1                            Poslovni broj: 3 UsImio-109/18-36

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja Ž. M. iz L., BiH, kojeg zastupa opunomoćenik M. K. odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa generalni opunomoćenik Ž. M., radi invalidske mirovine, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 07. srpnja 2020., a objavljene 15. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, KLASA:141-02/17-03/0360439731, URBROJ: 341-99-06/2-17-006656 od 19. ožujka 2018. te se predmet vraća na  ponovni postupak i odlučivanje.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, KLASA:141-02/17-03/0360439731, URBROJ: 341-99-06/2-17-006656 od 19. ožujka 2018., odbijena je žalba Ž. M. rođ. … ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Š., KLASA:141-02/17-03/03604397319, URBROJ: 341-19-06/2-17-014946 od 10. srpnja 2017., kao neosnovana.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem Područnog ureda u Š., KLASA:141-02/17-03/03604397319, URBROJ: 341-19-06/2-17-014946 od 10. srpnja 2017., riješeno je da se pripadniku Hrvatskog vijeća obrane Ž. M., državljaninu Republike Hrvatske, kod kojega je nastala opća nesposobnost za rad dijelom uzrokovana 40% ranjavanjem u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 60% bolešću izvan tih okolnosti  priznaje, počevši od 26.07.2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u svoti od 1.675,83 kn mjesečno.

Ova mirovina umanjuje se prema odredbama Ugovora HVO-a i određuje u svoti od 1.320,35 kn mjesečno na način pobliže određen i sadržan u citiranom rješenju.

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu iskazujući nezadovoljstvo osporavanim rješenjem tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći da je osporavano rješenje doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsImio-164/14 od 5. veljače 2016., međutim da je osporavano rješenje doneseno protivno pravnom shvaćanju sadržanom u citiranoj presudi. Tužitelj ujedno navodi da je prije ove presude donesena i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-4062/2010 od 11. rujna 2013. kojom je također uvažena tužba tužitelja i predmet vraćen na ponovni postupak, navodeći da je tužitelj svoj zahtjev za priznavanje prava na mirovinu temeljem Ugovora HVO-a podnio 26. srpnja 2006. godine i nakon dvanaest godina da još uvijek traje njegova bitka za ostvarenje prava koje mu po zakonu i međunarodnom Ugovoru pripadaju.

Kao dokaz na navedene tvrdnje poziva se na presudu Upravnog suda u Splitu broj Uslmio-164/14 od 5. veljače 2016. te Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4062/2010 od 11. rujna 2013. koje je priložio uz tužbu ( list 9-13 spisa).

Ističe da je iz spisa nedvojbeno da je tužitelj: 1. hrvatski državljanin, 2. da je tužitelj ratni vojni invalid HVO VII grupe 50% trajno na osnovi rane, povrede, oboljenja, 3. da je stradao u obrani suvereniteta pod ratnim okolnostima, na prvoj crti obrane, 4. da je nastala opća nesposobnost za rad 100% u svezi s ratnim okolnostima, 5. da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka prof. dr. sc. prim. Š. A. došlo do nastanka 100%-og trajnog invaliditeta sve uzrokovano ranjavanjem i ratnim stradavanjem, 6. da je tužitelj dragovoljac Domovinskog rata.

              Tužitelj navodi da se glavna povreda odredbi upravnog postupka sastoji u kontradiktornosti obrazloženja drugostupanjskog rješenja i sadržaja spisa s obzirom da su oštećenja organizma tužitelja u potpunosti uzrokovana ratnim zbivanjima. Također napominje da je tijekom godina tuženo tijelo prvo sporilo status RVI tužitelja, a zatim i njegovu invalidnost kao takvu, a što da potvrđuju već prije donesene i navedene pravomoćne presude Visokog upravnog suda RH i Upravnog suda u Splitu. Stoga da su navodi tužitelja da je omjer invalidnosti pogrešno utvrđen u cijelosti utemeljeni, a s obzirom na dosadašnje postupanje tuženika,  tužitelj predlaže da se provede neovisno medicinsko vještačenje tužiteljeva zdravstvenog stanja te da se utvrdi postotak, omjer i uzrok invalidnosti.

Tužitelj nadalje osporava obračun mirovine, navodeći da tuženo tijelo tužitelju nije priznalo status dragovoljca i da nije primijenilo faktor 1,85 skladno zakonskim propisima. Navodi da je prema priloženom Uvjerenju tužitelj bio pripadnik oružanih snaga HVO-a od 18.09.1991 do 22.04.1996. Da se u priloženom naputku HZMO-a Središnje službe Klasa: 140-01/08-09/35, Urbroj: 341-99-06-08-6 od 21. 03. 2008. navod: „Dakle, smatramo da se za pripadnike HVO-a za status dragovoljca može uzeti u obzir sudjelovanje u obrani suvereniteta u razdoblju 100 dana od 18. 09. 1991. do 15. 01. 1992. S, obzirom na navedeno, pripadnicima HVO i pripadnicima MUP, koji u navedenom razdoblju ispune uvjet od 100 dana, mirovinu treba izračunati prema polaznom faktoru 1,85.", a što da je tuženo tijelo odbilo učiniti suprotno zakonskoj regulativi i navedenom naputku.

Također, da prilikom obračuna nije uzeto u obzir ustrojbeno mjesto zapovjednika diverzantsko-izvidnog voda i gardijski dodatak, o čemu da će tužitelj naknadno dostaviti dokaz.

Slijedom naprijed navedenog, tužitelj smatra kako tuženo tijelo nije rješavalo na temelju zakona, jer da nije primijenilo zakone koji su mjerodavni u predmetnom slučaju. Da Ugovor HVO-a u čl. 2. st. 2. propisuje da se isti odnosi na sve pravne propise koji obuhvaćaju, mijenjaju ili dopunjavaju pravne propise navedene u prethodnom stavku. Da čl. 3. Ugovora HVO propisuje da se isti primjenjuju na stradalnike rata iz čl. 1. st. 1. toč. 7. i 8. Ugovora, a za koji vrijede ili su vrijedili pravni propisi jedne ili obiju država ugovornica. Dakle, da je u konkretnom slučaju tuženo tijelo trebalo prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja primijeniti gore navedeno materijalno pravo, međutim da je tuženo tijelo primijenilo samo čl. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora HVO te restriktivno tumačeći oblik oštećenja organizma odbilo zahtjev tužitelja.

              Da je Ugovor HVO-a međunarodni ugovor koji je po pravnoj snazi iznad običnih zakona, da viši pravni akti u pravilu sadrže apstraktnije i generalnije pojmove (pravne standarde) kako bi se pod njih mogli podvesti niži pravni propisi, stoga da je potrebno donijeti iii primijeniti postojeće "obične zakone" (po pravnoj snazi) i niže provedbene propise za provođenje tih apstraktnih odredbi kako bi se one mogle primijeniti na konkretni slučaj. Slijedom navedenog, da je nesporno da pravni standard "ranjavanje" iz Ugovora obuhvaća svaki oblik oštećenja organizma, jer da je Ugovor i sklopljen u cilju mirovinskog osiguranja i zdravstvene zaštite tih osoba, a tome u prilog da ide i presuda Ustavnog suda U-II/194182011 od 14. veljače 2013. koja u svom dijelu navodi: „S obzirom na takav pristup Upravnog suda, Ustavni sud dužan je opetovano upozoriti da se svi propisi i akti kojima se pojedincima daju prava ili nameću obaveze moraju tumačiti na način koji će u skladu s njihovim ciljem i svrhom, omogućiti stvarnu i djelotvornu pravnu zaštitu ustavnih prava pojedinaca u skladu sa specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja."

Da se nadalje navodi da je navod iz obrazloženja :“ ...nije ostvario status ratnog vojnog invalida budući da je prema navodima iz obrazloženja presude Upravnog suda njegova invalidnost nastala "po osnovi povrede i oboljenja", a ne "po osnovi ranjavanja i zatočeništva"- neživotan i arbitraran. "

              Slijedom navedenog tužitelj predlaže da Sud donese presudu kojom će uvažiti tužbu, poništiti rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 141- 02/17-03/0360439731,Urbroj: 341-99-06/2-17-006656, broj predmeta: 553052, od 19. ožujka 2018., kao i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Š., Klasa: 141-02/17-03/03604397319, Urbroj: 341-19-06/2-17-014946 od 10. srpnja 2017., broj spisa: 57765, te tužitelju  pripadniku Hrvatskog vijeća obrane priznati pravo na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora HVO-a zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane 100% ranjavanjem u ratu u Bosni i Hercegovini, a tuženiku naložiti da  tužitelju nadoknaditi troškove ovog upravnog spora u roku od 15 dana.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 16. srpnja 2019. osporilo je navode tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja navodeći da je tuženik postupio u skladu s pravnim shvaćanjem Upravnog suda u Splitu danog u presudi poslovni broj: Uslmio-164/14-11 od 5. veljače 2016. kojom je Sud poništio rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te kojim je Sud na izričit način tražio od tuženika pribavljanje nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka koji će utvrditi da li su ispunjeni uvjeti iz članka 34. stavka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11. 114/11, 76/12, 112/13, 133/13 i 157/13, u daljnjem tekstu: ZOMO), a s obzirom na oštećenja organizma tužitelja na temelju ranjavanja, odnosno djelovanja eksplozivne naprave i posljedica koje je takva eksplozivna naprava proizvela u smislu invalidnosti.

