Poslovni broj: 51 Pž-6528/2019-5

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 51 Pž-6528/2019-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d. - u stečaju, OIB ..., D., kojeg zastupa zakonski zastupnik J. M., stečajni upravitelj u V., OIB ..., koje zastupaju punomoćnici R. T., M. F., O. P., J. K., odvjetnici u T. i partneri odvjetničko društvo d.o.o., Z., protiv tuženika I. - I. N. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici T. O., I. V. G., K. K., M. Š., K. G. i I. O., odvjetnici u O. & P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1075/2017 od 5. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2020.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1075/2017 od 5. rujna 2019. u točkama 1. i 2. njene izreke i sudi:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je zajam koji je tuženik I. - I. N. d.d., Z., OIB: ..., dala tužitelju B. d.d. - u stečaju, D., OIB: ..., Ugovorom o zajmu koji su sklopili dana 10.02.2005. godine, zajam kojim se nadomješta kapital.

2. Tuženik I. - I. N. d.d., Z., OIB: ..., je dužan u roku od osam dana vratiti u stečajnu masu tužitelja B. d.d. - u stečaju, D., OIB: ..., iznos od 24.939.658,30 kn sa zateznim kamatama, koje na iznos od 24.430.298,30 kn teku od 28.10.2015. g. pa do isplate po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15) određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te na iznos od 509.360,00 kn teku od 12.06.2014.godine pa do isplate i to do 31.07.2015. godine po referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena, sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a od 1.08.2015. godine do isplate po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15) određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.533.125,00 kn (milijunpetstotridesettritisućestodvadesetpet kuna) u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj u roku od 8 (osam) dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 127.500,00 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1075/2017 od 5. rujna 2019. u točki 1. njene izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je zajam koji je tuženik dao tužitelju Ugovorom o zajmu od 10. veljače 2005. zajam kojim se nadomješta temeljni kapital te se nalaže tuženiku vratiti u stečajnu masu tužitelja iznos od 24.939.658,30 kn sa zateznom kamatom koje na iznos od 24.430.298,30 kn teku od 28. listopada 2015. do isplate prema stopi koja je propisana za odnose proizašle iz trgovačkog ugovora, a na iznos od 509.360,00 kn od 12. lipnja 2014. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja je propisana člankom 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja je propisana za odnose proizašle iz trgovačkog ugovora.

Točkom 2. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.510.000,00 kn, dok je točkom 3. izreke odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125.625,00 kn.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke u bitnome istaknuo da je tuženik kao dioničar tužitelja u omjeru od 31,8% dionica u odnosu na temeljni kapital 9. veljače 2005. sklopio Ugovor o zajmu s tužiteljem kojim je istome pozajmio iznos od 3.315.188,47 USD u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan doznake sredstava. Iz provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je donio zaključak prema kojem je tužitelj bio u financijskoj krizi, odnosno krizi nemogućnosti ostvarivanja bilo kakvih prihoda s nemogućnošću podizanja kredita kod komercijalnih banaka, pa posljedično zajam kojeg je tuženik dao tužitelju treba sagledati kroz odredbu članka 217. stavka 3. i članka 408. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12 i 144/12; dalje: ZTD). Drugim riječima, prema mišljenju prvostupanjskog suda radi se o zajmu kojim se nadomješta temeljni kapital pa posljedično tuženik mora u stečajnu masu vratiti iznos kojeg je naplatio u postupku prisilne naplate nekretnina tužitelja koje su služile kao sredstva osiguranja vraćanja zajma. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., članka 354. stavka 2. točaka 9. i 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud prije svega počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je zaključak suda o financijskom stanju tužitelja u suprotnosti sa izvedenim dokazima i dokumentaciji koja je priložena spisu, konkretno iskazima svjedoka Z. S. i D. M.. Nadalje, ističe da u konkretnom postupku nisu bile ispunjene sve pretpostavke za primjenu odredbe članka 408. ZTD-a, a kako je to tuženik isticao tijekom cijelog postupka i predlagao provođenje financijskog vještačenja koje prvostupanjski sud bez ikakvog obrazloženja nije proveo. Nadalje, tuženik je stekao pravo zahtijevati prodaju nekretnina koje su dane kao sredstvo osiguranja predmetnog zajma na temelju tada važećeg članka 277. stavka 4. Ovršnog zakona. S tim u vezi, Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku je povodom ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio novo rješenje o namirenju poslovni broj St-21/2012 od 14. svibnja 2015. prema kojem se određuje namirenje tuženika kao razlučnog vjerovnika u iznosu glavnice i ugovornih kamata u iznosu od 24.430.298,30 kn. Navedeno rješenje potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem od 23. rujna 2015. te je time potvrđen status tuženika kao razlučnog vjerovnika. Tuženik ističe da je stajalište prvostupanjskog suda u protivnosti i s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-604/2017 od 24. kolovoza 2018. koja je dostavljena u spis. Nadalje, ističe da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio financijsko stanje tužitelja i njegovu sposobnost kreditnog zaduživanja. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo jer je propustio uzeti u obzir pravomoćno i ovršno rješenje o namirenju tuženika u stečajnom postupku koji se nad tužiteljem vodio pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalnom službom u Dubrovniku poslovni broj St-21/2012, kao i mjerodavne odredbe Stečajnog zakona. Naime, tuženik smatra da su u konkretnom slučaju odredbe Stečajnog zakona lex specialis i da navedene odredbe ovlašćuju tuženika da kao razlučni vjerovnik primi predmetna sredstva, a što je potvrdio i ovaj sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama koje su dostavljene u spis. Također, ističe da čak i kada bi se primjenjivala odredba članka 408. ZTD-a, premda navedeno osporava, da je ona u suprotnosti s odredbama Stečajnog zakona prema kojima tuženik ima status razlučnog vjerovnika te se u skladu s tim odredbama i namirio u stečajnom postupku nad tužiteljem. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže stoga preinačiti pobijanu presudu i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

