1              Poslovni broj: Gž R-126/2019-4

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-126/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja M. V., iz V. L., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici u S., protiv tuženika Institut, S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicama M. B. P. i E. K. B., odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-1178/2016 od 18. prosinca 2018., dana 16. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-1178/2016 od 18. prosinca 2018., u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke, kao i u odluci o trošku pod točkom II. izreke.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe, a tužitelju trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod točkom I. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime dodatka na plaću, temeljem posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., iznos od 2.442,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u dosuđenim iznosima.

 

Odlukom o trošku pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.421,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude 18. prosinca 2018., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), koji se Zakon primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine, potražujući trošak žalbenog postupka.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj se je usprotivio svim žalbenim navodima kao neosnovanim predlažući njeno odbijanje, potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi u prvostupanjskom postupku i u prvostupanjskoj presudi bile počinjene povrede postupka određene odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima u pobijanoj presudi navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa nije počinjena povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora ( 2.442,00 kuna) radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika koji povremeno u okviru svojih poslova i radnih zadataka radi na istraživačkom brodu H. i P. za isplatu dodataka na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., u ukupnom iznosu od 2.442,00 kuna

U postupku je utvrđeno slijedeće:

- da je tužitelj radnik tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme na poslovima brodskog električara ;

- da tužitelj u okviru svojeg radnog mjesta povremeno boravi i na istraživačkim brodovima P. i H. da je odredbom članka 17. Kolektivnog ugovora za Hrvatski hidrografski institut, (dalje: KU-tuženika), utvrđeno pravo radnicima tuženika, osim članovima posade broda, na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada odnosno obavljanja poslova na brodu;

- da je taj dodatak tuženik isplaćivao tužitelju zaključno s 2013.

- da je tužbeni zahtjev postavljen na temelju izračuna tužitelja, a tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva postavljenog na temelju izračuna tužitelja.

 

Međutim, i u ovoj žalbenoj fazi postupka osnovno sporno pitanje ostaje pripada li tužitelju navedeni dodatak i u utuženom razdoblju, obzirom na prigovor tuženika da KU nije važio u tom razdoblju.

 

Odredbom članka 17. stavak 1. KU tuženika, koji je potpisan 15. studenog 2010., propisano je da zaposlenici Hrvatskog hidrografskog instituta, osim članova posade broda, za boravka na istraživačkom brodu, imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću s osnova posebnih uvjeta rada u onom mjesecu kada su na brodu, i to: u visini od 15% bruto plaće, ako su na brodu 8 ili više dana, u visini od 12% bruto plaće, ako su na brodu 5 do 7 dana, u visini od 10% bruto plaće, ako su na brodu 3 do 5 dana, u visini od 7% bruto plaće, ako su na brodu do 3 dana, dok prema stavku 2. istog članka pravo na dodatak ima i posada istraživačkih brodova i to u visini od 10% bruto plaće.

 

Člankom 90. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14., dalje: ZR) propisano je, da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom.

 

Budući da među strankama nije sporno da je tužitelj kao radnik tuženika u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015.) u sklopu poslova svog radnog mjesta boravio na istraživačkim brodovima, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj ostvarivao pravo na dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada na temelju citirane odredbe članka 17. KU-tuženika, jer mu taj dodatak tuženik za 2014. i 2015. nije isplatio.

 

Pri tome, je prvostupanjski sud pravilno otklonio kao neosnovan prigovor tuženika o prestanku važenja KU, odnosno da isti nije važio u predmetnom razdoblju, a koji prigovor tuženik ponavlja sad i u žalbi, jer je taj sud utvrdio da je KU-tuženika zaključen dana 15. studenog 2010., i da je u odredbi članka 2. istog određeno da se zaključuje na tri godine, s time što je stavkom 2. tog članka određeno da se ovaj ugovor obnavlja na daljnji rok od dvije godine, ako do isteka roka na koji je zaključen niti jedna od ugovornih strana pisano ne obavijesti drugu stranu da ne želi njegovu obnovu, pa kako je utvrdio i da do 15. studenog 2013. stranke nisu pisano obavijestile drugu stranu kako je to određeno citiranim člankom 2. stavkom 2. KU-tuženika, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je KU tuženika obnovljen na daljnji rok od dvije godine, dakle do 15. studenog 2015. i da je uz produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima na temelju odredbe članka 199. ZR/14, kojom je propisano da se, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila primjenjuju u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka, pa je tako KU-tuženika bio u primjeni sve do 15. veljače 2016., znači za cijelo razdoblje na koje se odnosi potraživanje tužitelja.

 

Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na odredbe Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje od 28. srpnja 2012. iz razloga što je KU- tuženika sukladno odredbi iz članka 2. stavak 2. toga KU-a bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu toga Zakona pa tako i za 2014. i 2015. jer se na njega primjenjuju odredbe članka 199. ZR-a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

 

Konačno, kako ugovorom o radu sklopljenim između tužitelja i tuženika 5. travnja 2013. nije ugovoreno da tužitelj ima pravo na dodatke na plaću ali kao je točkom 13. ugovora o radu ( list 25-26 spisa) ugovorena povoljnija primjena prava, to se prema odredbi članka 7. stavku 3. Zakona o radu("Narodne novine", broj 148/09, 61/11, 82/12 i 73/13) i članka 9. stavka 3. ZR/14, na isplatu dodataka na plaću tužitelju primjenjuje povoljnije pravo, to jest u ovom slučaju odredba članka 17. KU-tuženika, jer tužitelju tuženik nije isplatio pripadajući dodatak na plaću po navedenom osnovu u visini koja među strankama nije sporna, zbog čega je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršenom obračunu i u primjeni odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a, i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je jer isti nije uspio sa svojom žalbom članak 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

 

Tužitelju nije priznat trošak na ime sastavljanja odgovora na žalbu jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a u svezi s odredbom članka 166. stavak 1. ZPP-a.

 

U izloženom odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 16. srpnja 2020.