Broj: Rev 463/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice  Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu  u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5738/08 od 22. siječnja 2009., kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Trogiru poslovni broj Z-3652/08 od 22. rujna 2008., u sjednici održanoj  29. veljače 2012.

r i j e š i o   j e

              Prihvaća se revizija predlagateljice, te se ukidaju rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-5738/08 od 22. siječnja 2009. i rješenje Općinskog suda u Trogiru poslovni broj Z-3652/08 od 22. rujna 2008. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja  odlučeno je:

              „I. Prijedlog se odbacuje.

              II. Zabilježuje se odbacivanje prijedloga za uknjižbu u Z. U. 180 k. o. M..“

              Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba predlagateljice kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, te je naloženo prvostupanjskom sudu da u zemljišnim knjigama izvrši brisanje zabilježbe odbacivanja prijedloga, te da o tome izvijesti sudionike postupka.

              Protiv rješenja drugostupanjskog suda predlagateljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) navodeći procesnopravno i materijalnopravno pitanje koje glasi:

              Može li se upisati pravo  vlasništva Republike Hrvatske u zemljišnu knjigu na nekretninama koje su bile upisane kao općenarodna imovina i koje su po samom zakonu postale vlasništvo Republike Hrvatske, a bez prilaganja isprava kojima bi se dokazivalo vlasništvo.

Također se pitanje odnosi i na predmnjevu stjecanja prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama upisanima u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina, bez upisanog nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, a na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 – dalje: ZV). Revidentica smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana jer o tom pravnom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (Županijskog suda u Zagrebu, Dubrovniku i Splitu). Predlaže da sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjska rješenja na način da dopusti upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama.

Revizija je osnovana.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je ispitao pobijano rješenje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije sud je zaključio da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana s obzirom da postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova o navedenom pitanju.

Prijedlogom za uknjižbu prava vlasništva predlagateljica je zatražila upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao općenarodna imovina, a za koje se u prijedlogu navodi da su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju zakona i to odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu. Nižestupanjski sudovi su odbili navedeni prijedlog i to prvostupanjski sud smatrajući da je neuredan, pozivom na odredbu čl. 109. st. 6. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/93, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 100/07 – dalje: ZZK) navodeći da predlagateljica nije priložila isprave iz kojih bi bilo vidljivo jesu li predmetne nekretnine doista vlasništvo Republike Hrvatske.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu predlagateljice i potvrdio prvostupanjsko rješenje navodeći da je stupanjem na snagu ZV prestao važiti ZGZ, kojim je bilo određeno da  građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području zemljište nalazi, a obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. ZV predmnijeva iz čl. 362. st. 3. tog Zakona nije isključila navedenu odredbu ZGZ, slijedom čega se Republika Hrvatska ne može pozivati na stjecanje vlasništva na temelju zakona u odnosu na one nekretnine kojima prema predmnjevi iz propisa koji su važili prije stupanja na snagu ZV upravljaju druge pravne osobe, a to znači da predlagateljica upisa koja se poziva na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV treba pružiti dokaz da je riječ o nekretnini na koju prema zakonskoj predmnjevi netko drugi već nije stekao pravo vlasništva, pa nedostavljanje takvog dokaza upućuje na neosnovanost prijedloga za uknjižbu.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se Republika Hrvatska ne može pozivati na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV o stjecanju vlasništva neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu kojim su upravljale općine na temelju ZGZ, ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

              Odredbom čl. 362. ZV propisano je:

              „Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 1.).

              Smatra se da je osoba koja u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta, vlasnik tog zemljišta, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati (st. 2.).

              Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati (st. 3.).

              Što je u st. 1.-3. ovog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu (st. 4.).“

              Dakle, prema odredbi čl. 362. st. 2. ZV, u odnosu na neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu djeluje oboriva predmnjeva da je vlasnik tog zemljišta osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, pa suprotno zaključku drugostupanjskog suda u slučaju kada u zemljišnoj knjizi nije upisan nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja građevinskog zemljišta, prema odredbi čl. 362. st. 3. ZV presumira se da je Republika Hrvatska vlasnica takvog zemljišta i ona ne treba pružati dokaz da se radi o nekretnini na kojoj prema zakonskoj predmnjevi drugi nije stekao pravo vlasništva.

              Također sukladno odredbi čl. 9. ZGZ, koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV, građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljale su općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i Zakona nisu upravljale druge društveno političke zajednice ili druge društvenopravne osobe, ne daje osnovu za zaključak da su na temelju te odredbe općine stekle pravo korištenja, raspolaganja ili upravljanja neizgrađenog građevinskog zemljišta koje se stupanjem na snagu ZV pretvorilo u pravo vlasništva.

              Prema ocijeni ovog suda pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s odredbom čl. 9. ZGZ nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva.

              Također ZGZ kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koji izviru iz tog prava koristi formulaciju „pravo korištenja“ (tako npr. čl. 4.a ZGZ) pa je razvidno da se tim pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koja izviru iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu.

              Obzirom da u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava korištenja, raspolaganja i upravljanja predmetnog zemljišta, a pravo upravljanja iz čl. 9. ZGZ ne može se poistovjetiti s pravom korištenja iz čl. 362. st. 2. ZV, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za upis spornog prava vlasništva ocijenio neosnovanim.

              Obzirom na činjenicu da je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je prijedlog za uknjižbu odbačen kao neuredan, ne postoje uvjeti za preinačenje nižestupanjskih rješenja, jer je odbacivanjem prijedloga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koja se može otkloniti samo ukidanjem rješenja, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjska rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U Zagrebu, 29. veljače 2012.