REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin

9 P-348/2016-52

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. M. d.o.o. U., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u G., G., P. i P., odvjetničko društvo d.o.o., Z., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., Z., radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 3. lipnja 2020. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužitelja, na ročištu za objavu održanom 16. srpnja 2020.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe kojim se povećava tužbeni zahtjev na iznos od 111.394,46
EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste A. B. d.d. na dan plaćanja, odnosno za iznos od 7.554,11 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste A. B. d.d. na dan plaćanja, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. kolovoza 2016. do isplate, kako je isti specificiran podneskom
tužitelja od 3. ožujka 2020.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju P. M. d.o.o., U., OIB…, na ime naknade štete ukupan iznos od 111.394,46 EUR (slovima: sto jedanaest tisuća tristo devedeset četiri EUR i četrdeset šest euro centi ) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste A. B. d.d. na dan plaćanja, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2016. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima
koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena sve u roku od 15 dana.

2 9 P-348/2016-52

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … naknaditi tužitelju P. M. d.o.o., U., OIB: … trošak postupka u iznosu od 87.620,00 kn zajedno sa zateznim kamatama, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućim na iznos troška postupka od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka u iznosu od 3.125,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je protiv tuženika 8. studenog 2016. podnio tužbu radi naknade štete iznosa od 103.840,35 EUR.

U tužbi navodi kako je tužitelj, kao korisnik kredita s tuženikom, kao davateljem kredita sklopio ugovor o kreditu br. 311-49/2006, da odredbom čl. 23. Ugovora o kreditu, za sve sporove iz tog Ugovora ugovorena nadležnost suda u Pazinu, te da se sukladno odredbi čl. 70. Zakona o parničnom postupku, stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti suda, pa da je temeljem odredbe čl. 34.b Zakona o parničnom postupku, stvarno nadležan trgovački sud. Slijedom navedenog, tužitelj je podnio predmetnu tužbu ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

Ističe da je podružnica tuženika u P. (koja je navedena kao ugovorna strana u Ugovoru) prestala s radom odlukom Uprave tuženika od 20. srpnja 2010., a što da je razvidno iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika, a da sukladno čl. 7. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, podružnice nisu pravne osobe i da njihovim poslovanjem sva prava i obveze stječe društvo.

Navodi da je 21. lipnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj: 311-49/2006. sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine između tuženika, kao Banke, i tužitelja, kao korisnika kredita, a koji Ugovor da je potvrđen kod javnog bilježnika T. F. iz P., pod posl.br.: OU-730/06, u P., 21. lipnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmetnim Ugovorom, tuženik da je odobrio tužitelju iznos kredita od 1.250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, te da je u čl. 3. Ugovora regulirana kamatna stopa na način da se na iznos odobrenog kredita obračunavaju kamate, a visine kamatne stope da je vezana za tromjesečni EURIBOR, sa dodatkom marže od 3 % dekurzivno godišnje. U istom članku da je ponovno navedeno da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s tim usklađivati, odnosno mijenjati, dok je u čl. 6. Ugovora, ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili njegovog drugog akta.

Dakle, prema ugovorenom, kamata da se suštinski sastojala od varijabilnog dijela
(kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR koji je promjenjiv) i fiksnog dodatnog dijela
u vidu marže od 3 %, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi ugovorena marža bila podložna promjeni, s obzirom da je ista ugovorena u strogom i fiksnom iznosu na koji je korisnik kredita pristao sklapanjem predmetnog Ugovora. Stoga, jedino što je moglo utjecati na konačnu visinu kamate da su bile promjene u visini tromjesečnog EURIBOR-a, koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, iznosio približno 2,6 %, a što da je razvidno iz službene stranice http://www.euribor-rates.eu/euribor-2006.

Nadalje navodi kako je tužitelj uredno vratio kredit na način da je 2. kolovoza 2016. jednokratno prijevremeno u cijelosti isti zatvorio iznosom koji mu je tuženik naznačio kao

3 9 P-348/2016-52

ukupni ostatak duga, međutim tužitelj smatra da je preplatio iznos vraćenog kredita, s obzirom
da je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja izmijenio način obračunavanja kamata.
Krajem 2008. da je započeo značajan pad EURIBOR-a, a što da se odrazilo i na visinu kamate koju je tužitelj bio dužan vraćati uz glavnicu na način da se ista značajno smanjila, te da je jasno da je riječ o situaciji koja ide na korist tužitelju, a ne tuženiku.

Slijedom opisane situacije, tuženik da je jednostrano i bez suglasnosti tužitelja povećao
visinu ugovorene marže na 4 %, a ista da se kasnije i dodatno povećavala na 5 %, pa na 5,5 %,
pa tužitelj pretpostavlja da je razlog tome upravo smanjenje stope EURIBOR-a, te da je tuženik kroz povećanje marže htio umanjiti svoj gubitak na štetu tužitelja.

Ističe kako je tuženik opisanu situaciju naknadno pokušao konvalidirati na način da je predložio tužitelju zaključenje aneksa Ugovoru na koje tužitelj nije pristao. U prvom prijedlogu aneksa uz predmetni Ugovor koji je datiran s 19. prosinca 2013. i koji je potpisan od strane tuženika, u čl. 3. istoga da je naveden prijedlog izmjene tog članka Ugovora na način da sada glasi: "Na iskorišteni iznos kredita godine obračunavaju se kamate, a visina kamatne stope je vezana za šestomjesečni EURIBOR, s dodatkom marže od 5,5 % (petcijelihpet posto) dekurzivno godišnje. Marža je promjenjiva i mijenja se odlukom Banke.". U drugom prijedlogu aneksa uz predmetni Ugovor koji je datiran s 10. veljače 2016., u čl. 2. istoga, da se navodi: "Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je osnovnim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa a visina kamatne stope vezana je za ugovoreni parametar s dodatkom marže, dekurzivno godišnje. Marža je promjenjiva i mijenja se odlukom Banke.".

Ističe, kako bez obzira na činjenicu da su stranke pravne osobe, da je bitno napomenuti kako se sukladno odredbi čl. 11. st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09 do 102/15) promjenjiva kamatna stopa definira kao zbroj ugovorenog parametra (a što da je u konkretnom slučaju vezanost kamatne stope za tromjesečni EURIBOR) i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom.
Navodi da, ne samo da je tuženik postupio protivno Ugovoru i protivno općim načelima Zakona o obveznim odnosima, već da je povrijedio i druge zakonske odredbe kojih se bio dužan pridržavati.

Slijedom svega opisanog u toč. 3. tužbe, tužitelj da je radi utvrđivanja točne visine
preplaćenog iznosa tuženiku, izradio obračun kamata po predmetnom kreditu zajedno sa obračunom štete koja mu je nastala u vidu preplaćenog iznosa, te tako izvršenim obračunom, uz primjenu Zakona o obveznim odnosima (pri čemu preplaćeni iznos umanjuje iznos glavnice i time umanjuje glavnicu na koju se obračunava kamata u budućim razdobljima), u razdoblju otplate kredita, tužitelj da je preplatio tuženiku iznos od 103.840,35 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećim na dan plaćanja svakog pojedinog iznosa anuiteta.