Tuženo  tijelo je navelo da je u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem zatraženo od Sektora za vještačenje, Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Područnog ureda u Splitu donošenje nalaza i mišljenja od strane ovlaštenog vještaka, odnosno Vijeća vještaka. Da je Vijeće vještaka Područnog ureda Zavoda za vještačenje u Splitu izradilo nalaz i mišljenje, KLASA: 141-02/17-01/2864, URBROJ: 426-04-05-02/2-17-04, evidencijski broj vještačenja: 944/17 od 1. lipnja 2017. u kojem su utvrdili da kod tužitelja postoji opća nesposobnost za rad počevši od 26. srpnja 2006., s uzrokom invalidnosti 50% ranjavanje koje je u svezi članka 1. stavka 1. točkom 7. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine-Međunarodni ugovori - broj 2/06-u daljnjem tekstu: Ugovor HVO) te 50% bolest koja nije predmet ocjene u skladu s navedenim člankom Ugovora HVO.

Da je navedeni Nalaz i mišljenje Vijeća vještaka, u skladu s člankom 7. Ugovora HVO, bio predmetom revizije Povjerenstva za reviziju ocjena invalidnosti Ministarstva hrvatskih branitelja koje je donijelo svoju Ocjenu, KLASA: 140-01/17-02/06, URBROJ: 522-04/3-17-2 od 14. lipnja 2017. i dalo svoju suglasnost s ocjenom invalidnosti Vijeća vještaka od 1. lipnja 2017. (da kod tužitelja postoji opća nesposobnost za rad), ali prema odluci Povjerenstva uzrok invalidnosti je u omjeru 40% ranjavanje u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom 7. Ugovora HVO te 60% bolest koja nije predmet ocjene u skladu s navedenim člankom Ugovora HVO.

Da je u skladu s ocjenom Povjerenstva, Vijeće vještaka Područnog ureda Zavoda za vještačenje donijelo novi nalaz i mišljenje, KLASA: 141-02/17-01/2864, URBROJ: 426-04-05-02/2- 17-04 od 27. lipnja 2017. kojim je izmijenilo svoj prvotni nalaz i mišljenje.

Da je na temelju navedenih nalaza i mišljenja Vijeća vještaka kao Ocjene Povjerenstva tuženik, odnosno Područna služba Zavoda u Š. donijela rješenje, broj: 57765 od 10. srpnja 2017. kojim se tužitelju počevši od 26. srpnja 2006., priznaje pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u skladu s člankom 34. stavkom l. i 2. ZOMO-a i u skladu s člankom 15. st. 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04, 92/05, 02/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, 33/13, 148/13, 92/14, u daljnjem tekstu: ZOPHBDR).

Da je u skladu s člankom 120. stavkom 4. ZOMO-a, a u povodu žalbe, pribavljen nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. KLASA: 141-02/17-01/2864, URBROJ: 426-04-01/14-18-14, evidencijski broj vještačenja: 76877 od 14. ožujka 2018. koje je u svom obrazloženju mišljenja navelo da nije moguće prihvatiti žalbene navode da se radi o 100%-om uzroku ranjavanja jer se u priloženoj medicinskoj dokumentaciji navode bolesti koje se ni na koji način ne mogu povezati sa ranjavanjem.

Da iz navedenog proizlazi da je uzrok oštećenja organizma odnosno invalidnosti medicinska kategorija te da je neosporno da su u predmetu tužitelja svoju ocjenu i mišljenje dala kvalificirana tijela medicinskog vještačenja u skladu s pravnim shvaćanjem presude Suda, a pristup ocjeni uzroka invalidnosti kod tužitelja da nije bio arbitraran nego da je utemeljen na medicinskim saznanjima, raspoloživoj medicinskoj dokumentaciji i načelima medicinske znanosti.

U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na priznavanje njegova statusa dragovoljaca i određivanje visine priznate mirovine primjenom faktora 1,85, tuženo tijelo ističe da se Ugovor HVO odnosi na pravne propise u Republici Hrvatskoj o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, zaštite vojnih i civilnih invalida rata u mirovinskom osiguranju (članak 2. Ugovora HVO).

Da je odredbom članka 17. ZOPHBDR-a propisano da je polazni faktor 1,85 kod izračuna invalidske mirovine hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata sa statusom HRVI, pripadnika gardijske postrojbe i specijalne policije u vrijeme Domovinskog rata i invalidske mirovine dragovoljca iz Domovinskog rata sa statusom HRVI. Da navedeno znači da bi se na izračun invalidske mirovine priznate temeljem Ugovora HVO primijenio faktor kojeg u članku 17. propisuje ZOPHBDR za invalidske mirovine dragovoljca iz Domovinskog rata sa statusom HRVI (1,85) da moraju biti ispunjene pretpostavke koje za status dragovoljca propisuje ZOPHBDR.

Da je člankom 2. stavkom 2. ZOPHBDR-a propisano da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta R Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta R Hrvatske u smislu ovog članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Da je stavkom 3. istog članka ZOPHBDR-a propisano da je dragovoljac iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.

Da je opće poznata činjenica da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini započeo u travnju 1992.; da je isto tako neosporno da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 18. rujna 1991. do 22. travnja 1996. što je utvrđeno na temelju Uvjerenja Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva unutarnjih poslova, L. broj: 02-5-172-28-1/05 od 6 lipnja 2005.

Da je prema Uvjerenju Federalnog ministarstva obrane, Uprave za obranu Tomislavgrad, broj: 23/06-01-41-1-341/05 od 18. srpnja 2005. tužitelj na vojnoj dužnosti u brigadi „K. T." ozlijeđen, povrijeđen dana 25. lipnja 1992.

Da je prema ratnom putu (Potvrda Ministarstva unutarnjih poslova iz L. od 7. prosinca 1998.) tužitelj od 18. rujna 1991. do 4. studenoga 1991. bio u seoskoj straži u Š., od 4. studenoga 1991. do 3. travnja 1992. u pričuvnom sastavu MUP-a, od 3. travnja 1992. do 1. studenoga 1992. u Izviđačko-diverzantskom vodu brigade ,K. T.", a od 1. studenoga 1992. do 22. travnja 1996. u Specijalnoj jedinici policije Policijske uprave u L..

Stoga, da nije bilo moguće utvrditi da je imenovani u razdoblju od 18. rujna 1991. do  15. siječnja 1992. sudjelovao 100 dana u izravnom oružanom otporu agresoru u ratu u Bosni i Hercegovini i ne može se smatrati dragovoljcem u smislu odredaba ZOPHBDR-a, te ne ispunjava uvjete za određivanje invalidske mirovine primjenom polaznog faktora 1,85.

Slijedom svega navedenog, da je prvostupanjskim rješenjem pravilno priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad te da je pravilno utvrđena visina invalidske mirovine odnosno da je pravilno osporavanim rješenjem odbijena kao neosnovana žalba, radi čega je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Podneskom od 21. rujna 2018. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu te je predložio izvesti dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku prof. dr. sc. B. M. dr. med. spec. interne medicine i i medicine rada kako bi se otklonio prijepor  između raznih nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka  tuženog tijela i potvrdile tvrdnje tužitelja o uzroku i stupnju invalidnosti.

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 5. listopada 2018., zamjenik opunomoćenika tužitelja je ustrajao u navodima tužbe ustrajući u prijedlogu za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem.

Opunomoćenik tuženika je naveo da u cijelosti ustraje u navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja, kao i navodima iz odgovora na tužbu te se usprotivio izvođenju predloženog dokaza medicinskim vještačenjem, ujedno ističući da ukoliko Sud ipak prihvati prijedlog za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem da se protivi predloženoj osobi vještaka predlažući da Sud odredi drugog vještaka s liste stalnih sudskih vještaka Županijskog Suda u Splitu.

Sud je prihvatio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem te je rješenjem poslovni broj 3UsImio-109/18-8 od 25. siječnja 2019. odredio izvođenje dokaza sudsko medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada, na okolnosti utvrđenja činjenice u kojem omjeru uzroka postotka invalidnosti je kod tužitelja nastupila opća nesposobnost za rad na dan 26. srpnja 2006., odnosno u kojem dijelu je opća nesposobnost za rad kod tužitelja nastala ranjavanjem zadobivenim u ratu u BiH, a u kojem dijelu zbog bolesti nastale izvan tih okolnosti   (članak 15. stavak 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata  - Narodne novine broj 174/04, 92/05, 2/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 33/13, 148/13, 92/14, dalje ZOPHBDR-a  i članak l. stavak l. točka 7. Ugovora HVO -Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 2/06), odnosno  u vrijeme donošenja osporavanog rješenja KLASA: 141-02/17-03/03604397319, URBROJ: 341-19-06/2-17-014946 od 10.07.2017. 