U svom odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i ističe da su sve nekretnine tužitelja bile opterećene fiducijom u korist tuženika, kao i ranije u korist ranijih zajmodavaca tužitelja, a zbog čega niti jedna komercijalna banka nije htjela dati kredit tužitelju. Navodi da je prvostupanjski sud dao jasna obrazloženja da je tužitelj u vrijeme odobrenja spornog zajma bio u krizi, a da tuženik nije dokazao da bi tužitelj u svom vlasništvu imao i neke druge nekretnine osim onih koje su bile već opterećene. Pogrešno je pozivanje tuženika na odluke ovog suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, s obzirom na to da pravni karakter zajma o kojem se odlučuje u ovom postupku nije bio predmetom tih postupaka. Također, u trenutku kada je tuženiku priznat status razlučnog vjerovnika nije egzistirala pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno da je predmetni zajam upravo zajam kojim se nadomješta temeljni kapital pa se navedeno utvrđuje u ovom postupku. U odnosu na činjenično stanje, tužitelj navodi da je pravilno i potpuno utvrđeno da su nekretnine bile opterećene sporazumom o fiduciji u korist tuženika te kao takve nisu bile interesantne komercijalnim bankama kao sredstvo osiguranja kredita. Tužitelj osporava navode tuženika vezane uz primjenu odredbe članka 217. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima i ističe da tuženik navedenu odredbu tumači preusko te da je iz provedenog dokaznog postupka jasno da je tuženik dao zajam tužitelju kako bi potonji mogao „ostati na životu“. Troškovi postupka dosuđeni su tužitelju u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Predlaže odbiti kao neosnovanu tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u skladu s člankom 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je ona nepravilna i nezakonita jer je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava koje se nalaze u spisu, to su ispunjene pretpostavke za donošenje odluke na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a.

Predmet konačno postavljenog tužbenog zahtjeva je utvrđenje da je Ugovor o zajmu koji je 9. veljače 2005. sklopljen između tužitelja kao zajmoprimca i tuženika kao zajmodavca zajam kojim se nadomješta temeljni kapital tužitelja, kao i zahtjev da tuženik vrati u stečajnu masu tužitelja iznos od ukupno 24.939.658,30 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate.

Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da:

- su tuženik kao zajmodavac i tužitelj kao zajmoprimac 9. veljače 2005. sklopili Ugovor o zajmu,

- su 10. veljače 2005. tužitelj kao protivnik osiguranja i tuženik kao predlagatelj osiguranja sklopili sporazum o javnobilježničkom osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama broj SP-0134-0025/04 (dalje: Sporazum od 10. veljače 2005.) kojim je tuženik osigurao svoju tražbinu prema tužitelju s osnove Ugovora o zajmu od 9. veljače 2005.,

- je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj St-21/2012 od 26. srpnja 2012. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem.

Tuženik je tijekom postupka osporavao da bi se u konkretnom slučaju radilo o zajmu kojim se nadomješta temeljni kapital tužitelja u smislu odredbe članka 217. stavka 3. i članka 408. ZTD-a, s obzirom na to da je tuženiku u stečajnom postupku priznat status razlučnog vjerovnika, odnosno isti se odvojeno namirio iz vrijednosti nekretnina na temelju ovršnog Sporazuma od 10. veljače 2005. u postupku koji je proveden pred javnim bilježnikom J. M. R.. Također, predmetni ugovor o zajmu nije predstavljao kapital tužitelja već je on sklopljen s ciljem da se podmire obveze koje je tužitelj imao prema ranijem zajmodavcu koji je imao zalog na nekretninama tužitelja.

Iz isprava koje su dostavljene u sudski spis proizlazi da je:
- tuženik prije otvaranja stečajnog postupka bio dioničar tužitelja s omjerom od 31,80% dionica u odnosu na temeljni kapital tužitelja,

- 23. listopada 2010. putem javnog bilježnika prema odredbi članka 277. stavka 1. Ovršnog zakona tuženik pozvao tužitelja očitovati se o prodaji nekretnina putem javnog bilježnika te je tužitelj izjavio suglasnost za prodaju nekretnina,

- 11. lipnja 2014. Ugovorom o kupoprodaji nekretnine koji je sačinila javna bilježnica J. M. R. iz Z., između tuženika i društva V. L. d.o.o., prodane nekretnine društvu V. L. d.o.o. za iznos od 92,211.750,00 kn,

- Trgovačkom sudu u Splitu, Stalnoj službi u Dubrovniku doznačen iznos od 91,702.390,00 kn, nakon što su namireni troškovi prodaje nekretnine pred javnim bilježnikom,

- 18. srpnja 2014. pred Trgovačkim sudom u Splitu, Stalnoj službi u Dubrovniku održano ročište za diobu kupovnine te je pravomoćnim rješenjem o namirenju od 14. svibnja 2015. utvrđeno da se iz utrška kupovnine namiruju tražbine tuženika u visini njegovog razlučnog prava koje prema obračunu stečajnog upravitelja iznosi 24,430.298,30 kn, i to iznos od 23,266.950,77 kn na ime glavnice (protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 7. travnja 2015.) i 1.163.347,53 kn na ime ugovorene kamate, dok je preostali iznos kupovnine od 67.272.091,70 kn uplaćen u korist tužitelja,

- presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-604/2017-3 od 24. travnja 2018. potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5395/2016-3 od 6. srpnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1626/2014 od 4. ožujka 2016., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji nekretnina sastavljen u formi javnobilježničkih akta po javnom bilježniku J. M. R. pod poslovnim brojem OU-221/2014-1 11. lipnja 2014.

Konačno specificirani tužbeni zahtjev iz podneska od 1. listopada 2018. prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim s obrazloženjem da se u konkretnom slučaju radi o zajmu kojim se nadomješta temeljni kapital tužitelja jer da su ispunjene sve pretpostavke iz članka 217. stavka 3. u vezi s člankom 408. ZTD-a, odnosno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu bio u krizi s nemogućnošću podizanja kredita kod komercijalnih banaka te da je iznos iz ugovora o zajmu bio neophodan za nastavak poslovanja.

Navedeno je prvostupanjski sud utvrdio iz iskaza svjedoka Z. S. (iskaz na str. 248. – 250. spisa), Ž. V. D. (str. 257. – 259. spisa), D. H. (iskaz na str. 262. spisa), I. L. (iskaz na str. 266. – 267. spisa), D. M. (iskaz na str. 271. – 272. spisa) i L. R. (iskaz na str. 324. spisa), a čije iskaze je sud u cijelosti prihvatio kao logične i u skladu s dokumentacijom koju su stranke dostavile u spis.