Navodi kako se dopisom od 29. kolovoza 2016. obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi naknade štete zbog preplaćenih iznosa kamatnih marži temeljem Ugovora o kreditu, te da je tuženik dopisom od 14. rujna 2016. takav zahtjev tužitelja neosnovano odbio, pa u svakom slučaju tužitelj da zadržava pravo da po provedenom vještačenju i poveća svoj tužbeni zahtjev, s obzirom na dobiveni nalaz i mišljenje vještaka.

Slijedom navedenog, predlaže sudu, da po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju P. M. d.o.o., U., OIB: …, na ime naknade štete ukupan iznos od 103.840,35 EUR (slovima: sto tri tisuće osamsto četrdeset EUR i trideset pet euro centi ) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste A. B. d.d. na dan plaćanja, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2016. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem

4 9 P-348/2016-52

polugodištu za 5 (slovima: pet) postotnih poena sve u roku od 15 dana, te naložiti tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … naknaditi tužitelju P. M. d.o.o., U., OIB: … trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (slovima: pet) postotnih poena, tekućim na iznos parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te prvenstvevno istaknuo da u historijatu tužbe, kao ni u tužbenom zahtjevu, tvrtka tuženika nije uredno naznačena, slijedom čega, predlaže sudu pozvati tužitelja, pod prijetnjom odbačaja tužbe u ovoj pravnoj stvari, da uredi tužbu na način kojim će navesti tvrtku tuženika kako je ona navedena u sudskom registru.

Nadalje je naveo kako tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita, s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu br. 311-49/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđenim kod javnog bilježnika T. F. iz P., pod brojem OU-730/06 od 21. lipnja 2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), da je 2. kolovoza 2016., jednokratno, prijevremeno i u cijelosti isplatio tražbinu po osnovi Ugovora o kreditu, da je dugovani iznos kredita preplatio, tvrdeći pritom da je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja izmijenio način obračunavanja kamata. Navodi kako tužitelj obrazlaže da je uslijed značajnog pada EURIBOR-a krajem 2008., tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja povećao visinu ugovorene marže na 4 %, kasnije na 5 % te konačno na 5,5 % čime da je tužitelju nastala šteta u ukupnom iznosu od 103.840,35 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika, koja je vrijedila na dan plaćanja, a koju stoga
potražuje u ovom parničnom postupku uvećanu za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće
od 3. kolovoza 2016.

Tuženik prvenstveno ističe da je Ugovor o kreditu, koji je predmet ovog parničnog
postupka, trgovački ugovor, te da je Korisnik kredita iz Ugovora o kreditu sklopljenog između
ovdje parničnih stranaka, trgovačko društvo, ovdje tužitelj, a kredit da je tužitelju odobren za kupovinu poslovnog prostora višestambene zgrade.

Suprotno navodu tužitelja iz tužbe, kojim citira odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje u tekstu: ZPK), tuženik ističe kako je odredbom članka 2. stavka 1. ZPK-a propisano da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima navedenim zakonom, djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Izričitom odredbom članka 2. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne Novine, br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15) da je određeno da je trgovačko društvo trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost.

Ističe kako iz navedenog proizlazi da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije mogao zaključiti kao potrošač, već da je Ugovor o kreditu zaključio u svojstvu pravne osobe - trgovca, koji je odobrenim kreditom za kupnju poslovnog prostora upravo djelovao u okviru svoje djelatnosti, slijedom čega da se konkretni ugovor ima smatrati trgovačkim te da je u cijelosti promašeno bilo kakvo pozivanje tužitelja na odredbe bilo kojeg propisa koji uređuje zaštitu prava potrošača.

Obzirom da je razvidno da tužitelj nije potrošač, isti da se ne može osnovano pozivati na odredbu čl. 11.a st. 2. ZPK, a kojom je određeno da se promjenjiva kamatna stopa definira kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Dodatno, tuženik ističe, iako nebitno za vođenje

5 9 P-348/2016-52

ovog postupka, kako je takvo zakonsko uređenje odnosa s potrošačima uvedeno tek nakon 1. siječnja 2014.

Nadalje navodi kako su u smislu navedenog, u cijelosti neosnovani i navodi tužitelja da
je tuženik postupio protivno Ugovoru o kreditu i općim načelima koja se primjenjuju u
obveznim odnosima, jer da je čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu, korisnik kredita, ovdje tužitelj,
izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke, ovdje tuženika, o
visini kamatne stope, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom
kamatnom stopom.

Tužitelj da je dakle svojim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu bezuvjetno
pristao na eventualnu promjenu kamatne stope, zbog čega u konkretnom slučaju nema govora
o jednostranom postupanju tuženika obzirom da izvršena promjena kamatne stope ima
ugovorno uporište te da je na takvu ugovornu odredbu tužitelj svojim potpisom na predmetnom
Ugovoru o kreditu izričito pristao, gore navedenom odredbom čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu.
Ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, a javni bilježnik da je prilikom
solemnizacije ugovora provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav
Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi, da je pored
navedenog, javni bilježnik prilikom solemnizacije, a sukladno čl. 57. Zakona o javnom
bilježništvu, ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im
pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i
razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem Ugovora o kreditu
navedenog sadržaja, te također da je javni bilježnik potvrdio da je sudionicima predmetnog
pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog
javnobilježničkog akta te da sudionici izjavljuju da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga za
njih proizlaze što da odgovara njihovoj volji.

Navodi kako je s obzirom na navedeno, tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj
ugovornih odredbi, pa tako i na odredbu o kamatnoj stopi, prilikom pregovora oko sklapanja
Ugovora o kreditu, prilikom njegovog potpisivanja kao i prilikom solemnizacije ukoliko je
smatrao da ugovorna odredba koja predviđa promjenu kamatne stope ne odgovara volji koju je
tužitelj imao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, no da je izvjesno da tužitelj ni jednom nije
prigovorio niti učinio spornim sadržaj ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja, iako
je to mogao učiniti.

Nadalje, tuženik ističe da na temelju čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i članka 230.
Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači
da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje,
pa obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve
dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno
odredbama zakona, što da proizlazi i iz odluke Županijskog suda u Puli-Pola, posl. br. Gž-
2658/12 od 11. studenog 2013. i odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl. br. Revt-
249/14-2 od 9. travnja 2015.

Stoga ovdje tuženik ponovno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao nikakve
dvojbe prilikom potpisivanja akta o solemnizaciji, da su tužitelju u cijelosti bile prihvatljive
ugovorne odredbe na koje je pristao svojim potpisom na Ugovoru o kreditu, što proizlazi i iz
postupanja tužitelja nakon sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno prilikom njegova ispunjenja.
Navodi kako je tužitelj bezuvjetno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog
razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora, pa da se stoga ne može
osnovano tvrditi da je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja povećavao visinu ugovorne
marže kada je razvidno da je na sve promjene koje su se odnosile na visinu kamatne stope
tužitelj očito pristajao, a da je takvo postupanje tuženika imalo ugovornog uporišta u čl. 6.
Ugovora o kreditu.