Za sudskog vještaka u ovom upravnom sporu Sud je odredio stalnog sudskog vještaka s liste stalnog sudskog vještaka Županijskog suda u Splitu i to stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. M. V. B. iz S.

Istim rješenjem naloženo je imenovanoj stalnoj sudskoj vještakinji da u roku od 30 dana od dana primitka rješenja i ovosudnog spisa poslovni broj 3 UsImio-109/18, te spisa tuženog tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba Zagreb, a nakon izvršenog uvida u tužbu, isprave koje su priložene spisu, kao i isprave koje su priložene spisu tuženog tijela, te u isprave koje će stranke dostaviti vještaku na njegov zahtjev, utvrdi u kojem omjeru uzroka postotka invalidnosti je kod tužitelja nastupila opća nesposobnost za rad na dan 26. srpnja 2006., odnosno u kojem dijelu je opća nesposobnost za rad kod tužitelja nastala ranjavanjem zadobivenim u ratu u BiH, a u kojem dijelu zbog bolesti nastale izvan tih okolnosti (članak 15. stavak 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata  - Narodne novine broj 174/04, 92/05, 2/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 33/13, 148/13, 92/14, dalje ZOPHBDR-a  i članak l. stavak l. točka 7. Ugovora HVO -Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 2/06), a sve s obzirom na činjenicu:

- da je prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka  Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Sektora za vještačenje, Područni ured u Splitu, evidencijski broj vještačenja: 944/17 od 01.06.2017 kod osiguranika, prema članku 15. stavku 2. ZOPHBDR-a dana 26.07.2006. nastala opća nesposobnost za rad dijelom zbog ranjavanja 50% zadobivenog  u ratu u Bosni i Hercegovini na koje se primjenjuju odredbe Ugovora HVO u skladu s člankom l. stavkom l. točkom 7. navedenog Ugovora, a dijelom kao posljedica bolesti 50% nastale izvan okolnosti rata u Bosni i Hercegovini, koje nisu obuhvaćene Ugovorom HV;

- da je Povjerenstvo za reviziju ocjene invalidnosti Ministarstva branitelja  obavilo reviziju navedenog nalaza i mišljenja u vezi s člankom 32. ZOPHBDR-a dana 14.06.2017. te da je dalo suglasnost na donesenu ocjenu, uz promjenu uzroka invalidnosti: 40% ranjavanje koje je u svezi s odredbom članka l. stavka l. točke 7. Ugovora i 60% bolest koja nije predmet ocjene sukladno članku l. stavku l. točke 7. Ugovora;

- da je ovlašteni vještak Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Sektora za vještačenje, Područni ured u Splitu, uskladio Nalaz i mišljenje u  skladu s naprijed navedenom dopunom Nalaza i mišljenja i o invalidnosti Povjerenstva za reviziju te da je donio Nalaz i mišljenje KLASA:141-02/17-01/2864, URBRIJ:426-04-05-02/2-17-04 od 27. lipnja 2017. na način da omjer uzroka invalidnosti iznosi 40% ranjavanje koje je u svezi s odredbom čl. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora i 60% bolest koja nije predmet ocjene sukladno čl. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora;

- da je na temelju citiranog Nalaza doneseno prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I-141-06/17-01/03345167471, URBROJ: 341-18-05/3-17-1975 od 3. studenog 2017.,  kojim rješenjem je utvrđeno da je kod tužitelja nastala opća nesposobnost za rad uzrokovana 40% ranjavanjem u ratu u BiH, a dijelom 60% bolešću izvan tih okolnosti, te kojim je tužitelju priznato počevši od 26.07.2006. pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad na način kako je  to pobliže određeno i sadržano u  citiranom rješenju;

-  da je tužitelj protiv citiranog rješenja izjavio žalbu;

- da je u povodu žalbe prema članku 133. st. 3. ZOMO-a pribavljen Nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom,  Središnjeg ureda, KLASA:141-02/17-01/2864, URBROJ: 426-04-01/14-18-14 od 14. ožujka 2018., kojim Nalazom je Vijeće viših vještaka u cijelosti suglasno s utvrđenom ocjenom uz obrazloženje mišljenja, sadržano u bitnom da je žalbeni navod da je potrebno cijeniti 100% uzrok ranjavanje, nemoguće prihvatiti jer da se iz priložene medicinske dokumentacije jasno navode bolesti  koje se ni na koji način ne mogu povezati s ranjavanjem (bit Ugovora je ranjavanje, a ne bolest), kao i da pregled  vijeća viših vještaka nije potreban jer se ocjena temelji na starom Zakonu i primjeni Ugovora prema HVO, a da je to pravni temelj,

-  da je na temelju citiranog nalaza i mišljenja tuženo tijelo donijelo rješenje KLASA:UP/II-02/17-03/0360439731, URBROJ: 341-99-06/2-17-006656 od 19. ožujka 2018., kojim rješenjem je odbijena žalba žalitelja, ovdje tužitelja, a protiv kojeg rješenja je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

Podneskom od 27. ožujka 2019. stalna sudska vještakinja za medicinu rada mr. sc. M. V. B.  je izvijestila Sud da je za potrebe izrade vještva u predmetnom upravnom sporu izvršila uvid u kompletni ovosudni spis poslovni broj 3 UsImio-109/18, priloženi spis tuženog tijela HZMO-a, uvid u sve isprave koje su priložene spisu, kao i isprave priložene spisu tuženog tijela. Da je pregledom medicinske dokumentacije, iz Nalaza od 25.6.1992. godine razvidno da je tužitelj tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu, doživio ranjavanje gelerima u području prsnog koša i leđa koji  su netom kirurški odstranjeni, te je nakon detonacije bio odbačen i zadobio kontuziju glave, vrata, leđa i prsnog koša. Na pregledu da se tuži na bolove u vratu, glavi, prsnom košu i slabinskom dijelu kralježnice. Liječenje navedenih ozljeda trajalo je do 4.7.1992. godine kada se navodi u nalazu da je lokalni kirurški nalaz uredan te da je nužan tretman psihijatra. Nakon toga se nastavlja provođenje liječenja po neuropsihijatru te ortopedu, a izvršena je i radiološka obrada kralježnice.

Također je navela da se iz priloženih nalaza ortopeda i neuropsihijatra ne može sa sigurnošću kazati jesu li promjene na slabinskoj i vratnoj kralježnici direktna posljedica predmetnih kontuzionih ozljeda kralježnice ili degenerativnih promjena, jer navedeni specijalisti nisu u tome suglasni u cijelosti. Radiološki nalazi kralježnice pokazuju da se radi o degenerativnim promjenama i ne navodi se da je npr. Protruzija intervertebralnog diska traumatske naravi.

Obzirom da je ovo pitanje važno za očitovanje o uzroku radne nesposobnosti tužitelja potrebno je da se vještak ortoped (u čijoj je nadležnosti ovo pitanje) izjasni jesu li promjena na vratnoj i slabinskoj  kralježnici posljedica pretrpljene traume od 25. 6. 1992. ili su one degenerativne naravi, uzimajući u obzir svu radiološku obradu te nalaze EMNG-a.

Nakon što se pribavi vještvo vještaka ortopeda, stalna sudska vještakinja medicine rada izraditi će pisani nalaz i mišljenje na zatražene okolnosti.

Rješenjem ovog Suda od 29. ožujka 2019. ( list 38-39 spisa) opunomoćenik tužitelja je izvješćen o podnesku imenovane stalne sudske vještakinje te je istovremeno pozvan izvijestiti  tužitelja o navedenom te potom u roku od 15 dana izvijestiti ovaj Sud predlaže li daljnje izvođenje dokaza na način kako je to navedeno podnesku imenovane stalne sudske vještakinje i to dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ortopedu, a koje izvođenje dokaza je nužno da bi vještak spec. medicine rada mogao izraditi pisani nalaz i mišljenje u skladu s nalogom iz rješenja ovog suda od 25. siječnja 2019. (list 38-39 spisa).

Podneskom od 17. travnja 2019.opunomoćenik tužitelja je izvijestio da predlaže izvođenje dokaza po stalnom sudskom vještaku ortopedu te je dostavio dokaz o uplati dodatnog predujma za izvođenje predloženog dokaza (list 40-42 spisa).

Rješenjem ovog Suda od 16. srpnja 2019. određeno je izvođenje dokaza sudsko medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ortopedu na okolnosti utvrđenja činjenice jesu li promjene na slabinskoj i vratnoj kralježnici direktna posljedica predmetnih kontuzionih ozljeda kralježnice ili degenerativnih promjena, jer navedeni specijalisti nisu u tome suglasni u cijelosti. Radiološki nalazi kralježnice pokazuju da se radi o degenerativnim promjenama i ne navodi se da je npr. Protruzija intervertebralnog diska traumatske naravi. Obzirom da je ovo pitanje važno za očitovanje o uzroku radne nesposobnosti tužitelja potrebno je da se vještak ortoped (u čijoj je nadležnosti ovo pitanje) izjasni jesu li promjena na vratnoj i slabinskoj  kralježnici posljedica pretrpljene traume od 25. 6. 1992. ili su one degenerativne naravi, uzimajući u obzir svu radiološku obradu te nalaze EMNG-a, a nakon  što se pribavi vještvo vještaka ortopeda, stalna sudska vještakinja medicine rada izradit će pisani nalaz i mišljenje na zatražene okolnosti.