Nadalje, iz navedenih iskaza svjedoka prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj nije imao mogućnost dobivanja kredita od banaka, jer je životario i nije mogao bankama dati bilo kakvu garanciju te da je financijsko stanje tužitelja tijekom 2003. i 2004. godine bilo jadno, da je gubitak bio stalan tako da je moguće da je iskazan gubitak u 2003 u iznosu preko 3 milijuna kuna, u 2004. preko 4 milijuna kuna, kao i da bi tužitelj teško mogao poslovati bez sklopljenog ugovora o zajmu od 9. veljače 2005.

Međutim, osnovano tuženik u svojoj žalbi, između ostaloga navodi, da je prvostupanjski sud u potpunosti propustio ocijeniti od kakvog je utjecaja činjenica da se tuženik u stečajnom postupku koji je otvoren nad tužiteljem 26. srpnja 2012., namirio kao razlučni vjerovnik s pravom odvojenog namirenja. Prvostupanjska presuda o navedenoj odlučnoj činjenici ne sadrži nikakva obrazloženja premda je tuženik u sudski spis dostavio isprave (prije svega pravomoćno rješenje o namirenju Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku od 14. svibnja 2015., kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-604/2017 od 24. travnja 2018.) iz kojih proizlazi da je tuženik kao fiducijarni vjerovnik u trenutku otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem stekao status razlučnog vjerovnika, u skladu s odredbom članka 81.a tada važećeg Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ/96) te se namirio prodajom nekretnina u ovršnom postupku u skladu s odredbom članka 164. stavka 5. SZ/96.

Dakle, tražbinu tuženika, odnosno njegovo razlučno pravo bilo je moguće osporavati u stečajnom postupku, a iz isprava dostavljenih u spis proizlazi da su navedeno učinili vjerovnici Z. S., B. L., I. of M. i O. d.o.o., a čije je žalbe kao neosnovane odbio ovaj sud rješenjem poslovni broj Pž-5897/2015-5 od 23. rujna 2015. te je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj St-21/2012 od 14. svibnja 2015.

S druge strane, iz isprava dostavljenih u spis proizlazi da stečajni upravitelj tužitelja nije osporio tuženiku njegovo potraživanje, a niti je samo postojanje tuženikovog razlučnog prava bilo sporno. Tužiteljev navod da u trenutku ispitivanja tražbine tuženika, odnosno prijave njegovog razlučnog prava nije egzistirala pravomoćna presuda kojom bi se utvrdilo da se radilo o zajmu kojim se nadomješta temeljni kapital u potpunosti je irelevantan jer je tužitelj imao na raspolaganju pravne mehanizme da ospori tuženikovo razlučno pravo, odnosno odvojeno namirenje u stečajnom postupku, a što on nije učinio. Tužitelj sada u ovom postupku zapravo želi tuženiku osporiti njegovo pravo odvojenog namirenja kao razlučnog vjerovnika u predmetnom stečajnom postupku i ukazati na činjenicu da je tuženik u predmetnom stečajnom postupku stečajni vjerovnik nižeg isplatnog reda (članak 72. stavak 1. točka 5. SZ/96) i to nakon što mu je stečajni upravitelj priznao status razlučnog vjerovnika i nakon što je tuženik temeljem pravomoćne sudske odluke namiren kao razlučni vjerovnik.

Naime, uvažavajući činjenicu da egzistira pravomoćno rješenje o namirenju od 14. svibnja 2015. kojim je utvrđeno da se iz utrška kupovnine namiruju tražbine tuženika u visini njegovog razlučnog prava koje prema obračunu stečajnog upravitelja iznosi 24,430.298,30 kn i to iznos od 23,266.950,77 kn na ime glavnice (protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 7. travnja 2015.) i 1.163.347,53 kn na ime ugovorene kamate, dok je preostali iznos kupovnine od 67.272.091,70 kn uplaćen u korist tužitelja, kao i činjenice da je tužitelj pravomoćno odbijen sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnina sastavljen u formi javnobilježničkih akta po javnoj bilježnici J. M. R. pod poslovnim brojem OU-221/2014-1 11. lipnja 2014., to je tuženik na temelju valjane pravne osnove namirio svoje potraživanje.