6 9 P-348/2016-52

Ističe da su cijelosti neosnovani navodi tuženika kojima povećanje kamatne stope pokušava obrazložiti pretpostavkama o smanjenju stope EURIBOR-a, čime da je tuženik kroz povećanje marže htio umanjiti svoj gubitak, a na štetu tužitelja, te da ovakve tvrdnje tužitelj pritom nije potkrijepio niti jednim dokazom, a da se temelje na pukim, neosnovanim pretpostavkama tužitelja. Stoga tuženik ovdje upire pozornost na činjenicu da predmet ovog parničnog postupka ni ne mogu biti sumnje tužitelja, koje pritom nisu potkrijepljene niti jednim dokazom, a tuženik može samo nagađati o razlozima zbog kojih ih tužitelj iznosi u ovom postupku.

Nadalje navodi kako je isprava koju je tužitelj dostavio na okolnost visine referentne
kamatne stope EURIBOR-a dostavljena na stranom jeziku, čime je tužitelj postupio suprotno
odredbi čl. 104. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da stranke i drugi sudionici u postupku upućuju sudu svoje tužbe, žalbe i druge podneske na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu zbog čega tuženik predlaže sudu da takve podneske ni ne uzme u razmatranje.
Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja, budući iz historijata tužbe i iz tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi da tužitelj u ovom parničnom postupku, preplaćene iznose kamatnih marži iz predmetnog Ugovora o kreditu, potražuje s osnove naknade štete, te da je u navedenom slučaju tražbina tužitelja izvjesno zastarjela.

Navodi kako je, odredbom čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva u roku od pet godina otkada je šteta nastala, te da je upravo u skladu s navedenom odredbom i navod tužitelja da mu je navodna šteta nastala isplatom svakog više plaćenog anuiteta iz sklopljenog Ugovora o kreditu. Oštećena strana da može saznati za štetu koja joj je nastala i posljedično potraživati naknadu štete nakon što se šteta pojavila, te da zbog navedenog, početak tijeka zastarnog roka od tri godine ne može započeti dok stvarna šteta ne nastane.

Ističe kako u konkretnom slučaju navedeno znači da je zastarni rok počeo teći odmah po dostavi obavijesti tuženika od 20. travnja 2009., koju obavijest tužitelj prilaže uz tužbu, a kojom je obaviješten o promjeni referentne kamatne stope i povećanju kreditne marže na 4,0 %. Navedeno obzirom na činjenicu da se već tada, a najkasnije prvom uplatom tužitelja po predmetnoj obavijesti, morala pojaviti šteta za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala.
Tuženik ovdje uzgred napominje da tužitelj pritom ne bi mogao isticati da u trenutku
primitka obavijesti nije bio svjestan nastale štete ili možda da nije shvatio učinak obavijesti
tužitelja.

Naime, sve kada bi se uzelo da je tužitelju šteta zaista i nastala, a što tuženik u cijelosti osporava, datum svijesti o šteti i osobi štetnika, morao je biti onaj s kojim je oštećenik, ovdje tužitelj, zaprimio obavijest tuženika od 20. travnja 2009., a najkasnije prvom uplatom tužitelja po predmetnoj obavijesti, budući da je upravo navedenim danom tužitelj bio svjestan nastale štete. Ovo posebno uzevši u obzir činjenicu da je tužitelj u nastalom ugovornom odnosu iz Ugovora o kreditu nastupao u svojstvu trgovca, pa da je u pravnom prometu imao dužnost postupanja sa povećanom pažnjom odnosno pažnjom dobrog gospodarstvenika.

Navodi da sve i kada bi se prihvatilo da tužitelj nije bio svjestan nastale štete od trenutka primitka obavijesti tuženika od 20. travnja 2009., odnosno sljedećom uplatom koja je izvršena po predmetnoj obavijesti, isti da je izvjesno imao obvezu redovitog ispitivanja i provjeravanja izvoda s računa zbog čega su već od navedenog trenutka bile ispunjene pretpostavke nakon kojih je tužitelj mogao od tuženika potraživati eventualno nastalu štetu.

Uslijed činjenice da bi tužitelj objektivno bio svjestan svih okolnosti koje su bi se
odnosile na nastanak štete, čim mu je predmetna obavijest dostavljena, odnosno čim je izvršio
uplatu anuiteta po dostavljenoj obavijesti ili izvode s računa neosnovano nije ispitao, u pogledu
nastupa zastarnog roka je imalo za učinak da je tužitelj bio svjestan njihova sadržaja.

7 9 P-348/2016-52

Sve gore navedeno da je primjenjivo i na ostale obavijesti tuženika kojima obavještava tužitelja o promjeni marže po sklopljenom Ugovoru o kreditu, konkretno Obavijest o promjeni kamatne stope od 10. siječnja 2012., kojom se obavještava o promjeni marže na 5 % te na Obavijest o promjeni kamatne stope od 10. listopada 2012. kojom se obavještava o promjeni marže na 5,5 %, a na koje promjene se tužitelj poziva u historijatu tužbe.

Slijedom navedenog, i u odnosu na dio eventualno više plaćenih kamatnih marži
proizašlih nakon gore navedenih obavijesti na koje se tužitelj poziva, da je nastupila zastara budući da je protekao subjektivni i objektivni rok u kojemu je tužitelj mogao ostvariti svoju tražbinu, te pored činjenice da je tražbina tužitelja koju potražuje u ovom parničnom postupku izvjesno zastarjela, tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke na temelju kojih bi tuženik bio odgovoran za štetu za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala.

Naime, u konkretnom slučaju šteta bi mogla proizaći eventualno iz povrede koje od ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, sklopljenog među ovdje parničnim strankama, a što izvjesno nije slučaj.

U tom smislu, tužitelj da posve neosnovano obrazlaže da nigdje u ugovoru nije navedeno da bi ugovorena marža bila podložna promjeni, te da je ista, kako to tužitelj navodi, ugovorena u strogom i fiksnom iznosu pa da ju je tuženik neosnovano mijenjao.

Naime, čl. 3. Ugovora o kreditu da je izričito propisano da se na iznos kredita obračunavaju kamate, da je visina kamatne stope vezana za tromjesečni EURIBOR, sa dodatkom marže od 3 % dekurzivno godišnje, dok su se čl. 6. Ugovora o kreditu, ugovorne strane izričito suglasile da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog Akta Banke, da Korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

Ističe da je razvidno da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da je
na promjene predviđene Ugovorom o kreditu tužitelj izričito pristao, te ponovno upire pozornost na činjenicu da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj sudjelovao u svojstvu trgovca pa da je stoga imao dužnost postupanja sa povećanom pažnjom odnosno pažnjom dobrog gospodarstvenika.

Ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj međutim nijednom da nije prigovorio, iako je za navedeno imao mogućnosti prilikom pregovaranja oko sadržaja Ugovora o kreditu, njegova sklapanja kao i prilikom solemnizacije samog Ugovora.