Za sudskog vještaka u ovom upravnom sporu Sud je odredio stalnog sudskog vještaka s liste stalnog sudskog vještaka Županijskog suda u Splitu i to stalnog sudskog vještaka ortopeda dr. D. T. spec. ortopeda iz S., s liste stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu.

Imenovana stalna sudska vještakinja za ortopediju dr. D. T. spec. ortoped iz S., postupila je u skladu s rješenjem ovog Suda poslovni broj 3UsImio-109/18-12 od 16. srpnja 2019.  te je izradila i  ovom sudu dostavila pisani Nalaz i mišljenje koji je kod ovog Suda zaprimljen 7. kolovoza 2019. (list 46-47spisa).

Sudska vještakinja specijalist ortoped je u svom Nalazu i mišljenju, nakon uvida u ovosudni sudski spis te nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju dala Mišljenje, sadržano u bitnom:

„Nakon uvida u cijeli spis i priloženu medicinsku dokumentaciju, nije bilo potrebe za kliničkim pregledom tužitelja.

Neosporno je da je tužitelj u štetnom događaju, na ratištu zadobio ozljede tj. nekoliko rana po leđima i prsištu od gelera, te je zbog detonacije odbačen pa je zadobio i udarac u glavu i kralježnicu.

Nije bilo koštane traume na kralježnici i nakon toga je bio 3 puta kod specijaliste na pregled.

Nakon 3 godine su počeli učestali pregledi kod ortopeda zbog bolova kralježnice. Dijagnostički, rendgenskim snimkama kralježnice je utvrđeno da se kod tužitelja radi o degenerativnim promjenama na kralježnici, koje nisu prouzročene traumom. Navedene degenerativne promjene nisu neobične za dob tužitelja. Pojava degenerativnih promjena na kralježnici je u najvećem broju slučajeva, posljedica genetske predispozicije i ponavljanih mikrotraumatiziranja tkiva uslijed nepovoljnih i neadekvatnih biomehaničkih opterećenja kojih najčešće nismo ni svjesni.

Tijek liječenja i posjete liječnicima pokazuje da je samo prvi mjesec, nakon traume odlazio specijalisti te nakon toga nije bio 3g. To sve ukazuje na ne kontinuitet intenzivnog liječenja. Svaka bi ozbiljnija ozljeda kralježnice imala drugačiji tijek liječenja, što u tužiteljevom slučaju, očito nije bio.

Kod tužitelja se stoga, ne može uzeti u obzir da su navedene promjene na kralježnici uzrokovane predmetnom ozljedom, nego su one degenerativne prirode.“

Imenovana stalna sudska vještakinja za medicinu rada mr. sc. M. V. B. iz S., također je postupila u skladu s rješenjem ovog suda poslovni broj 3UsImio -109/18-8 od 25. siječnja 2019. te je izradila i  ovom sudu dostavila pisani Nalaz i mišljenje koji je kod ovog Suda zaprimljen 11. rujna 2019. (list 50-54 spisa).

Sudska vještakinja za medicinu rada mr. sc. M. V. B je u svom Nalazu i mišljenju, nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju te u izrađeni pisani Nalaz i mišljenje imenovane sudske vještakinje spec. ortopeda dr. D. T. i opisanu kronologiju predmetne upravne stvari, iznijela svoj Zaključak u kojem je navela:

„ Kod tužitelja postoji počevši od 26.07.2006.godine potpuni gubitak radne sposobnosti -opća nesposobnost za rad .Uzrok invalidnosti je 40% ranjavanje u ratu u Bosni i Hercegovini a 60% bolesti nastale izvan tih okolnosti.“

U obrazloženju svog vještva, sudska vještakinja je navela:

„Iz pregledane medicinske dokumentacije u ovosudnom spisu te spisu HZMO-a nesporno proizlazi da je tužitelj tijekom ratnih operacija u HVO, dana 25.06.1992. ranjen s nekoliko manjih gelera u području prsnog koša i leđa. Zbog nastale detonacije odbačen je pa se pri prvom pregledu nakon ranjavanja tuži na glavobolju, bolove u vratu, leđima i prsnom košu. Kliničkim pregledom uz prisustvo gelera u prsnom košu i leđima bilježi se i bol pri pokretima te pri palpaciji u vratnoj i slabinskoj kralježnici uz izrazitu anksioznost. Liječenje s osnova predmetnih ozljeda obavljao je ambulantno u trajanju od oko mjesec dana.

U spisu nema podataka koji bi govorili da je tužitelj do 1995.godine provodio bilo kakvo liječenje s osnova predmetnih ozljeda. Od tada se intenziviraju bolovi u vratnoj i slabinskoj kralježnici te psihičke poteškoće zbog čega tužitelj provodi dijagnostičku obradu te se liječi po specijalistima neurologu, neuropsihijatru, ortopedu i fizijatru. Dijagnostička obrada, u prvom redu MRI vratne kralježnice, RTG  vratne, grudne i slabinske kralježnice te EMG pretraga gornjih i donjih udova pokazala je postojanje kronične radikulopatije vratne kralježnice te prolaps diska u razini C4-05 kao i radikulopatiju i diskopatiju slabinske kralježnice. Izvršena dijagnostička obrada nije pokazala promjene vratne i slabinske kralježnice koje bi se mogle dovesti u vezu s predmetnim ranjavanjem.

Tužitelj je provodio medikamentozno liječenje fizikalnom terapijom.

Iako dijagnostičke pretrage izvršene nad tužiteljem, koje su pokazale postojanje promjena na kralježnici ne govore u prilog njihovog posttraumatskog nastanka, u nekoliko specijalističkih nalaza, a kako sam to naprijed navela, ortoped i kirurg navode da je kod tužitelja kao posljedica  blast sindroma nastala posttraumatska diskopatija vratne i slabinske kralježnice, dok ostali naprijed navedeni  specijalistički nalazi ne govore tome u prilog. Iz navedenih razloga, a obzirom da su najizraženije smetnje tužitelja vezane za tegobe od strane vratne, grudne i slabinske kralježnice, zatražila sam mišljenje ortopeda koji je jedini meritoran za davanje mišljenja u ovakvim pitanjima, kako bi se razjasnilo da li su iste posljedica predmetnih ozljeda nastalih u ratu 1992. ili su degenerativne naravi. U svom nalazu i mišljenju vještakinja ortoped dr. D. T. se decidirano izjasnila da su promjene na kralježnici isključivo degenerativne, a ne posttraumatske prirode.

U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka prof. dr. Š. A. mogu iskazati da je pravilan zaključak da kod tužitelja postoji 100% invaliditet, a koji pojam je različit od pojma invalidnosti i sa motrišta specijaliste medicine rada i sa osnova Zakona o mirovinskom osiguranju.

Invaliditet se odnosi na tjelesno oštećenje odnosno anatomski funkcionalni nedostatak određenog dijela tijela i ocjenjuje se postotnom kvantifikacijom, dok se pojam invalidnosti  isključivo vezuje za radnu sposobnost odnosno mogućnost ili nemogućnost za obavljanje određenih poslova i radnih zadataka i ne kvantificira se postotno. Znači radna sposobnost ne može biti izražena u postotcima. Za napomenuti je da se postotak tjelesnog oštećenja (invaliditet) ne mora poklapati s ocjenom radne sposobnosti, odnosno osobe koje su tjelesni invalidi ne moraju nužno biti radno nesposobne za određenu vrstu posla.

U odnosu na zaključak da je uzrok invaliditeta 100% vezan za ranjavanje i ratna zbivanja, isti se ne može prihvatiti kao ispravan, obzirom da dijagnostičke pretrage kralježnice, tijek liječenja verebrogenih tegoba, te konačno i mišljenje nadležnog vještaka za ova pitanja - ortopeda, govore u prilog da su promjene na kralježnici degenerativne, a ne posttraumatske prirode.

U zaključku bih navela da kod tužitelja prema svoj priloženoj medicinskoj dokumentaciji i vještačkom nalazu vještaka ortopeda dr. D. T. postoji opća nesposobnost za rad ali da su uzrok iste 40% ranjavanje mekih česti leđa i prsnog koša te ratni PTSP, a ostale bolesti ( degenerativne promjene vratne, grudne i slabinske kralježnice sa posljedičnim radikulopatijama, GERB te Chronova bolest) nisu u svezi sa sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini.“

Izrađeni pisani Nalazi i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještaka u predmetnom upravnom sporu dostavljeni su strankama na očitovanje.

Podneskom od 25. rujna 2019. tuženik je dostavio očitovanje višeg vještaka spec. Vlaste Lončarić Papa dr. med. Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 20. rujna 2019. na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ortopediju i na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za medicinu rada mr. sc. M. V. B. dr. med. spec. medicine rada, u kojem je navedeno kako nema prigovora na izrađene pisane nalaze i mišljenja imenovanih sudskih vještaka obzirom da su potvrđeni ocjenski stavovi koji su u potpunosti kompatibilni s nalazima vještačenja sudskih vještaka te ostaje omjer opće nesposobnosti za rad 40% u svezi ranjavanja po Ugovoru HVO i 60% bolest po ZOMO-u (psihička bolest, Morbus Chron, degenerativno promijenjen lokomotorni aparat).

