Broj: Rev 2055/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz S. B., zastupanog po punomoćniku I. O., odvjetniku u S. B., protiv tuženice D. A. iz S. B., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Ž. R. i kolege iz S. B., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-664/10 od 27. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-185/08 od 28. listopada 2009., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2012.,

r i j e š i o   j e

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-664/10 od 27. svibnja 2010. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-185/08 od 28. listopada 2009. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na iseljenje tuženice iz kuće u S. B. pobliže opisane u tom dijelu izreke, kao i da tu kuću slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužitelju. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 8.302,50 kn.

Drugostupanjskom presudom obijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji ili da se pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi odredbe iz članka 52. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Revident u ovom slučaju određeno naznačuje slijedeća materijalnopravna pitanja: - da li zemljišnoknjižnom suvlasniku pripada pravo na posjed nekretnine i da li je u tužbenom zahtjevu na predaju u posjed sadržan i zahtjev za predaju u suposjed, te - da li predmnijevani vlasnik, odnosno izvanknjižni vlasnik koji je pravo vlasništva stekao građenjem, ima pravo na posjed odnosno suposjed nekretnine, kao i da li se na stjecanje prava vlasništva nekretnine nasljeđivanjem primjenjuje načelo povjerenja u zemljišne knjige?

Postavljeno je i postupovnopravno pitanje koje se svodi na upit - da li sud u parnici radi iseljenja i predaje nekretnine u posjed treba prekinuti postupak zbog prethodnog pitanja, odnosno utvrđivanja prava vlasništva sporne nekretnine u drugoj parnici?

Revident navodi da je revizijski sud o postavljenom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pritom se izrijekom poziva na odluku revizijskog suda broj Rev-1361/1998 od 18. travnja 2001., koja je priložena uz reviziju.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (i stanju spisa – list 25), tužitelj je zemljišnoknjižni suvlasnik sporne nekretnine u 24/36 dijela, dok je tuženica zemljišnoknjižna suvlasnica u 11/36 dijela, a mlt. J. G. u 1/36 dijela, s tim da je upis tuženice i mlt. J. G. posljedica provedbe ostavinskog rješenja (broj O-261/00-11, od 29. studenog 2006.) kojim je raspoređena naknadno pronađena imovina ostavitelja I. A., sad pok. brata tužitelja. Također je utvrđeno da je po provedenom ostavinskom postupku u kojem je naknadno raspravljena ostavina tužiteljeva brata tuženica upisan u katastru kao posjednica 1/6 te nekretnine, s tim da je ona u posjedu (dijela) predmetne nekretnine.

U obrazloženju pobijanih presuda istaknuto je da tužitelj svojata predmetnu nekretninu tvrdeći da je još ... otkupio suvlasnički dio (1/3) od svog brata, oca tužene, te potom na toj nekretnini, na osnovi uredne građevinske dozvole, još za života svog brata nesmetano izgradio kuću i tako stekao pravo vlasništva sporne nekretnine pa u tom smislu sebe smatra predmnijevanim vlasnikom cijele nekretnine. Utvrđeno je da je tužitelj u međuvremenu, tijekom ove parnice, protiv tuženice i mlt. J. G. pokrenuo i parnicu radi utvrđenja prava vlasništva odnosne nekretnine.

Na osnovi ovakvog stanja stvari nižestupanjski sudovi u cijelosti odbijaju tužbeni zahtjev utvrđujući da tužena stranka kao posjednica ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku, ako ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje te stvari, tj. pravo na posjed sukladno članku 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – u nastavku teksta: ZV), odnosno da tuženica, u odnosu na tužitelja kao kvalificiranog posjednika kod kojega se stvar ne nalazi za sada ima jaču pravnu osnovu na posjed predmetne nekretnine.

Pritom, sudovi izražavaju pravno shvaćanje da u ovom slučaju nema mjesta prekidu postupka.

Nižestupanjske odluke nisu pravilne i zakonite.

Pravilno se u tužiteljevoj reviziji upire na postojanje slučaja iz članka 382. stavak 2. točka 2. ZPP-a jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda, stoga su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U prvom redu valja istaknuti da je ovdje riječ o vlasničkoj tužbi osobe koja je nesporno već zemljišnoknjižni suvlasnik u 24/36 dijela nekretnine i koja za sebe tvrdi da je na osnovi zakona stekla vlasništvo cijele nekretnine, koju da (u određenom dijelu) bez pravne osnove posjeduje tužena stranka.

Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, koje je izraženo u odluci Rev-1361/1998, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari pa ne može neki od suvlasnika isključiti druge suvlasnike iz suposjeda, odnosno tražiti za sebe cijelu stvar, bez obzira na veličinu suvlasničkog dijela pojedinog suvlasnika (članak 42. stavak 1. ZV).