Navodi da iz prije navedenog proizlazi da je tuženik u svemu postupao sukladno odredbama sklopljenog Ugovora o kreditu, te da je promjena kamatne stope imala ugovornog uporišta u čl. 6. Ugovora o kreditu, na koju je tužitelj izričito pristao.

Zbog navedenog, da nema govora o povredi ugovornih odredaba na strani tuženika, a time ni osnovne pretpostavke koja mora biti ispunjena da bi tužiteljev zahtjev za naknadu štete mogao biti ocijenjen kao osnovan.

Navodi da u cijelosti prigovara i obračunu tužitelja o visini štete koju potražuje, budući tužitelj navodi da je preplatio iznos od 103.840,35 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, te da iako tužitelj u tužbi navodi da kao dokaz utuženoj visini prilaže presliku obračuna preplaćenog iznosa kredita, osim rukom ispisanog, nejasnog i nečitkog eventualnog obračuna iznad Pregleda prometa za klijenta od 19. svibnja 2015. (sic!) nejasno je iz kojeg to obračuna tužitelj izvodi ovakav izračun.

Slijedom navedenog ističe, da se može samo zaključiti o proizvoljno postavljenoj visini
tužbenog zahtjeva, pa tuženik predlaže sudu da pozove tužitelja na izjašnjenje o načinu na koji je izračunata postavljena visina iznosa koju tužitelj tužbom potražuje, te prigovara i visini zakonskih zateznih kamata koje tužitelj potražuje na troškove postupka, naznačene u točki II.

8 9 P-348/2016-52

tužbenog zahtjeva, obzirom da se ovaj parnični postupak iz kojega mogu proizaći troškovi
postupka ne smatra odnosom iz trgovačkog ugovora, pa tužitelj na trošak postupka nije ovlašten
tražiti zakonske zatezne kamate u visini od pet postotnih poena već iste eventualno mogu biti potraživane u visini od tri postotna poena, a koje se primjenjuju u ostalim odnosima, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja također neosnovan.

Zaključno navodi kako su u cijelosti bespredmetni za ovaj postupak i priloženi nacrti aneksa Ugovora o kreditu obzirom da isti nikada nisu ni potpisani slijedom zbog čega se iz takvih nacrta ne mogu izvoditi zaključci o volji ugovornih strana, ponajmanje o činjenicama relevantnima za ovaj parnični postupak, te se slijedom navedenoga, predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti zbog promašene pasivne legitimacije, podredno tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

Tužitelj je podneskom od 3. ožujka 2020., a nakon provedenog vještačenja povećao
tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika iznos od 111.394,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti
prema srednjem tečaju tečajne liste A. B. d.d. na dan plaćanja, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2016. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim
odnosima koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena sve u roku od 15 dana, uz naknadu troškova postupka.

Preinaka tako postavljenog tužbenog zahtjeva je prihvaćena unatoč protivljenju tuženika, budući je tužitelj prije početka postupka proveo vještačenje koje tuženik nije prihvatio, a sud je ocijenio svrsishodnim odlučiti o kompletno postavljenog tužbenom zahtjevu tužitelja jedinstvenom odlukom, jer bi podnošenje nove tužbe izazvalo nove troškove, a raspravljanje o povećanom tužbenom zahtjevu u ovoj parnici nije oduljilo postupak, niti je utjecalo na njegov tijek, sve temeljem čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 7-98 spisa), dokumentaciju uz odgovor na tužbu (str. 113-117 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 6. prosinca 2017. (str. 122-147 spisa), te nalaz i mišljenje financijskog vještaka B. G. (str. 196-203 spisa).

Ocjenom svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

Prigovor tuženika da tvrtka tuženika u tužbi nije uredno naznačena, nije prihvaćen, iz
razloga što, iako je tužitelj tvrtku tuženika naznačio velikim tiskanim slovima, on je u sudskom registru naznačen s prvim velikim slovom, što nije od utjecaja za vođenje ovoga postupka iz razloga što je uz tvrtku označena adresa i OIB tuženika, iz čega se na nedvojben način jasno utvrđuje da se radi o tuženiku, a ne nekom trećem.

Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika nije prihvaćen, budući su upravo tužitelj i tuženik (ranijeg naziva H. A.-A.-B. d.d., što je utvrđeno iz

9 9 P-348/2016-52

povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika) bili u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o kreditu broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006.

Navod tuženika da je podatak o visini referentne kamatne stope EURIBOR-a dostavljen
na stranom jeziku, nije osnovan, budući je tužitelj do zaključenja prethodnog postupka dostavio
navedene isprave prevedene na hrvatski jezik.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa
marže koja je sadržana u promjenjivoj kamatnoj stopi.

Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o kreditu
broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006., te da je navedeni Ugovor prestao prijevremenom otplatom
kredita od strane tužitelja 2. kolovoza 2016. Također nije sporno da stranke nisu zaključile
nikakve Anekse ovome Ugovoru.

Sporno je, jesu li stranke predmetnim Ugovorom, ugovorile fiksnu ili promjenjivu maržu, te je li tuženik valjano mijenjao iznos marže u okviru promjenjive kamatne stope.

Iz isprava koje se nalaze u spisu proizlazi slijedeće činjenično stanje:

- da su stranke 21. lipnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 311-49/2006, i to tužitelj
u svojstvu korisnika kredita, fiducijarnog dužnika i založnog dužnika i tuženik kao banka
(tuženik je tada poslovao pod tvrtkom H. A.-A.-B. d.d.), temeljem kojega je tuženik tužitelj odobrio kredit u iznosu od 1.250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR, H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita,
- da je navedenim Ugovorom o kreditu, ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a visina
kamatne stope vezana je za tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 3% dekurzivno
godišnje, da je kamatna stopa vezana za tromjesečni EURIBOR, te da će se u skladu s tim
usklađivati odnosno mijenjati,

- da je Ugovor zaključe u trajanju do 1. srpnja 2021., te da se otplaćivao u tromjesečnim
anuitetima, koji se podmiruju u kunama prema srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za EUR na dan plaćanja, počevši od 1. listopada 2006., a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvo dana u mjesecu za tekuće tromjesečje,

- da je tuženik tužitelju slao Obavijesti o promjeni kamatne stope, te

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 2. kolovoza 2016.

U tijeku postupka saslušani su svjedoci T. H., M. R., te S. M. I., te zakonski zastupnik tužitelja.

