Broj: Rev-x 1002/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. A. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. G. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz S.. I. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-1583/08 od 12. travnja 2011. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-287/95 od 12. studenog 2004. koja je ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda od 28. siječnja 2008., u sjednici održanoj 21. ožujka 2012.,

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se revizija tuženika P. G. te se potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-1583/08 od 12. travnja 2011. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-287/95 od 12. studenog 2004., osim u dijelu kojim je dosuđena tužitelju zatezna kamata na iznos od 368,20 kn za razdoblje od 1. svibnja 1994. do 11. studenog 2004., te zatezna kamata na iznos od 451,00 kn za razdoblje od 1. lipnja 1994. do 11. studenog 2004.

              II. Preinačuje se navedena drugostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na iznos od 368,20 kn za razdoblje od 1. svibnja 1994. do 11. studenog 2004. te zatezna kamata na iznos od 451,00 kn za razdoblje od 1. lipnja 1994. do 11. studenog 2004., te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 256.282,70 kn sa zateznom kamatom na iznos od 237.600,00 kn za razdoblje od 25. listopada 2004. do isplate, na iznos od 368,20 kn za razdoblje od1. svibnja 1994. do isplate, na iznos od 451,00 kn na iznos od 1. lipnja 1994. do isplate, na iznos od 17.700,00 kn od 1. srpnja 1994. do isplate, te na iznos od 163,50 kn od 15. srpnja 1994. do isplate, kao i nadoknaditi mu parnične troškove u iznosu od 89.285,18 kn.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda osim u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 17.700,00 kn sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 237,600 kn za razdoblje od 25. listopada 2004. do 11. studenog 2004.

              Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana drugostupanjska presuda preinači ili ukine.

              U odgovoru na reviziju tuženik osporava osnovanost i dopuštenost revizije.

              Revizija nije osnovana.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj vlasnik zgrade u Z. … a tuženik vlasnik obiteljske zgrade u istoj ulici na broju …, da je tuženik bio naručitelj građevinskih radova na svom objektu koji su započeli dana 25. travnja 1994. rušenjem kuće bagerom, te iskapanjem jame za temelj, a dana 2. svibnja 1994. da je došlo do loma tla ispod temelja zgrade tužitelja i pucanja betonskog temelja sjevernog zabatnog zida, te ostalih oštećenja.

              Utvrđeno je da je uzrok štete nepravilno izvođenje radova na tuženikovoj nekretnini jer je iskop jame trebalo vršiti postepeno, uz podbetoniranje tužiteljevog objekta a ne odjednom u cijeloj dužini temelja.

              Utvrđeno je također da vrijednost radova na sanaciji tužiteljevog objekta iznosi 32.918,77 kn, a umanjenje tržišne vrijednosti tužiteljeve nekretnine iznosi 204.681,23 kn, dakle, ukupno 237.600,00 kn, te je taj iznos tužitelju dosuđen temeljem odredbe čl. 207. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94), prema kojoj naručilac i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem radova.

              Tuženik u reviziji prije svega prigovara da ga je tužitelj ovlastio za poduzimanje svih radova zbog kojih je došlo i do nastanka štete, te da je tužitelj mogao tražiti prestanak radova ako nisu poduzete sve mjere od kojih se opravdano moglo očekivati da će otkloniti opasnost za stabilnost njegove nekretnine.

              Međutim, neosnovano tuženik ističe prigovor temeljem odredbe čl. 163. st. 1. ZOO, prema kojoj, tko na svoju štetu dopusti drugome poduzimanje neke radnje ne može od njega zahtijevati naknadu štete uzrokovane tom radnjom.

              Međutim, nije dokazano da bi tužitelj "na svoju štetu" dopustio poduzimanje radnji kojima bi mogla nastati šteta na njegovoj nekretnini.

              Davanjem suglasnosti tuženiku za izgradnju zida oštećenik nije pristao na nastanak štete kad je utvrđeno da je uzrok štete nestručno izvođenje građevinskih radova (rušenje nekretnine tuženika). Ovakvo shvaćanje već je zauzimano u praksi ovog revizijskog suda (presuda VSRH posl. br. Rev-2236/91 od 16. siječnja 1992.).

              Prigovor u smislu čl. 109. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), prema kojoj vlasnik nekretnine čija je stabilnost u opasnosti može tražiti prestanak radova ako nisu poduzete sve mjere od kojih se opravdano može očekivati da će otkloniti opasnost za stabilnost njegove nekretnine, nije osnovan jer sve da je tužitelj i imao mogućnost tražiti prestanak radova, njegov propust da to učini ne može imati za posljedicu njegovu odgovornost (niti suodgovornost) za nastanak štete.

              Tuženik također tvrdi da je on izvršio dio sanacije, međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka ing. A. E. proizlazi da je on, utvrđujući visinu štete, imao u vidu samo one radove koje je trebalo izvesti nakon vještačenja, dakle, da je uzeo u obzir one radove koji su izvedeni prije (a upravo to su radovi koje je izvršio tuženik).

              Nižestupanjski sudovi su tužitelju dosudili iznos od 368,20 kn koliko iznose troškovi fotografiranja te trošak od 451,00 kn po osnovi izrade izvještaja o pregledu zgrade  u postupku osiguranja dokaza.

              Osnovanost ovoga zahtjeva proizlazi iz isprava koje se nalaze u spisu (list 61 – 63 spisa), a na te troškove (iz postupka osiguranja dokaza) tužitelj ima pravo temeljem odredbe čl. 168. st. 2. ZPP.

              S obzirom na to da se na taj trošak gleda kao na trošak parničnog postupka, kamata na te troškove teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dakle, neosnovano je tužitelju zatezna kamata na iznos od 368,20 kn i iznos od 451,00 kn dosuđena za razdoblje prije 11. studenog 2004.

              Revizija sadrži i daljnje općenite tvrdnje kojima se osporava osnovanost nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, međutim, zbog svoje neodređenosti ne može se ocijeniti da bi takvi prigovori bili osnovani.

              Isto se odnosi i na navodna ranija oštećenja na kući tužitelja, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i njegovo mišljenje da nije vjerojatno da bi pukotine na kući tužitelja potjecale od uzroka prije štetnog događaja.

              Što se tiče prigovora tužitelja na odluku o parničnim troškovima treba reći da tuženik niti ne prigovara određeno odluci o troškovima osim što općenito navodi da niz podnesaka tužitelja nije bio potreban, međutim, u reviziji tuženik niti ne navodi koji su to podnesci i zbog čega nisu bili potrebni.

              Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na navedene iznose troškova fotografiranja i troškova pregleda zgrade, pa je temeljem odredaba čl. 393. i 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 21. ožujka 2012.