Na ročištu koje je održano pred ovim Sudom 11. listopada 2019. opunomoćenik tužitelja je iznio prigovor na izrađene Nalaze i mišljenja imenovanih sudskih vještakinja navodeći da iz Nalaza i mišljenja vještaka medicine rada proizlazi da tužitelj uopće nije imao traumu kralježnice nego da se bolest odnosno promjene u samoj kralježnici odnosno uzroci te bolesti nalaze u prirodnom procesu starenja, pa da se tako navodi da se tužitelj prvi put javio specijalisti po pitanju oboljenja odnosno traume kralježnice tek 22.12.1995., međutim da je iz ostale dokumentacije jasno da se tužitelj javio odmah nakon ranjavanja i da je odmah evidentirana trauma kralježnice te da je ta trauma kontinuirano u središtu njegovih zdravstvenih problema, a što da vještaci potpuno zanemaruju. Tako da postoji medicinska dokumentacija već od 25.6.1992., međutim da je čak iz dokumentacije koju vještak navodi kao početnu točku vidljivo da se navodi sljedeće: „Zbog navedenog oštećenja diska“ jasno je da se radi o traumatskoj ozljedi. Nadalje, da je iz Izvješća liječnika obiteljske medicine kojom je predložena ocjena radne sposobnosti tužitelja vidljivo da postoje glavne bolesti, druge bolesti te sporedne bolesti, a među glavnim bolestima da su navedene dijagnoze koje su  uzrokovane eksplozijom granate i traumo kralježnice odnosno lumbosakralnog dijela kralježnice i to da se navode 4 dijagnoze kao glavne bolesti, dok su ostale bolesti, a koje vještaci i HZMO stavljaju  u središte, u biti  manje bitne. Tako da je došlo do apsurdne situacije da se ocjenjuje da su zapravo sporedna oštećenja organizma uzrokovana 40 %, a glavna oštećenja 60 %. Stoga je opunomoćenik tužitelja izrazio sumnju u njihovu stručnost i pristranost, te je predložio izvođenje dokaza novim vještačenjem po drugim sudskim vještacima izvan Županijskog suda u Splitu.

Opunomoćenik tuženika nije imao prigovora na izrađene pisane Nalaze i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještaka u upravnom sporu te je u odnosu na istaknute prigovore opunomoćenika tužitelja istakao da su stalni sudski vještaci temeljito obrazložili nastanak oboljenja lumbosakralnog dijela kralježnice tužitelja i to na način da su svi donijeli ocjenu da isto oboljenje odnosno deformitet nije posljedica eventualnog stradavanja odnosno blasta od eksplozije već da je isto nastalo kao posljedica oboljenja koje nemaju veze sa sudjelovanjem u ratu odnosno HVO te  se istovremeno usprotivio izvođenju dokaza novim vještačenjem po drugom sudskom vještaku specijaliste medicine rada, predlažući zaključenje raspravljanja.

Radi istaknutih prigovora opunomoćenika tužitelja na izrađene pisane Nalaze i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještaka, Sud je Rješenjem od 21. listopada 2019. (list 68-69 spisa) odredio izvesti dokaz radi dopune Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ortopeda dr. D. T. spec. ortopeda iz S. te radi dopune Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. M. V.B.  dr. med. spec. medicine rada, te je imenovanim vještacima dostavio Zapisnik s održanog ročišta u kojem su sadržani prigovori na izražena vještva (list 65-67 spisa), a sve kako bi iste  dopunile svoje Nalaze i mišljenja te dale odgovore na istaknute prigovore.

Stalna sudska vještakinja D. T. spec. ortopeda je postupila u skladu s rješenjem ovog suda 3 UsImio-109/18-23 od 21. listopada 2019. te je izradila i  ovom sudu dostavila Dopunu Nalaza i mišljenja koji je kod ovog Suda zaprimljen 20. studenog 2019.  (list 70 spisa), u kojem je navela:

„Punomoćnik tužitelja pogrešno zaključuje da vještak navodi kako tužitelj nije imao traumu kralježnice te da se prvi put javio specijalisti tek 22.12.1995.

U ortopedskom medicinskom vještvu je opisana kronologija događaja te se točno navode datumi javljanja liječniku.

Prvi nalaz: 25.6.1992. - nakon eksplozije granate je odbačen i zadobio je udarac u glavu, prsni dio i leđa. Imao je i rane od gelera. Na RTG snimkama kralježnice nije bilo znakova prijeloma pa se medicinski tretman nije provodio na način kao da je imao prijelom ili traumatsku protruziju diskusa. Imao je bolove zbog udarca u leđa te nitko ne negira doživljenu traumu.

Nakon toga se po priloženim nalazima javio liječniku još dva puta.

Po medicinskoj dokumentaciji se nakon ranjavanja javljao liječniku prvih 10 dana. Nakon 3 g. se javio zbog tegoba s kralježnicom. Nađene su degenerativne promjene koje su uobičajene za tu dob i koje nisu povezane s prethodnom traumom s tim više što je prošlo 3g. što nije bilo kontinuiteta liječenja da bi ih mogli povezati baš s tom traumom.

Sudsko vještvo mora biti objektivno i nepristrano te se izrađuje na osnovu priloženih nalaza. Svi nalazi koji su priloženi spisu nisu dovoljni da bi se povezale degenerativne promjene s ozljedama nastalim 25.6.1992. kada je tužitelj ranjen i doživio pad na leđa.“

Stalna sudska vještakinja za medicinu rada mr. sc. M. V. B. iz S. također je postupila u skladu s rješenjem ovog Suda 3 UsImio-109/18-23 od 21. listopada 2019. te je izradila i  ovom sudu dostavila Dopunu Nalaza i mišljenja koji je kod ovog Suda zaprimljen 20. studenog 2019. (list 72-73 spisa), u kojem je navela:

„Punomoćnik tužitelja na raspravi 11. listopada 2019. a u odnosu na moj Nalaz i mišljenje navodi da iz istoga proizlazi da tužitelj uopće nije imao traumu kralježnice nego da se bolest odnosno promjene u samoj kralježnici odnosno uzroci te bolesti nalaze u prirodnom procesu starenja.

Ova tvrdnja ne stoji jer sam u svom Nalazu i mišljenju navela da je tužitelj 25.06.1992. nakon eksplozije granate odbačen i zadobio udarac u glavu, prsni dio i leđa. Iz kliničkog pregleda koji je istog dana izvršio dr. J. P. razvidno je da je tužitelj imao bolnost na palpaciju i pri pokretima u području vrata i kralježnice. Zbog navedenog stanja tužitelj se nakon predmetnog događaja kontrolira kod liječnika u još dva navrata, pa ponovno tek za tri godine, točnije 22.prosinca 1995. zbog tegoba od strane kralježnice.

Vještakinja ortoped je to potvrdila i u svom vještvu, a u očitovanju na prigovor punomoćnika tužitelja  od 18.11.2019. je pojasnila da na RTG snimkama kralježnice nije bilo znakova prijeloma pa se medicinski tretman nije provodio na način kao da je imao prijelom ili traumatsku protruziju diska. Imao je bolove zbog udarca u leđa te nitko ne negira doživljenu traumu. Vještak ponovno navodi da su tom prilikom nađene degenerativne promjene kralježnice koje su uobičajene za dob tužitelja,  koje nisu povezane s predmetnom traumom s tim više što je prošlo tri godine od navedene traume, te  da nije bilo kontinuiteta liječenja da bi ih mogli povezati baš s tom traumom. Vještak zaključno smatra da svi nalazi koji su priloženi spisu nisu dovoljni da bi se degenerativne promjene kralježnice  kod tužitelja mogle povezati s padom tužitelja na leđa koji se dogodio 25.lipnja 1992.godine.

Ovakav nalaz ortopeda nedvojbeno govori da pad na leđa koji je tužitelj doživio 25.lipnja 1992. godine  nije doveo do trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se odnosi na kralježnicu, pa niti  funkcijskog oštećenja s osnove udarca u leđa, a što je bitno za donošenje ocjene radne sposobnosti.

Nadalje, punomoćnik tužitelja se u prigovoru osvrnuo na redoslijed dijagnoza koje je u prijedlogu za vještačenje naveo izborni liječnik, odnosno da su među glavnim bolestima navedene dijagnoze koje su uzrokovane eksplozijom granate i trauma kralježnice i to se navode četiri dijagnoze.

Točno je da su kao glavne bolesti navedene četiri dijagnoze koje su uzrokovane eksplozijom granate. Međutim one upravo govore da se radilo o kontuziji (nagnječenje mekih česti) lumbosakralne kralježnice, a što potvrđuje i dopunski Nalaz vještaka ortopeda. Osnovno je da radiološke pretrage nisu potvrdile nakon predmetne ozljede prolaps intervertebralnog diska, unatoč činjenici da se to navodi u nekim priloženim nalazima.

Za donošenje ocjene radne sposobnosti te posljedično uzroka invalidnosti, od presudnog značaja je procjena stupnja funkcijskog oštećenja. Obzirom da vještakinja ortoped smatra da ne postoji oštećenje kralježnice koje je ostavilo trajno funkcijsko oštećenje kralježnice, a sve kao posljedica predmetnih ozljeda od 25.lipnja 1992. onda se bolesti kralježnice ne mogu uzeti u obzir kod donošenja ocjene radne sposobnosti tužitelja.

U odnosu na objektivno iznesene činjenice i dalje ostajem kod mišljenja koje sam dala u svom pisanom Nalazu od 10. rujna 2019. godine.“

Dopuna Nalaza i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještakinja dostavljena je strankama na očitovanje.

Podneskom od 30. siječnja 2020. tuženik se očitovao na dostavljene mu Dopune Nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještakinja na način da nije imao prigovora na iste.

Na ročištu od 28. veljače 2020. opunomoćenik tužitelja je prigovorio Dopuni nalaza i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještakinja, ustrajući u prijedlogu za izvođenjem novog dokaza po drugom sudskom vještaku ističući, pored ostalog, da nije cijenjeno tužiteljevo psihičko stanje, ni PTSP koji da je nesporno nastao kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, pa da je stoga nesporno i utjecao na tužiteljevu radnu sposobnost.

Opunomoćenik tuženika nije imao prigovore na Dopuni nalaza i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještakinja, usprotivio se izvođenju dokaza novim sudsko medicinskim vještačenjem te je predložio zaključenje raspravljanja.

Sud je prihvatio prijedlog opunomoćenika tužitelja za izvođenjem novog dokaza sudsko medicinskim vještačenjem te je Rješenjem od 9. ožujka 2020. odredio izvođenje dokaza po drugom stalnom sudskom vještaku spec. medicine rada dr. M. Z. iz Z., s liste stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Zagrebu, na iste okolnosti, a kako je to bilo naloženo i prethodno imenovanim vještacima u ovom upravnom sporu (list 88-89 spisa).

Stalna sudska vještakinja prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada je postupila u skladu s rješenjem ovog Suda 3 UsImio-109/18-29 od 9. ožujka 2020. te je izradila i  ovom Sudu dostavila pisani Nalaz i mišljenje koji je kod ovog Suda zaprimljen 7. travnja 2020. (list 92-103 spisa), u kojem je pored opisane kronologije predmetne upravne stvari te nakon pregledane medicinske dokumentacije te već izrađenih pisanih Nalaza i mišljenja imenovanih vještakinja u ovom upravnom sporu, u svom Nalazu navela:

„Tužitelj Ž. M., rođen …. završio je građevinsku školu za montažu instalacija i mentalnih konstrukcija, nikada nije, prema dostupnoj medicinskoj dokumentaciji radio u struci, sudjelovao je kao pripadnik HVO u ratu u BiH. Zadnje zaposlenje prije odlaska u Invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, bilo je radno mjesto policajca u Policijskoj upravi L.. Iz obimne  dokumentacije u spisu vidljivo je da je tužitelj dana 25.06. 1992. godine ranjen gelerima granate (površne ozljede u području prsnog koša i leđa), a u istom je događaju zbog detonacije odbačen te je imao kontuzije prsnog koša čitave kralježnice. Pri pregledu­ neposredno po ranjavanju i gore opisanim kontuizijama javio se na pregled u ambulantu u T..

Utvrđena je bolnost na palpaciju i pri pokretima u području vratne i slabinske kralježnice, a bolove je javljao i na dva kontrolna kirurška pregleda kada je išao na previjanje, te na pregledima neuropsihijatra kojeg je pohađao u kontinuitetu, ali se zbog bolova na koje se povremeno tužio nije kontinuirano intenzivno liječio.

Iako je u naknadnoj dokumentaciji navedeno da je imao potres mozga i bio bez svijesti neposredno nakon događaja, u prvom pregledu po navedenom događaju nije navedeno da je bio u besvjesnom stanju, a ni tada postavljene dijagnoze ne govore tome u prilog (Eksplozivne rane leđa i prsišta, natučenje glave, prsišta Objektivno je prvim pregledom ustanovljeno nekoliko manjih površnih metalnih stranih tijela u području leđa te desne strane prsnog koša te je učinjena toaleta, izvađena su 4 gelera, previjen je, upućen kirurgu a odmah je registrirana izražena anksioznost i odmah upućen neuropsihijatru na daljnji tretman. I kirurg koji ga je pregledao i previo nakon 3 dana navodi da je neophodno uputiti tužitelja neuropsihijatru, što ponavlja i na pregledu devet dana po ranjavanju i opisanoj kontuziji. Na neuropsihijatrijskom kontrolnom pregledu 19.08.1992. godine neuropsihijatar navodi da se tužitelj tuži na trnce u lijevoj polovini grudnog koša, lijevoj ruci. Zbog tegoba je učinjen (navedeno u tom nalazu neuropsihijatra) RTG cervikalne kralježnice, ali je snimka bila tehnički neupotrebljiva kao i snimka gornjeg segmenta LS kralježnice te se o nalazu specijalist nije mogao izjasniti. Sve to ukazuje da je tužitelj imao posljedične povremene bolove koji se uklapaju u kliničku sliku cervikobrahijalnog i lumbosakralnog sindroma. Ovi su sindromi posljedica ozljede mekih česti u području leđa i vrata i ne mogu se povezati sa kasnije utvrđenim prolapsima diskova i posljedičnim radikulopatijama. Tužitelj se naime nakon više od 3 godine ponovno tuži na bolove u kralježnici, osobito u području prsnog dijela kralježnice, a rtg pretraga torakolumbalne kralježnice 22.12.1995. pokazala je diskopatiju u području Th 11/12. sa alordozom (Izravnanjem prirodne zakrivljenosti kralježnice) u lumbalnom dijelu. Nalaz radiologa iz 1997. govori u prilog degenerativnih promjena intervertebralnog diska što odgovara, uz kliničku sliku radikulopatijama iz toga područja.

Iz dokumentacije je vidljivo da je tužitelj odmah po ranjavanju razvio kliničku sliku anksiozno depresivne neuroze, dakle akutnu reakciju na stres kao pos1jedicu ranjavanja i natučenja vrata, prsa, leđa i da je potom ovo stanje prešlo u kronični PTSP a, a iza toga i u trajne promjene osobnosti nakon PTSP-a. Ove psihičke tegobe direktna su posljedica ranjavanja u navedenom štetnom događaju i u direktnoj su uzročno posljedičnoj vezi sa ranjavanjem, a na što ukazuje kontinuitet liječenja kod psihijatra od dana ranjavanja pa sve do sada.“

Konačno, imenovana vještakinja je u svom vještvu dala odgovor na nalog suda te navela:

„1. Tužitelj je dana 25.06.1992.godine ranjen s nekoliko manjih gelera površinski u području prsnog koša i leđa, uz to je od detonacije bio odbačen te dobio udarce u meka tkiva duž cijele kralježnice. Zbog ovih kontuzija mekog tkiva tužitelj ima povremeno bolove duž kralježnice koji ga ometaju pri obavljanju zahtjevnih poslova policajca. Pretežito su tegobe sa kralježnicom uz gore navedeno uzrokovane i degenerativnim promjenama koje se ne mogu povezati s navedenim štetnim događajem te sam suglasna sa mišljenjem ortopeda da pri štetnom događaju nije bilo koštane traume na kralježnici i da se kod tužitelja radi o degenerativnim promjenama na kralježnici koje nisu prouzročene traumom. U dijelu koji se odnosi na utjecaj koštano zglobnog sustava na posao policajca suglasna sam da je ranjavanje uzrokovalo 40%, a degenerativne promjene kralježnice 60% udjela oštećenja koštano-zglobnog sustava i okolnih mekih struktura na radnu sposobnost tužitelja- poslovi policajca.

2. Ranjavanje je kod tužitelja uzrokovalo najprije pojavu akutne reakcije na stres, zatim razvoj PTSP-a te na kraju razvoj trajnih promjena osobnosti nakon PTSP-a, a postojanje kojih dijagnoza ne negira ni tužena. Iako se radi o bolesti, ona je direktna posljedica ranjavanja, tužitelj je razvio trajne promjene osobnosti (ličnosti) nakon ranjavanja i direktno je ova bolest vezana uz ranjavanje. Da nije bilo ranjavanja ne bi bilo ni razvoja akutnog stresnog poremećaja, PTSP-a i na kraju trajnih promjena osobnosti.

3. U jednakom su omjeru posljedice uzrokovane ranjavanjem mekih tkiva i degenerativnim promjenama kralježnice i trajne psihičke promjene uzrok opće nesposobnosti za rad tužitelja.

4. Gledajući sumarno štetni je događaj, ranjavanje, uzrok opće nesposobnosti u ukupnom kumulativnom omjeru od 70% opće nesposobnosti u svezi s odredbom čl. 1. st 1. toč. 7. Ugovora. Od toga na oštećenje mekih česti nakon ranjavanja otpada ukupno 20 % opće nesposobnosti u svezi s odredbom čl. 1. st 1. toč. 7. Ugovora (po izračunu 40% od ukupnog udjela bolesti lokomotornog sustava od 50% u općoj nesposobnosti za rad) . Trajne promjene osobnosti kao direktna posljedica ranjavanja uzrok su 50% opće nesposobnosti  za rad i do tih je promjena došlo isključivo zbog ranjavanja –odredbe čl. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora.