Iz iskaza T. H., ranije zaposlenika tuženika, utvrđeno je kako je on u vrijeme zaključenja ugovora između stranaka radio na radnom mjestu financijskog savjetnika u
Poslovnici P., ali nije sudjelovao u dogovaranju uvjeta navedenog kredita. Pojasnio je način zaključenja ugovora, te naveo kako je osoba koja je s klijentom došla prva u kontakt i našla tog
klijenata, dogovarala uvjete zaključenja ugovora. Kamata je bila ona koja je bila propisana
uvjetima banke, s time da su se mogli dogovoriti i nešto bolji uvjeti od tih propisanih, a ovlast
za to je imao netko viši od voditelja poslovnice. Napomenuo je kako su se uvjeti kroz godine
mijenjali i nisu bili jednaki u cijelom razdoblju dok je on bio tamo zaposlen. Do zaključenja
bilo kakvog ugovora o kreditu došlo bi nakon što je netko od djelatnika poslovnice došao u
kontakt sa strankom, a prije potpisa ugovora stranka je znala sve uvjete ugovora o kreditu.
Ugovor su sastavljali pravnici koji bi se potpisao u poslovnici. U pogledu kamatnih stopa, naveo
je kako je u to vrijeme banka imala gotovo isključivo promjenjive kamatne stope koje su bile
vezane uz promjenjivi EURIBOR, s time što je naveo kako je marža trebala biti fiksna. Ne sjeća
se da je u ugovoru stajalo da banka može mijenjati kamatu na fiksni dio marže. Promjenjiva
kamatna stopa mijenjala se kako se mijenjao EURIBOR. Kamatna stopa se, u slučaju promjene
EUROIBORA, mijenjala ovisno o uvjetima ugovora svih tri ili šest mjeseci, na način da se
EURIBOR-u na taj određeni dan pridodavala fiksna marža. Upitan da se izjasniti zašto navodi

10 9 P-348/2016-52

da je marža bila fiksna, svjedok je naveo da je to zato što marža predstavlja cijenu kredita i
koliko mu je poznato marža se nije mijenjala. Upitan da se izjasni je li klijent mogao mijenjati ugovor o kreditu koji je sastavljala pravna služba banke, svjedok je naveo kako se ne sjeća da je bilo promjena uvjeta kredita.

Svjedokinja M. R., zaposlenica tuženika u razdoblju od 2004. do 2017., je nakon što joj je predočen Ugovor o kreditu sa str. 13-21 spisa, navela kako je klijenta P. m. vodila u periodu od 2008., 2009. pa do 2015. ili 2016., dok u vrijeme zaključenja ugovorao kreditu P. m. nije bio njezin klijent i nema saznanja oko načina zaključenja ovog ugovora o kreditu koji je zaključen 2006. Što se tiče slanja aneksa tom ugovoru o kreditu, navelaje, da je na aneksu 1, koji se u spisu nalazi na str. 82-85 njezin potpis, te da se radilo o aneksuod 19. prosinca 2013. To je bio ponuđeni aneks, koji nikada nije proveden iz razloga što je stranka odbila potpisati aneks. Upitana je li tim aneksom bila pokušana promjena marže na način da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke, izjavila je da se radilo o tipskim ugovorima koje su kao djelatnici banke dobivali i nisu imali mogućnosti promijene. Aneks iz 2013. je bio namijenjen da se pomogne klijentu jer se on našao u financijskim poteškoćama oko plaćanja kredita, pa je to bilo namijenjeno za to, što je vidljivo iz čl. 4. navedenog aneksa, dio koji se tiče kamatne stope je bio fiksni i tu nisu mogli ništa mijenjati. Što se tiče promjenjive marže u čl. 3. aneksa, navela je kako isti nije ni primijetila. Načelno se kamatna stopa trebala mijenjati promjenom Euribora svakih 3 ili 6 mjeseci ovisno o tome kako se Euribor mijenjao,a što piše u ugovoru. Obavijest o promijeni kamatne stope je klijent dobivao direktno iz Centrale jer je odluka o promjeni kamatne stope tamo donošena. Svjedokinja nije imala saznanja je li s tužiteljem bila dogovorena fiksna ili promjenjiva marža. U pogledu mogućnosti da klijent mogli utječe na odredbe i uvijete ugovora o kreditu, navela je klijent nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu. Potvrdila je kako klijent nije mogao utjecati na promjenu kamatne stope i promjenu marže, niti je mogao pregovarati o tome da li će marža biti fiksna ili promjenjiva, i to iz razloga što, kada se dogovaralo, dogovarala se ukupna cijena kredita, a fiksne kamatne stope u ponudi uopće nije bilo u to vrijeme. Ista nije imala saznanja o marži i načinu određivanja marže u okviru promjenjive kamatne stope.

Svjedokinja S. M. I., zaposlenica tuženika od 1. siječnja 1999. je navela kako je upoznata s Ugovorom o kreditu sa str. 13-21 spisa, te ga je i potpisala u ime tadašnje H. A. A. B., te je sudjelovala u dogovaranju uvjeta kredita budući je bila voditelj poslovnice u P. Što se tiče samog teksta i sadržaja ugovora navela je da se radilo o standardiziranom ugovoru, a kod dogovaranja kredita sa pravnim osobama za svakog klijenata postoje posebni okviri ovisno o bonitetu svakoga subjekta, osiguranju, trajanju kredita i namjeni. Predmetni ugovor odobren je društvu P. m. za kupnju zgrade u Z. koja je kupljena za iznajmljivanje, budući je P. m. turistička agencija koja se bavi iznajmljivanjem nekretnina u turističke svrhe. Prilikom dogovora oko zaključenja ugovora o kreditu razgovarali su o visini kamatne stope, koliko se sjećala govorili su o promjenjivoj kamatnoj stopi jer su fiksne kamatne stope u pravilu više. Kada su govorili o kamatnoj stopi, govorili su o njezinoj visini u odnosu na projekt, odnosno koju kamatnu stopu može podnijeti projekt, a nisu posebno razgovarali od čega se sastoji ta promjenjiva kamatna stopa. Znali su da se ona sastoji od Euribora i da može doći do promjene kamatne stope zbog promijene Euribora ili promjene marži. Do promjene marži dolazi iz raznih razloga, promjena u ekonomskoj situaciji i dr. Odluku o promjeni marže donose nadležne službe u banci. Upitana na koga se primjenjuje odluka o promjeni marže, izjavila je da ne zna, odnosno da se marža mijenja ovisno o ugovorima. Navela je kako misli da se odluka o promijeni marže primjenjuje na sve ugovore. Upitana da li u ugovorima posebno dogovaraju promjenjivu kamatu stopu i promjenjivost marže, izjavila je da dogovaraju promjenjivu kamatnu stopu, te da se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati ovisno o promjeni Euriobora ili o promjeni marže. Upitana može li se sjetiti, je li u konkretnom ugovoru o kreditu, ugovorena promjenjiva marža ili marža u

11 9 P-348/2016-52

fiksnom iznosu, izjavila je, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da nigdje nije
definirana fiksirana marža. Predstavnik tužitelja i ona nisu posebno dogovarali promjenjivost
marže, već su pregovarali o ukupnoj kamatnoj stopi. Upitana je li predstavniku tužitelja P. m. ikada rekla da je marža fiksna, izjavila je da misli da nije. Prema njezinom saznanju marža nije bila definirana kao fiksna. Pojasnila je kako klijentu nije rekla da je marža promjenjiva, jer nisu konkretno govorili o marži je li ona fiksna ili promjenjiva, već su govorili o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Iskaze svjedoka sud prihvaća, s time što je sud svoju odluku temeljio na iskazima
svjedoka T. H. i M. R., koji su bili zaposlenici tuženika, a danas to nisu, ocjenjujući da se radi o osobama koji su objektivno mogle govoriti o konkretnom slučaju, bez bojazni da će svojim iskazom ugroziti svoje radno mjesto. Iskaz svjedoka S. M. I. sud također prihvaća, osim u dijelu koji se tiče navoda o fiksnoj odnosno promjenjivoj marži budući se o tom dijelu njezin iskaz razlikuje od iskaza preostalih svjedoka koji više nisu zaposlenici tuženika.