U konkretnom slučaju odredbe članka 217. stavka 3. u vezi s odredbom članka 408. ZTD-a valjalo je sagledati kroz odredbe članka 81.a i članka 164. stavka 5. SZ/96 budući se i predmetna parnica vodi radi ostvarenja cilja stečajnog postupka, odnosno radi skupnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika unovčenjem dužnikove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnika (članak 2. stavak 1. SZ/96).

Dakle, u situaciji kada je u stečajnom postupku doneseno pravomoćno rješenje o namirenju kojim se stranci, u konkretnom slučaju tuženiku, priznao status razlučnog vjerovnika s pravom odvojenog namirenja te kada se isti namirio u zakonito provedenom postupku, tada se navedeno ne može naknadno preispitivati u parnici putem instituta zajma kojim se nadomješta temeljni kapital. Kada bi se tužiteljev zahtjev sagledavao kroz prizmu odredaba Zakona o trgovačkim društvima u situaciji nakon što je u stečajnom postupku doneseno pravomoćno rješenje o namirenju te nakon što je tužitelj pravomoćno izgubio spor kojim je osporavao pravni temelj namirenja tuženika, tada bi se relativizirala uloga i smisao stečajnog postupka i pravne sigurnosti, a što sud ne smije dopustiti.

S obzirom na navedeno i prednost primjene tada važećih odredaba Stečajnog zakona iz 1996., u konkretnom slučaju u odnosu na odredbe Zakona o trgovačkim društvima, ostali žalbeni razlozi tuženika koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu razmatrani.

Budući je preinačena presuda prvostupanjskog suda i tužbeni zahtjev je odbijen, to je tuženiku sukladno odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 166. stavka 2. ZPP-a, valjalo dosuditi troškove parničnog postupka, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15; dalje: ZSP), prema vrijednosti predmeta spora koja je naznačena konačno specificiranom tužbenom zahtjevu.

Tuženiku su kao potrebni priznati sljedeći troškovi:

- sastav odgovora na tužbu od 4. listopada 2017. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 100.000,00 kn, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), ukupno iznos od 125.000,00 kn,

- sastav podneska od 20. rujna 2018. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 100.000,00 kn, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), ukupno iznos od 125.000,00 kn,

- zastupanje na ročištima 11. listopada 2018., 28. studenog 2018., 21. siječnja 2019., 26. veljače 2019., 19. ožujka 2019., 9. travnja 2019., 8. svibnja 2019., 17. lipnja 2019. i 25. srpnja 2019. (Tbr. 9.1. Tarife) za svako u iznosu od 100.000,00 kn, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), za svako ukupno iznos od 125.000,00 kn,
- sastav podnesaka od 28. prosinca 2018., 25. veljače 2019. i 7. svibnja 2019. (Tbr. 8.3. Tarife) za svako u iznosu od 500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), za svako u iznosu od ukupno 625,00 kn,

- trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 5. rujna 2019. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), ukupno iznos od 625,00 kn,

- trošak sastava žalbe protiv presude od 13. rujna 2019. (Tbr. 10.1. Tarife) u iznosu od 125.000,00 kn, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), ukupno iznos od 156.250,00 kn,

Dakle, tuženik ima pravo na troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.533.125,00 kn pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 7. svibnja 2019., s obzirom na to da je tuženiku priznata nagrada za zastupanje na ročištu održanom 8. svibnja 2019 u punom iznosu te pa trošak sastava navedenog podneska nije bio potreban za vođenje postupku u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, a posebno imajući u vidu da je navode iz predanog podneska tuženik mogao iznijeti i na navedenom ročištu.

Nadalje, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.500,00 kn, budući za tuženika nije niti nastala obveza plaćanja pristojbe na presudu, kao niti pristojbe prema određenju suda, s obzirom na to da je takav zahtjev tuženika neodređen u smislu odredbe članka 164. u vezi s člankom 2. stavkom 2. ZPP-a.

Slijedom navedenog, tuženik je odbijen s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 127.500,00 kn pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

Zagreb, 16. srpnja 2020.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec