i 2. na opširan način iznosi prigovore koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a potom iznosi u toč. 3. postupovne prigovore te u toč. 4. prigovore o povredi kaznenog zakona. Potonje točke obrazloženja posebno ne obrazlaže iznošenjem konkretnih argumenata zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-19. koja se citira u toč. 3. obrazloženja žalbe, odnosno iz kojih bi slijedilo da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon u nekom od pitanja iz čl. 469. toč. 1. - 6. ZKP/08.-19., već se i u okviru obrazlaganja te dvije točke obrazloženja žalitelj poziva na obrazloženje koje se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz toč. 1. i 2.

 

Prema tome, optuženik se u suštini, unatoč uvodnog citiranja svih žalbenih osnova i koncepciji obrazloženja žalbe, zapravo ne žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08.-19. i zbog povrede kaznenog zakona.

 

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08.-19. pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka taksativno navedene u toč. 1. citiranog propisa, niti je na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, u smislu odredbe iz toč. 2.

 

Neosnovano se optuženik žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Naime, u suštini se žalba optuženika u kojoj na opširan način pobija ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo samo pravilnost u smislu odredbe čl. 470. st. 2. ZKP/08.-19. jer se i kroz prigovore iz toč. 3. obrazloženja žalbe o nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nastoji dovesti u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne ukazuje se, u smislu odredbe iz st. 3. citirane zakonske odredbe, da je sud prvog stupnja propustio utvrditi neku o odlučnih činjenica, materijalnog ili procesnog karaktera), može svesti na slijedeće prigovore.

 

Optuženik smatra da se osuđujuća presuda, u situaciji kada ga niti jedan personalni ili materijalni dokaz ne tereti, ne može temeljiti isključivo na iskazu svjedoka P. G. čiji iskaz je prema ocjeni žalitelja nedosljedan, proturječan i nelogičan i kojeg u većem dijelu navedenog obrazloženja žalbe nastoji obezvrijediti.

 

U tom smislu optuženik u žalbi ukazuje da ga djelatnice ošt. H. p. koje su u inkriminirano vrijeme radile kao djelatnice na šalterima poštanskih ureda, T. T. i H. K. nisu prepoznale kao počinitelja, nikakav ga konkretni materijalni trag ne tereti jer nisu potvrđeni njegovi DKT tragovi na licu mjesta, zapisi kamera video nadzora ga ni na koji način ne terete, kod njega nisu nađeni nikakvi kompromitirajući predmeti (novac, oružje), a njegovo vozilo se niti jednim dokazom ne može dovesti u vezu s spornim događajima jer ga svjedoci na mjestima počinjenja nisu vidjeli, niti je snimljeno nadzornim kamerama.

 

Osporavajući vjerodostojnost iskaza svjedoka P. G. ukazuje da je nelogično da je prvi iskaz tog svjedoka kojim ga je teretio kao počinitelja dan (bez prisutnosti branitelja optuženika) tek 14. ožujka 2019., dakle, više od tri godine od počinjenja predmetnih kaznenih djela, da je očito u pitanju pritisak policije na ovog svjedoka kako bi ga se „ucijenilo“ da tereti optuženika u zamjenu za neprocesuiranje tog svjedoka za njegovo sudjelovanje u predmetnim kaznenim djelima i to, ili kao pomagatelja u predmetnim kaznenim djelima, ili kao počinitelja kaznenih djela neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela iz čl. 302. KZ/11. ili kaznenog djela pomoći počinitelju kaznenog djela nakon počinjenja kaznenog djela iz čl. 303. KZ/11., odnosno da ne bude procesuiran za neke druge protupravne radnje P. G. koje nemaju veze s ovim kaznenim djelima.

 

Nadalje, ističe se da je potpuno nejasno zašto bi ovaj svjedok bio motiviran da ga nakon proteka tri godine odlučio teretiti, iako je isto tako, u nedostatku bilo kakvog materijalnog dokaza, mogao svjedočiti u optuženikovu korist bez ikakve opasnosti za sebe, što je po žalbi jasna potvrda da se radi o dogovoru s policijom.

 

Nelogično je prema žalitelju zašto bi optuženik uopće uzimao sa sobom ovog svjedoka pri počinjenu predmetnih kaznenih djela i za to mu još i davao dio oduzetog novca, a da ovaj nije imao nikakvu ulogu u svemu tome. Žalbom se ukazuje na proturječnost svjedoka koji se najprije ograđuje ne želeći optuženika teretit („ne želi ispasti izdajnik“), ali ga potom svjedok izravno tereti („cinka“) za oba sporna događaja, zatim na proturječnost njegovog iskaz o tome da optuženik nije imao rukavice, iako iz iskaza navedenih svjedokinja i snimki nadzornih kamera proizlazi da ih je počinitelj imao na rukama, a uz to se ukazuje i na neprecizne opise svih ovih svjedoka u pogledu izgleda pištolja. Uz sve te okolnosti, žalitelj ističe i da je prema medicinskoj dokumentaciji o provedenim traumatološkim nalazima od 27. listopada, 3. i 25. studenog 2015., te od 29. veljače 2016. zbog prijeloma drugog prsta desne šake koju je povredu zadobio na radu imao ograničenu pokretljivost prsta i koja je povreda bila svima vidljiva, što ga isključuje kao počinitelja ovih kaznenih djela i ukazuje na nevjerodostojnost iskaza svjedoka G.