Zakonski zastupnik tužitelja M. B., je prilikom iskaza naveo kako je on jedini osnivač društva P. M. d.o.o. i to već 25 godina i od prvog dana je poslovao sa H. bankom. Ovo mu nije bio prvi ugovor, već je i ranije imao Ugovor za jednu nekretninu u vrijednosti od 500.000,00 EUR, koji je bio sufinanciran od strane Ministarstva u kojem ugovoru je kamata bila fiksna (6 + 2 %), u kojem ugovoru nije bilo nikakvih problema i koji je isplaćen u cijelosti. Nakon toga su išli u novu investiciju, zbog čega su zaključili ovaj kredit. Naveo je kako mu je u pregovorima posebno rečeno da će imati maržu od 3 % plus EURIBOR koji će biti promjenjiv za cijelo vrijeme trajanja kredita. Pregovarao je sa S. I. i još jednom gđom koja je po njegovom sjećanju bila u P. i koja je bila članica uprave. Na njegovo pitanje što će se desiti s EURIBOR-om rečeno mu je da je praksa i njihovo iskustvo da je on manje više kontinuiran i da može malo varirati. Već nakon kraćeg vremena EURIBOR je skočio i dobio je veću ratu. Nakon njegove reakcije prema banci, gđa I., mu je rekla da je tako dogovorio i da tako mora plaćati, pa stoga i plaća uvećane rate. Nakon određenog vremena EURIBOR počinje padati te je očekivao da će biti i manje rate nakon toga. EURIBOR s vremenom dolazi do 0, a njegova rata je bila i dalje 6,5 – 7 %. Na sve njegove reakcije i pismene i usmene odbijen je s obrazloženjem da mu je takav ugovor. Kod pokušaja refinanciranja kredita predloženi su mu aneksi gdje se jasno vidi da banka pokušava promijeniti upravo tu klauzulu
EURIBOR-a i marže, što mu je dokaz da je u startu prevaren. Zbog toga je vratio kredit u cijelosti sa penalima prijevremene otplate i zatražio svoja prava na sudu.

Na upit je li imao mogućnost prilikom zaključenja ugovora pregovarati o pojedinim
odredbama Ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora, naveo je kako nije imao tu mogućnost, jer je banka imala gotove šprance ugovora. Razgovarali su o iznosu kredita, trajanju kredita i sredstvima osiguranja. Nije prihvatio refinanciranje kredita zbog čl. III. Predloženog aneksa koji se nalazi na str. 82 spisa u kojem stoji da je promjenjiva marža, a do tada je bila fiksna. Kredit je uredno plaćao iako je držao da nisu ispravno obračunati anuiteti iz razloga što bi, u slučaju da nije platio, došlo do aktiviranja osiguranja, što bi trgovačko društvo dovelo u velike financijske probleme. Kada je u cijelosti otplatio kredit, kredit je ukupno iznosio preko 450.000,00 EUR, a otplatio ga je na način da je u drugoj banci podignuo kredit. Prije zatvaranja kredita napravio je jedno savjetodavno financijsko vještačenje koje je priložio uz tužbu, a nalazi se na str. 93, kada je saznao da je pretplatio iznos kredita, to je bilo malo prije nego je u cijelosti otplatio kredit, oko 6 mjeseci prije nego što je u cijelosti otplatio kredit. Potvrdio je da ga je banka obavještavala o promjeni visine kamatne stope, ali u tim obavijestima nije primijetio da je banka posebno navela kolika je marža, a kolika je promjena kamatne stope, već samo da je rata anuiteta uvećana. Upitan je li primijetio da se visina kamatne stope ne mijenja sukladno

12 9 P-348/2016-52

ugovoru, a s obzirom na promijene vrijednosti EURIBOR-a, naveo je kako je bio u komunikaciji s bankom i da se sam referent u banci čudio kako mu je uvećana rata, a EURIBOR pada. Referent mu je tada govorio da osim čl. III postoji članak IX ugovora po kojem banka može mijenjati anuitet onako kako to njima odgovara, odnosno naveo je kako ne zna je li mu službenik rekao da banka može mijenjati anuitet ili kamatnu stopu. Banci je prigovarao da EURIBOR pada, a da to ne vidi na rati. Upitan je li s gđom S. I. govorio o kamatnoj stopi prilikom zaključenja ugovora o kreditu, naveo je da su govorili o marži od 3 % + EURIBOR, što nije bio slučaj u prvom kreditu kada je kamata bila 6 %. Upitan da pojasni što je EURIBOR, naveo je kako mu je objašnjeno da je EURIBOR cijena novca na svjetskom tržištu i da on pada ili diže ovisno o stanju novca na svjetskom tržištu, ali je naveo kako nije financijski stručnjak u tom slučaju, ali da ga se uvjeravalo da će on (EURIBOR) prema njihovim financijskim stručnjacima biti linearan. Saznanja u pogledu kretanja EURIBOR-a proizlazila su iz dnevnog tiska i medija. O aneksima su razgovarali u dva navrata iz razloga što je tužitelju u nekim razdobljima bilo teško vraćati navedeni kredit, a bilo im je opterećeno svih 14 stanova pa su htjeli neke prodati, iz razloga što nisu više imali dug od 1.250.000,00 EUR već nešto iznad 400.000,00 EUR i smatrali su da se neke od tih nekretnina može osloboditi, no to za banku nije bilo prihvatljivo bez aneksa.

U predmetu je provedeno financijsko vještačenje po vještaku B. G., koja je u nalazu izvršila izračun razlike između plaćene kamate i one koju je tužitelj trebao platiti u skladu s odredbom iz članka 3.Ugovora o kreditu broj 311-49/2006., a kojim Ugovorom je između ostalog, ugovoreno da je tužitelju odobren kredit za kupnju poslovnog prostora-višestambene zgrade u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.250.000,00 EUR prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, da će se kredit otplatiti u roku od 15 godina u razdoblju od 01. srpnja 2006. do 30. lipnja 2021. i to u 60 tromjesečnih anuiteta od kojih prvi dospijeva 01. listopada 2006., a posljednji 01. srpnja 2021. u protuvrijednosti kuna primjenom srednjeg tečaja tužitelja na dan plaćanja, da će se povrat kredita izvršiti uz kamatu obračunatu u visini stope koja je vezana za tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 3% dekurzivno godišnje, a čija će se visina utvrđivati četiri puta godišnje i to svakog posljednjeg dana u kvartalu za slijedeći kvartal.