Također je jasno izraženo pravno shvaćanje iz kojeg proizlazi da je pogrešan pravni pristup prema kojem je tužbeni zahtjev na predaju spornih nekretnina u posjed neosnovan samo iz razloga što tužba nije upravljena na predaju u suposjed. To je zato jer traženje predaje u posjed u sebi uključuje manje, a takav je zahtjev za predaju u suposjed, pa kada nije osnovan zahtjev za predaju u posjed već zahtjev za predaju u suposjed, nema mjesta odbijanju tužbenog zahtjeva u cijelosti, već treba udovoljiti zahtjevu za predaju u suposjed, a za više traženo tužbeni zahtjev odbiti.

Prema tome, ako je tužitelj nesporno zemljišnoknjižni suvlasnik predmetne nekretnine u određenom idealnom dijelu, što mu tijekom postupaka koji su prethodili reviziji, nitko ne osporava, tada bi već na osnovi tih okolnosti postojale zakonske pretpostavke da se njegovom tužbenom zahtjevu, u dijelu u kojem se on odnosi na predaju u suposjed, udovolji (članak 46. stavak 1. i članak 42. stavak 1. ZV).

To tim prije jer u postupcima koji su prethodili reviziji, barem za sada, na strani tuženice nije utvrđeno postojanje nekog konkretnog prava na isključivo posjedovanje određenog dijela sporne nekretnine.

S obzirom na tužiteljeve tvrdnje o njegovom vlasništvu sporne nekretnine (tvrdi da je preostali suvlasnički dio stečen originarno - na osnovi zakona) proizlazi da je mjerodavno pravo u ovom slučaju ono sadržano u članku 161. stavak 1. ZV-a, prema kojem vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari.

Točno je da za odluku o ovakvom tužbenom zahtjevu može biti odlučno i stjecateljevo pozivanje na načelo povjerenja u zemljišne knjige, ali to samo onda ako je stjecanje nekretnine posljedica pravnog posla.

Prema tome, zbog pogrešne pravne prosudbe u primjeni mjerodavnog materijalnog prava sudovi u ovom slučaju nisu utvrdili sve važne činjenice potrebne za ocjenu postojanja pretpostavki iz članka 161. i 163. te članka 42. ZV-a. Dakle, prvenstveno je valjalo utvrditi da li je tužitelj doista stekao pravo vlasništva sporne nekretnine ili je ta nekretnina u suvlasničkom dijelu bila ostavinska imovina prednika tuženice, kao i kakvo bi pravo na posjed nasuprot tužitelja imala tuženica, tako da je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Pravilna je tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na odluku o prekidu zbog prethodnog pitanja nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda koje je izraženo u odluci Revt-150/06 od 31. listopada 2006. (priložena uz žalbu – list 95. spisa).

Prema shvaćanju revizijskog suda izraženom u toj odluci, kad se zahtjev na činidbu temelji na postojanju kakvog prava ili pravnog odnosa, onda nije neophodno zahtijevati tužbenim zahtjevom utvrđenje postojanja ili nepostojanja takvog prava ili pravnog odnosa, već o tome treba odlučiti kao o prethodnom pitanju u (toj) kondemnatornoj parnici.

U tom smislu meritorna odluka suda u ovom postupku bez daljnjega ovisi o rješenju prethodnog pitanja - da li je tužitelj na osnovi zakona, tj. izvanknjižno stekao vlasništvo predmetne nekretnine, a to je pitanje bilo odlučno i neupitno se moralo raspraviti u ovakvoj parnici, jednako kao i prigovori posjednika.

Međutim, kad u vrijeme suđenja postoji druga parnica u kojoj se ima raspraviti takvo pitanje, kao u ovom slučaju, tada je protivno shvaćanju nižestupanjskih sudova, bilo mjesta prekidu postupka (članak 12. ZPP) ili spajanju parnica radi zajedničkog raspravljanja (članak 313. stavak 1. ZPP), ali ne i donošenju odluke o tužbenom zahtjevu bez da se pritom ispitalo i raspravilo prejudicijelno pitanje.

Glede ovog pitanja nižestupanjski sudovi izražavaju pravno shvaćanje da tekuća parnica radi utvrđenja prava vlasništva nije prethodno pitanje za postupak u kojem se traži iseljenje i predaja u posjed, utvrđujući istodobno da će onda kada se utvrdi sporno pravo vlasništva tužitelj imati pravnu osnovu za iseljenje tužene, odnosno da će tek tada imati osnove za uspjeh u ovom postupku.

Obrazlažući razloge presuda na ovakav način sudovi su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 385. stavak 1. u vezi s člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se odnosi postupovnopravno pitanje zbog kojega je revizija dopuštena jer su razlozi iz pobijanih presuda proturječni sami sebi. Naime, baš iz zaključka nižestupanjskih sudova o posljedicama tužiteljeva možebitnog uspjeha u parnici radi utvrđenja prava vlasništva jasno proizlazi da se radi o prethodnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka o tužbenom zahtjevu na iseljenje i predaju u posjed.

U ponovnom postupku u odnosu na prethodno pitanje valja postupiti sukladno uputi iz ovog rješenja te u izloženom smislu upotpuniti činjenično stanje i potom, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Zbog toga je na temelju članka 394. stavak 4. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. ožujka 2011.