 

Međutim, svim tim prigovorima optuženik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Iako se u važećem sustavu slobodne ocjene dokaza iz čl. 9. st. 3. ZKP/08.-19., u kojem sud pri ocjeni postojanja ili nepostojanja činjenica u kaznenom postupku nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, osuđujuća presuda može temeljiti i samo na jednom iskazu svjedoka, u konkretnom slučaju, protivno navodima žalbe, sud prvog stupnja svoju odluku o dokazanosti navoda optužbe nije donio isključivo na iskazu svjedoka G., već na temelju niza međusobno korespondirajućih dokaza koji s potpunom izvjesnošću ukazuju na zaključak da je optuženik počinio oba predmetna kaznena djela.

 

Naime, sud prvog stupnja je pravilno ukazao da se opisi oba sporna događaja koje u svom iskazu iznosi svjedok G. u bitnom podudaraju s iskazima svjedokinja T. T. i H. K., o tome da se radilo o jednom maskiranom počinitelju koji se pri počinjenju tih kaznenih djela koristio crnim pištoljem sa sivom cijevi i koji je nakon uzimanja novca pobjegao s mjesta događaja. Iako svjedokinje zbog toga jer je bio maskiran nisu mogle prepoznati počinitelja, svjedokinja T. je navela da se radilo o osobi visokoj između 180 i 185 cm, što odgovara njenoj procjeni visine optuženika kojeg je vidjela na raspravi.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je nespornu okolnost da je optuženik vlasnik osobnog automobila Renault Clio 1.4 plave boje, kojega je imao i u sporno vrijeme, doveo u vezu s iskazom svjedoka G. koji je opisao izgled upravo tog tipa vozila kojim je optuženik u oba slučaja upravljao pri dolasku na lice mjesta i odlasku nakon počinjenja ovih kaznenih djela.

 

Nadalje, sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio neuvjerljivu obranu optuženika koji navodi da ne zna o čemu se radi jer ova kaznena djela nije počinio, a da ga svjedok G. lažno tereti vjerojatno na nagovor policije. Niti ovom drugostupanjskom sudu nije uvjerljivo da bi svjedok G. pristao lažno teretiti optuženika na nagovor policije, a da pri tom izvjesno ne može, sukladno načelu legaliteta kaznenog progona, niti od policije niti od državnog odvjetnika dobiti za uzvrat nikakvu garanciju da neće biti progonjen, bilo za kaznena djela u vezi spornih događaja, bilo za druga kaznena djela koja je ovaj svjedok eventualno počinio. Uostalom, da je tomu tako, da nikakva obećanja nisu dana od strane tijela kaznenog progona proizlazi iz samih navoda žalbe optuženika u kojoj on navodi da je u međuvremenu saznao da je protiv P. G. još 18. travnja 2016. podignuta optužnica br. K-DO-453/16 od zbog kaznenih djela teške krađe, što je upravo potvrda da nikakvog dogovora nije bilo u vezi iskaza svjedoka G.

 

Optuženik tvrdi da je samo površno poznavao P. G., želeći na taj način uvjeriti sud da takvu osobu ne bi vodio sa sobom kada ide počiniti ovakva ozbiljna kaznena djela. Međutim, sam u žalbi ističe podatak iz spisa o policijskoj kontroli koja je obavljena na sam dan drugog razbojništva od 22. veljače 2016. kojom je utvrđeno da su se u 00:25 sati u naprijed navedenom vozilu optuženika nalazili uz njega i P. G. i H. B., što ukazuje da nije u pitanju samo usputno poznanstvo ovih osoba.

 

Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka P. G. koji je u bitnom suglasno iskazivao u istrazi i na raspravi te ga je doveo u vezu s navedenim dijelovima iskaza svjedokinja K. i T. i ostalim naprijed navedenim okolnostima, na temelju čega je pravilno zaključio da je optuženik nedvojbeno počinio predmetna kaznena djela.

 

Kraj takvog stanja stvari, kada su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene ostale okolnosti koje optuženik u žalbi ističe, da je imao ozlijeđen drugi prst desene šake što bi moralo biti zamijećeno, da navedeni svjedoci različito opisuju pištolj koji je koristio počinitelj, da svjedok G. navodi da optuženik nije imao rukavice, a navedene djelatnice oštećenika navode da ih je počinitelj imao na rukama, da ne bi nakon opisane policijske kontrole istog dana išao u počinjenje kaznenog djela razbojništva, da je svjedok G. na raspravi iskazivao potpuno konfuzno i da je bio zbunjen, nemaju taj značaj koji im žalba pridaje jer se njima ne dovode u pitanju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Stoga je neosnovan prijedlog žalbe da se dodatno ispita svjedok G. (koji je na raspravi odgovorio na čitav niz pitanja obrane) i ispita svjedok H. B. te izvrši uvid u kaznenu i prekršajnu evidenciju za svjedoka G.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik se neosnovano žali zbog odluke o kazni (niti ta se žalbena osnovu posebno ne obrazlaže) jer su mu za predmetna kaznena djela, i pored osuđivanosti zbog istovrsnih kaznenih djela protiv imovine, po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene kazne zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, što je bliže posebnom minimumu (zapriječena kazna zatvora u trajanju od 3-12 godina zatvora) i svakako se ne radi o prestrogo utvrđenim kaznama, tako da niti jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci nije prestroga, već je primjerena.

 

Odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka (također se te žalbene osnove posebno ne obrazlažu) su osnovano donesene na temelju propisa citiranih u izreci prvostupanjske presude, tako da je i u tom pravcu žalba optuženika neosnovana.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovana, na temelju čl. 482. ZKP/08.-19. presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 17. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.