5. Ostale bolesti koje nisu uzrokovane štetnim događajem te nisu predmet ocjene sukladno čl. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora (degenerativne promjene kralježnice, Chronova bolest, insomnia) iznose 30% u ukupnom omjeru opće nesposobnosti  za rad na poslovima policajca.“

Nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada dostavljen je strankama na očitovanje.

Tužitelj se nije očitovao na dostavljeni mu Nalaz i mišljenje imenovane stalne sudske vještakinje dok je tuženik podneskom od 18. lipnja 2020. dostavio očitovanje višeg vještaka V. L. dr. med. koja je navela da:

„Vijeće viših vještaka ostaje kod svoga nalaza ID 76877 jer smatramo da ranjavanje (geleri u mekom tkivu) ne mogu uzrokovati promjene koje su opisane na RTG dijagnostici. Oštećenje mekih česti koje i sudski vještak cijeni 20% (u okviru 70% prema ZOPHBDR) nisu i ne mogu biti u omjeru od 70% uzrok nastanka opće nesposobnosti za rad, a isto je dokazano na pregledima ortopeda te uvida u diferentnu RTG dijagnostiku koje potvrđuju  promjene kao odraz degenerativnih promjena kralježnice sukladno dobi“.

              Na ročištu koje je pred ovim  Sudom održano 7. srpnja 2020. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka koje svoj izostanak nisu opravdale, a sve na temelju odredbe čl. 37. stav 3. u svezi s odredbom čl. 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), a kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, Sud je pristupio izvođenju dokaza pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, te posebno Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ortopeda od 02. kolovoza 2019. (list 46 do 48 spisa), Nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za medicinu rada mr. sc. M. V. B. od 11. rujna 2019., (list 50 do 55 spisa), podneska tuženika od 30. rujna 2019. (list 62-63 spisa), Dopune nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za ortopediju D. T. dr. med. od 20. studenog  2019. (list 70-71 spisa), Dopune nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za medicinu rada mr. sc. M. V. B. od 20. studenog 2019. (list 72-73 spisa), podneska tuženika od 30. siječnja 2020. uz očitovanje  Višeg vještaka specijaliste  (list 76-77 spisa),  rješenja ovog suda 3 UsImio-109/18-29 od 09. ožujka 2020. o određivanju izvođenja novog dokaza sudsko medicinskim vještačenjem po drugom stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. M. Z. (list 88-91 spisa), pisanog Nalaza i mišljenja stalne  sudske vještakinje za medicinu rada prim. dr. sc. M.Z. od 02. travnja 2020. (list 92 do 104 spisa), podneska tuženika uz očitovanje Višeg vještaka od l. lipnja 2020.  (list 107-108 spisa), kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

Opunomoćenik tužitelja je popisao trošak koji je naveden u tužbi i to iznos od 2.500,00 kuna, te u podnesku od 21. rujna 2018. iznos od 2.500,00 kuna, sve uvećano za iznos  PDV-a od 25 %.

Opunomoćenik tuženika trošak nije popisao.

Na temelju ocjene rezultata provedenog dokaznog postupka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon izvedenih dokaza vještačenjem po stalnim sudskim vještacima specijalisti ortopedu i specijalisti medicine rada koji su imenovani u predmetnom upravnom sporu, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

Među strankama je sporno je li osporavano rješenje tuženog tijela zakonito, odnosno je li tužitelju pravilno utvrđen kumulirani uzrok invalidnosti, odnosno omjer uzroka invalidnosti u utvrđenim postocima prema ZOPHBDR-a na način kako je to određeno prvostupanjskim rješenjem Područnog ureda u Š., KLASA:141-02/17-03/03604397319, URBROJ: 341-19-06/2-17-014946 od 10. srpnja 2017.

Među strankama je sporno je li tužitelju prilikom obračuna mirovine trebalo primijeniti faktor 1,85, a koji faktor se primjenjuje za status dragovoljca.

Konačno, među strankama je sporno je li u ponovljenom postupku, u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj UsImio-164/14-11 od 5. veljače 2016. postupljeno u skladu s pravnim shvaćanjem  sadržanim u citiranoj presudi.

Odredbom članka 39. Zakona o mirovinsko pravilno primijenjen m osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, dalje ZOMO) propisana su prava na osnovi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog gubitka radne sposobnosti i potpunog gubitka radne sposobnosti pa je tako stavkom 1. istog članka propisano da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.

Stavkom 2. istog članka je propisano da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima.

Stavkom 3. istog članka je propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima.

Stavkom 4. istog članka je propisano da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti.

Stavkom 5. istog članka je propisano da uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti su bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

Kada se pri rješavanju o pravu iz mirovinskog osiguranja utvrđuje invalidnost, tjelesno oštećenje ili opća nesposobnost za rad članova obitelji, nadležna ustrojstvena jedinica službe zavoda koja rješava o pravu utvrđuje te činjenice na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka. Način rada ovlaštenih vještaka kao i sadržaj nalaza i mišljenja koja daju uređuje se Uredbom o medicinskom vještačenju u mirovinskom osiguranju.

Odredbom članka 15. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04 – 19/13, dalje ZOPHBDR-a) propisano je pravo na invalidsku mirovinu, pa je tako stavkom 2. istog članka, propisano da ako je opća nesposobnost za rad ili profesionalna nesposobnost za rad djelomično prouzročena ranjavanjem, ozljedom, zatočeništvom, bolesti, pogoršanjem bolesti, odnosno pojavom bolesti zadobivene uz obrani suvereniteta RH, a djelomično ranjavanjem, ozljedom, bolešću ili pogoršanjem bolesti izvan tih okolnosti, invalidska mirovina se određuje razmjerno utjecaju pojedinih uzroka na invalidnost.

Stavkom 3. istog članka, je propisano da se pravo na invalidsku mirovinu ostvaruje pod uvjetima i na način propisan Zakonom o mirovinskom osiguranju, ako nije ovim Zakonom  drukčije određeno.

Odredbom članka 32. stavkom 1. ZOPHBDR-a je propisano da svaka ocjena invalidnosti na temelju koje se stječe pravo na profesionalnu rehabilitaciju ili pravo na invalidsku mirovinu koju donosi ovlašteni vještak u mirovinskom osiguranju, te priznata obiteljska mirovina članovima obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i priznata novčana naknada u iznosu obiteljske mirovine članovima obitelji zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata podliježe reviziji koju obavlja Povjerenstvo za reviziju ocjene invalidnosti.

Odredbom članka 1. stavka 1. točka 7. Ugovora HVO je propisano da su osobe na koje se primjenjuju njegove odredbe, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na području Bosne i Hercegovine, te ostvarili status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, ukoliko su državljani Republike Hrvatske.

Odredbom članka 1. stavka 1. točka 7. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 2/06, dalje Ugovor HVO), propisano je da su osobe na koje se primjenjuju njegove odredbe, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na području Bosne i Hercegovine, te ostvarili status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, ukoliko su državljani Republike Hrvatske.

Odredbom članka 2. Ugovora propisano je da se taj Ugovor odnosi na pravne propise u Republici Hrvatskoj: o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, zaštiti vojnih i civilnih invalida rata i mirovinskom osiguranju, kao i na sve pravne propise koji navedene propise obuhvaćaju, mijenjaju ili dopunjuju.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda, u ponovljenom postupku, u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsImio-164/14-11 od 5. veljače 2016. postupljeno je u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda izraženim u naprijed citiranoj presudi, međutim i pored toga činjenično stanje nije na nesporan i nedvojben način u potpunosti utvrđeno u pogledu utvrđenog omjera uzroka invalidnosti, a sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

U obrazloženju naprijed citirane presude je pored ostalog, u bitnom, navedeno:

„ Također razvidno je da tuženik i prvostupanjsko tijelo nisu naveli niti jedan razlog zbog kojeg smatraju da se (nesporne) okolnosti stradavanja tužitelja u izvršavanju vojne obveze ne smatraju ranjavanjem, već povredom i oboljenjem. Dakle, ničim, osim formalnog pozivanja  na mjerodavnu odredbu Ugovora nisu obrazložili svoje stajalište, odnosno nisu naveli razloge zbog kojih smatraju da se činjenice i okolnosti stradavanja tužitelja ne smatraju ranjavanjem, u smislu članka l. stavka l. točke 7. Ugovora.

Ujedno, sud ističe da je smisao i svrha članka l. stavka l. točke 7. Ugovora, kao i Ugovora u cijelosti, da pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO, državljane Republike Hrvatske) – stradale (pod određenim okolnostima) na teritoriju Bosne i Hercegovine i s ostvarenim statusom ratnog vojnog invalida – izjednačava s pripadnicima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u odnosu na prava koja im pripadaju zbog oštećenja organizma kao posljedica rane, ozljede ili bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, koje pravno shvaćanje je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj  U-III-1941/2011 od l4. veljače 2013. te je s tim u svezi navedeno da se pod sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište).

