- 1 -              I Kž 257/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 257/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15, – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2020. broj K-2/20, u sjednici održanoj 17. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se opt. D. B. na temelju čl. 69. st. 1. i 3. KZ/11. izriče sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 3. veljače 2020. broj K-2/20 proglasio je krivim opt. D. B. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11. te je opt. D. B. na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. u svezi čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.

 

Na temelju čl. 69. st. 1. i 3. KZ/11. opt. D. B. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.) opt. D. B. oslobođen je dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "pobijanu presudu preinači u odnosu na odluku o kazni, te okrivljenom D. B. za počinjeno kazneno djelo izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem, adekvatnom trajanju."

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. utvrđeno je da je počinjena bitna povreda kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08.

 

Naime, protiv optuženika je Županijski sud u Zagrebu prije pobijane presude donio presudu broj K-41/19 kojom je optuženik proglašen krivim zbog istog kaznenog djela te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci s tim da mu je izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od dvije godine.

 

Povodom žalbe državnog odvjetnika na odluku o kazni navedena presuda ukinuta je po službenoj dužnosti rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-661/2019-4.

 

Pobijanom presudom optuženiku je ponovno izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ali je sada određeno da ista može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine, dakle izrečena je u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

 

Člankom 13. ZKP/08. propisano je da ako Zakon drukčije ne propisuje, povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu.

 

Kako je u konkretnom slučaju prva presuda kojom je optuženiku izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u trajanju od dvije godine ukinuta povodom žalbe državnog odvjetnika koji se žalio samo na odluku o kazni, ali ne i na odluku o sigurnosnoj mjeri, pobijanom presudom kojom je optuženiku izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti sada u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, povrijeđena je odredba čl. 13. ZKP/08. te na taj način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08. preinačena je pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri kako je to navedeno u toč. I. izreke ove presude.

 

Državni odvjetnik žali se na odluku o kazni navodeći kako je prvostupanjski sud optuženiku kao otegotno trebao cijeniti što je u kritično vrijeme vozio pod utjecajem više opojnih droga kao i grubo-eklatantno nepoštivanje prometnih propisa koje znatno dovodi do ugrožavanja drugih sudionika u prometu, s obzirom da optuženik nije bio sposoban pratiti elementarnu signalizaciju na kolniku. Iako je prvostupanjski sud optuženiku pravilno cijenio kao olakotno; priznanje, kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela te što je otac maloljetnog djeteta, uz navedene otegotne okolnosti po stavu državnog odvjetnika neadekvatno su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne optuženiku iz čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11.

 

Međutim, gore navedene okolnosti koje državni odvjetnik drži otegotnim, u konkretnom slučaju ne nadilaze bitna obilježja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim u toj mjeri da bi ih trebalo posebno cijeniti i prilikom odmjeravanja kazne.

 

Prvostupanjski sud pravilno je optuženiku kao olakotno cijenio da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, priznanje, kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, zdravstveno stanje, da je otac jednog malodobnog djeteta i neosuđivanost.

 

Navedene olakotne okolnosti uz izostanak otegotnih, i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog predstavljaju one naročito olakotne okolnosti koje u konkretnom slučaju opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11.

 

Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koja kazna je u skladu je s utvrđenim olakotnim okolnostima, izostankom otegotnih okolnosti, ličnosti optuženika te njegovim stupnjem krivnje (čl. 47. KZ/11.) te će se upravo tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i jača svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te će se omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo (čl. 41. KZ/11).

 

Slijedom svega navedenog žalba državnog odvjetnika nije prihvaćena, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda kako je to navedeno u toč. II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 17. srpnja 2020.