Iz dokumentacije koja prileži spisu vještak je utvrdila da je da je tužitelj prijevremeno
otplatio kredit 02. kolovoza 2016., te da je tuženik vršio izmjene kamatne stope svojim Odlukama i to u njenom fiksnom dijelu - ugovorene marže od 3% i to: - na 4% s primjenom od 01. travnja 2009. (dospijeće anuiteta 01. srpnja 2009.), - na 5% s primjenom od 01. siječnja 2012. (dospijeće anuiteta 01. travnja 2012.), - na 5,5% s primjenom od 01. listopada 2012. (dospijeće anuiteta 01. siječnja 2013.).

Nadalje je tabelarno prikazala izračun visine anuiteta primjenom ugovorene kamatne
stope vezane za tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 3%, te anuitete za koje je tužitelj zadužen i koje je podmirivao, a čija visina je izračunata primjenom kamatne stope koja je uvećana, prema odlukama tuženika, izmijenjenu % kreditnu maržu u odnosu na ugovorenu od 3%.

Stoga, prema nalazu vještaka proizlazi kako je, tužitelj izvršenim uplatama, preplatio svoju kreditnu obvezu po Ugovoru o kreditu broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006. s osnova uvećane kreditne marže Odlukama tuženika u odnosu na ugovorenu, za ukupan iznos od 111.394,46 EUR u protuvrijednosti od 836.955,24 kn.

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik, iako je u svom podnesku od 25. ožujka 2020. naveo kako ističe prigovor na nalaz i mišljenje vještaka isti je bio pravne prirode u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a nije se odnosio na sam nalaz i mišljenje vještaka. Isto je utvrđeno i na ročištu održanom 3. lipnja 2020., kada su obje

13 9 P-348/2016-52

stranke suglasno izjavile kako ne traže da se vještak financijske struke poziva na sud radi usmenog obrazlaganja nalaza.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga objektivnim i
sačinjenim u skladu s pravilima struke.

Kako je između stranaka jedino sporno jesu li ugovorile fiksnu ili promjenjivu maržu
unutar promjenjive kamatne stope valja reći kako su odredbom čl. 3. st. 1. stranke ugovorile
kamatnu stopu vezanu uz tromjesečni EURIBOR sa dodatkom marže od 3%, što znači da su
ugovorile promjenjivu kamatnoj stopi u visini tromjesečnog EURIBOR-a uvećanu za maržu od
3 postotna poena godišnje.

Sud je stava, kako tuženik, iz ovako stipulirane ugovorne odredbe, nije imao pravo
mijenjati maržu, odnosno sud je stava kako je marža ugovorena u fiksnom iznosu od 3%, a da
je imao pravo mijenjati kamatnu stopu koja se utvrđuje u visini tromjesečnog EURIBOR-a, iz
razloga što je EURIBOR promjenjiva kategorija, i predstavlja kamatnu stopu po kojoj se banka
zadužuje.

U navedenoj ugovornoj odredbi nije ugovoreno da se može uvećavati i marža.
Iako se tužitelj u tužbi poziva na odredbe Zakon o potrošačkom kreditiranju, isti nije
potrošač, budući je potrošač fizička osoba, dok je tužitelj pravna osoba, pa je stav ovoga suda
da se u ovom predmetu primjenjuju opće odredbe obveznog prava.

Odredbom čl. 319. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br.
35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se odredbe
ugovora primjenjuju onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati
doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i
odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.
Promjena same kamatne stope je u skladu i s odredbom čl. 3. Ugovora stranaka, ali se
tom odredbom ne daje tuženiku ovlaštenje mijenjati ugovorenu visinu marže.

Iako je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu pristao na promjenu kamatne stope, to ne
znači da tuženik tu promjenu može činiti mimo odredbi Ugovora, jer bi to značilo samovolju
jedne od stranaka, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, a stoga
sud ne prihvaća stav tuženika da je tužitelj svojim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu
bezuvjetno pristao na bilo kakvu promjenu kamatne stope, jer unatoč potpisanoj promjenjivoj
kamatnoj stopi u Ugovoru, koja nije sporna, jer se kamatna stopa mijenja budući da je
EURIBOR kategorija koja je promjenjiva, a izračunava se u visini tromjesečnog EURIBOR-a,
tuženik nije mogao mijenjati maržu, jer nije ugovoreno da će se ista mijenjati.

Isto proizlazi i iz iskaza ranijih djelatnika tuženika T. H. i M. R., kao i iz iskaza samog zastupnika po zakonu tužitelja, iz čijih iskaza proizlazi da je ugovorena fiksna marža u okviru promjenjive kamatne stope.

Nadalje iz provedenog dokaznog postupka i to iskaza naprijed navedenih svjedoka i
zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je
tuženik pripremio, pa se stoga nejasne odredbe tumače u korist tužitelja, a kako se radi o
teretnom ugovoru, na temelju odredbe čl. 320. st. 1. i 2. ZOO-a nejasne odredbe (ako bi se
uopće smatralo da su nejasne) se tumače u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih
davanja. Iz sadržaja odredbe čl. 3. ugovora ne proizlazi da tuženik ima pravo mijenjati kamatnu
stopu u dijelu ugovorene marže od tri posto, stoga prema stavu ovoga suda, proizlazi da je
marža od tri posto ugovorena u fiksnom iznosu.

Prema odredbi članka 1045. st. 1. ZOO-a, propisano je da tko drugome prouzroči štetu
dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema tome
odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani
popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete, a nastaje pod
pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog
koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza

14 9 P-348/2016-52

između štetne radnje i štete kao posljedice, pri čemu se sve navedene pretpostavke moraju ispuniti kumulativno.

U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelj dokazao sve elemente propisane
naprijed navedenom zakonskom odredbom, jer je dokazao da je s tuženikom bio u poslovnom
odnosu temeljem Ugovora o kreditu broj 311-49/2006 od 21. lipnja 2006., temeljem kojega je
tuženik nezakonito naplaćivao tužitelju promjenjivu maržu, iako ista nije bila ugovorena, pa je
radi navedenog tužiteljev zahtjev ocijenjen osnovanim.

Sud ne prihvaća navode tuženika da je tužitelj nije iskazao nikakve dvojbe prilikom
potpisivanja akta o solemnizaciji, te da su tužitelju u cijelosti bile prihvatljive ugovorne odredbe
na koje je pristao svojim potpisom na Ugovoru o kreditu, što da proizlazi i iz postupanja tužitelja
nakon sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno prilikom njegova ispunjenja, kao i da je tužitelj
bezuvjetno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem
mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora, pa da se stoga ne može osnovano tvrditi da je tuženik
jednostrano i bez suglasnosti tužitelja povećavao visinu ugovorne marže kada je razvidno da je
na sve promjene koje su se odnosile na visinu kamatne stope tužitelj očito pristajao, a da je
takvo postupanje tuženika imalo ugovornog uporišta u čl. 6. Ugovora o kreditu, iz razloga što
tuženik tužitelj nije mjesečno, prilikom obračuna anuiteta dostavljao i sam način njegova
izračuna, tako da je bila jasno vidljivo na koji način tuženik obračunava anuitet. Tuženik je
tužitelju dostavljao jednostrane obavijesti o promjeni kamatne stope, te i prigovori tužitelja,
kojih je očito bilo, ali putem djelatnika banke, nisu nikako mogli utjecati na to da tuženik vrši
obračun u drugačijem iznosu od onoga kako ga je obračunavao u odnosu na sve klijente banke.
To se zaključuje iz navoda zastupnika po zakonu tužitelja koji je naveo da mu je djelatnica
tuženika, kada je upućivao da se anuitet na obračunava u skladu s Ugovorom, odgovorila kako
je potpisao Ugovor, te da na to ne može utjecati. Sud ne prihvaća stav tuženika, da zbog
činjenice, što je tuženik potpisao Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tuženik
ima bezuvjetno pravo obračunavati kamatnu stopu prema svom nahođenju, već anuitet mora
obračunavati u skladu s ugovornom odredbom, te zadanim parametrima u vrijeme zaključenja
Ugovora o kreditu.

Tuženik je prigovorio zastari potraživanja tužitelja, navodeći kako je, odredbom čl. 230.
st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri
godine otkada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta
tražbina zastarijeva u roku od pet godina otkada je šteta nastala, te da je upravo u skladu s
navedenom odredbom i navod tužitelja da mu je navodna šteta nastala isplatom svakog više
plaćenog anuiteta iz sklopljenog Ugovora o kreditu. Oštećena strana da može saznati za štetu
koja joj je nastala i posljedično potraživati naknadu štete nakon što se šteta pojavila, te da zbog
navedenog, početak tijeka zastarnog roka od tri godine ne može započeti dok stvarna šteta ne
nastane. Ističe kako u konkretnom slučaju navedeno znači da je zastarni rok počeo teći odmah
po dostavi obavijesti tuženika od 20. travnja 2009., koju obavijest tužitelj prilaže uz tužbu, a
kojom je obaviješten o promjeni referentne kamatne stope i povećanju kreditne marže na 4,0
%. Navedeno obzirom na činjenicu da se već tada, a najkasnije prvom uplatom tužitelja po
predmetnoj obavijesti, morala pojaviti šteta za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala.

Iz isprava dostavljenih uz tužbu, proizlazi kako je tuženik tužitelj 20. travnja 2009.
dostavio obavijest o povećanju kreditne marže na 4%, 10. siječnja 2012. na 5%, a 10. listopada

2012. na 5,5%, no u spisu se nalaze i ostale obavijesti banke i to od 15. srpnja 2015., 11. srpnja

2011., 12. siječnja 2011., 16. siječnja 2009., 10. listopada 2008., 24. travnja 2007., 19. siječnja

2007., 12. listopada 2006., koje su sadržavale naznaku promjene kamatne stope, no ne i marže,
pa se ne može zaključiti da je tužitelj na temelju obavijesti banke o promjeni kamatne stope u
kojoj nisu jasno bili definirani kriteriji promjene kamatne stope, na način da je u svakoj
obavijesti bilo jasno naznačeno od čega se sastoji promjena, odnosno od koje kamatne stope i

15 9 P-348/2016-52

koje marže, može tumačiti da je tužitelja određenog dana mogao znati za štetu koju trpi
promjenom marže u okviru promjenjive kamatne stope.

Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad
je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva ne samo saznanje o postojanju štete, već i
saznanje o obujmu štete, odnosno o elementima njezine visine. Iz iskaza zastupnika po zakonu
tužitelja proizlazi kako je isti za štetu saznao oko 6 mjeseci prije nego što je u cijelosti otplatio
kredit, kada je dao sačiniti financijsko vještačenje koje mu je to potvrdilo.

U smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a, ovaj je sud stava da tužitelj, do sačinjenja
financijskog vještačenja nije mogao znati za obim štete. Očito je da je on, u trenucima kada je
EURIBOR padao, a anuitet kredita ostajao isti, posumnjao da postoji mogućnost da taj anuitet
nije ispravno obračunat. No, ne može se prihvatiti da je tužitelj mogao znati da je to iz razloga što banka diže maržu, kako bi anuitet uvijek bio naplaćivan u podjednakom iznosu. Naime, da bi se takav zaključak izveo, moralo bi postojati znanje tužitelja, o navedenoj činjenici, što iz njegova iskaza ne proizlazi, već upravo suprotno, isti je iskazao da je tek po sačinjenju financijskog vještačenja, nekih 6 mjeseci prije nego je u cijelosti otplatio kredit saznao za obim štete.

Stoga je i sud stava kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja koja temeljem 230. st. 1. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu, budući je tužitelj kredit otplatio 2. kolovoza 2016., dok je za obim štete saznao šest mjeseci prije cjelokupne otplate kredita, dakle u veljači 2016., pa do podnošenja tužbe u studenom 2016., nije protekao trogodišnji zastarni rok za podnošenje tužbe, radi čega prigovor zastare tuženika nije prihvaćen.

Tužitelj je zatražio naknadu štete u iznosu od 111.394,46 EUR protuvrijednosti u
kunama, koji zahtjev je sud prihvatio, budući je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu
u kunskoj protuvrijednosti EUR-a, te mu je na taj način i priznat preplaćeni iznos kamata.

Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tuženik dužan tužitelju, čiji je tužbeni zahtjev usvojen, naknaditi troškove postupka.

Tužitelju je priznat zatraženi trošak u iznosu od 87.620,00 kn, i to za sastav tužbe u
iznosu od 7.500,00 kn, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), za pristup ročištima 21. studenog 2017., 20. veljače 2018., 10. svibnja 2018. i 3. lipnja 2020. u iznosu od po 7.500,00 kn, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, PDV 25% u iznosu od 15.000,00 kn, sukladno Tbr. 42., za sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.500,00 kn, za trošak svjedokinje M. R. u iznosu od 120,00 kn, te za trošak provođenja vještačenja u iznosu od 5.000,00 kn.

Odredbom čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18) propisano je da se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. S obzirom da je tužitelju dana mogućnost da plati polovicu sudske pristojbe koju je dužan platiti po Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, br. 53/2019), ukoliko to učini u roku od tri dana od objave presude (takav stav izražen je i u odluci VTS RH Pž-5308/2019-2 od 12. rujna 2019.), to je njegov zahtjev za naknadom sudske pristojbe na presudu osnovan samo u tom dijelu i to u iznosu od 2.500,00 kn, a ne u iznosu od 5.000,00 kn, jer tuženik nije dužan snositi povećani trošak pristojbe kojeg bi tužitelj sam prouzrokovao plaćanjem sudske pristojbe izvan roka od tri dana.

16 9 P-348/2016-52

Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 625,00 kn (uključen PDV), budući tužitelj nije pristupio na navedeno ročište.

U Pazinu 16. srpnja 2020.

Sutkinja

Tamara Lakoseljac Benčić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.
Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako
je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka
prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,
- Pun. tuženika.