Imajući u vidu okolnosti stradavanja tužitelja, kao pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje HVO-a) na teritoriju Bosne i Hercegovine i ostvareni status ratnog vojnog invalida, koji podaci proizlaze iz spisa tuženog tijela, iz kojih podataka je također razvidno da je tužitelj l992. na kupreškom ratištu zbog blast sindroma zadobio ozljedu vratne i leđne kralježnice dakle i iz uvjerenja F BiH od l8.srpnja 2005. proizlazi da se radi o ozljedi, dok je i u obrazloženju rješenja Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegbosanske županije, Uprave za pitanja branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane T., broj: UP-R/10-03-41-588/05 od 12. prosinca 2006. navedeno da kod tužitelja postoje rane povrede, koje se uzimaju kao osnovica za priznavanje vojnog invaliditeta, po ocjeni ovoga suda, tužitelj ispunjava kumulativno uvjete iz članka l. stavka l. točke 7. Ugovora, stoga Sud ne prihvaća navode tuženika da tužitelj na temelju rješenja od l2. prosinca 2006. nije ostvario status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva.

Stoga, a budući da osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje nisu zakonita, zbog ranije izloženih razloga, valjalo je, postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 58. stavka l., u vezi s člankom 31. stavkom l. ZUS-a poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom l. i 2. izreke.

U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno pribaviti nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka koji će utvrditi da li su ispunjeni uvjeti iz članka 34. stavka l. i 2.ZOMO-a s osnove oštećenja organizma po osnovi ranjavanja tužitelja, odnosno djelovanja eksplozivne naprave i posljedica koje je takva eksplozivna naprava proizvela u smislu invalidnosti, nakon čega će na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu i zakonitu odluku, pridržavajući se pritom pravnih shvaćanoj i primjedaba ovog suda, u skladu s odredbom članka 8l. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima.“

U konkretnom slučaju je nesporno da je prvostupanjsko upravno tijelo u ponovljenom postupku, u izvršenju naprijed citirane presude, pribavilo Nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka koji je nakon provedenog vještačenja utvrdio ispunjenje uvjeta propisanih odredbom čl. 34. st. 1. i st. 2. ZOMO-a, a s obzirom na oštećenja organizma tužitelja na temelju ranjavanja, odnosno djelovanja eksplozivne naprave i posljedica koje je takva eksplozivna naprava proizvela u smislu invalidnosti, a kako je to već naprijed u obrazloženju ove presude detaljno i kronološki navedeno, a što se neće ponovno navoditi kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Također je nesporno da je u ponovljenom postupku u izvršenju naprijed citirane presude institucionalizirano tijelo vještačenja postupilo po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda u svezi primjene odredbe čl. st. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora HVO-a na način da se činjenice i okolnosti stradavanja tužitelja više nisu dovodile u pitanje u svezi primjene citiranog članka Ugovora HVO-a, pa u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije bilo sporno da tužitelj kumulativno ispunjava uvjete iz čl. 7. st. 1. toč. 7. Ugovora HVO-a, kao i da je tužitelj na temelju rješenja Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegbosanske županije, Uprave za pitanja branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane T., broj: UP-R/10-03-41-588/05 od 12. prosinca 2006. ostvario status ratnog vojnog invalida po osnovi  ranjavanja ili zatočeništva.

Nadalje, nije sporno da su vještaci institucionaliziranog tijela vještačenja pravilno ocijenili uzrok invalidnosti kod tužitelja u svezi ranjavanja tužitelja temeljem Ugovora HVO-a i to (ranjavanje meke česti grudnog koša i leđa) koje su kod tužitelja nastale ranjavanjem zadobivenim u ratu u BiH, dok su ostale bolesti ocijenili kao degenerativne i to promjene koštano zglobnog sustava i Morbus Chron.

Ovo stoga što su imenovani stalni sudski vještaci u predmetnom upravnom sporu i to specijalist ortoped dr. D. T., a potom i stalni sudski vještaci specijalisti medicine rada mr. sc. M. V.B. i  prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada potvrdili naprijed navedenu ocjenu odnosno Nalaz i mišljenje institucionaliziranog tijela vještačenja Vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom KLASA: 141-02/17-01/2864, URBROJ: 426-04-01/14-18-14, evidencijski broj vještačenja: 76877 od 14. ožujka 2018. u svezi uzroka invalidnosti, odnosno da su s istom ocjenom suglasni.

Ističe se da je ovaj Sud u obrazloženju ove presude, Nalaze i mišljenja imenovanih stalnih sudskih vještaka u ovom sporu, u bitnim dijelovima citirao, pa ih radi nepotrebnog ponavljanja neće ponovno navoditi već se na iste poziva i na njih upućuje.

Također se ističe da su imenovani stalni sudski vještaci u svojim Nalazima i mišljenjima također suglasni s Nalazima i mišljenjima institucionaliziranog tijela vještačenja da nije moguće prihvatiti žalbene, a potom i tužbene navode da se radi o 100%-om uzroku invalidnosti koje je kod tužitelja nastalo ranjavanjem jer se u priloženoj medicinskoj dokumentaciji, na temelju koje su i provedena  vještačenja u upravnom postupku, a potom i u ovom upravnom sporu, navode bolesti koje se ni na koji način ne mogu povezati s ranjavanjem, i to degenerativne  promjene kralježnice, Chronova bolest, insomnia, pa se stoga tužbeni navodi tužitelja da je kod tužitelja uzrok invalidnosti 100% u svezi s člankom 15. st. 2. ZOPHBDR-a  ukazuju neosnovanim.

Međutim, valja istaći da stalni sudski vještaci imenovani u ovom upravnom sporu nisu suglasni u udjelu bolesti  PTSP-a  kod tužitelja kao uzroku invalidnosti u svezi s člankom 15. st. 2. ZOPHBDR-a .

Naime, stalna sudska vještakinja prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada je u svom Nalazu i mišljenju od 02. travnja 2020., koji je kod ovog Suda zaprimljen 7. travnja 2020., osim što se suglasila s Nalazom i mišljenjem imenovanih sudskih vještakinja dr. D. T. specijalistom ortopedom i mr. sc. M. V.B. specijalistom medicine rada, a samim time i s Nalazom i mišljenjem institucionaliziranog tijela vještačenja, u  dijelu koji se odnosi na utjecaj koštano zglobnog  sustava na posao policajca - da je ranjavanje uzrokovalo 40%, a degenerativne promjene kralježnice 60% udjela oštećenja koštano-zglobnog sustava i okolnih mekih struktura na radnu sposobnost tužitelja- poslovi policajca, nije suglasna s imenovanim vještacima u dijelu bolesti PTSP-a, kao i razvoj trajnih promjena osobnosti nakon PTSP-a, kao bolesti koja je direktna posljedica ranjavanja, zbog koje je tužitelj razvio trajne promjene osobnosti (ličnosti) nakon ranjavanja, smatrajući da je ova bolest direktno vezana uz ranjavanje, jer da ranjavanja nije bilo, da ne bi bilo ni razvoja akutnog stresnog poremećaja, PTSP-a i na kraju trajnih promjena osobnosti, radi čega smatra da su uzrok opće nesposobnosti za rad tužitelja u jednakom omjeru posljedice uzrokovane ranjavanjem mekih tkiva i degenerativnim promjenama kralježnice i trajne psihičke promjene.

Dakle, sudska vještakinja prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada za razliku od stalne sudske vještakinje mr. sc. M. V. B. specijaliste medicine rada, te za razliku od institucionaliziranog tijela vještačenja smatra da na omjer uzroka invalidnosti kod tužitelja ima utjecaja i bolest PTSP, te smatra da je ranjavanje uzrok opće nesposobnosti u ukupnom kumulativnom omjeru od 70% opće nesposobnosti u svezi s odredbom čl. 1. st 1. toč. 7. Ugovora; da od toga  na oštećenje mekih česti nakon ranjavanja otpada ukupno 20 % opće nesposobnosti u svezi s odredbom čl. 1. st 1. toč. 7. Ugovora (po izračunu 40% od ukupnog udjela bolesti lokomotornog sustava od 50% u općoj nesposobnosti za rad); da su trajne promjene osobnosti kao direktna posljedica ranjavanja uzrok  50% opće nesposobnosti  za rad i da je do tih promjena došlo isključivo zbog ranjavanja –odredbe čl. 1. st. 1. toč. 7. Ugovora.

Stoga, a kako se ni opunomoćenik tužitelja ni tuženik nisu očitovali na Nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada, iako su na to bili pozvani, niti se tuženik u svom podnesku-očitovanju višeg vještaka od  01. lipnja 2020.V. L. dr. med. (list 108 spisa) očitovao o udjelu bolesti PTSP-a kod tužitelja, a koje po vještakinji iznosi 50% uzroka opće nesposobnosti za rad, što u ukupnom kumulativnom omjeru dovodi do 70% opće nesposobnosti za rad u svezi s odredbom čl. 1. st 1. toč. 7. Ugovora, a kako je to ista u svom vještvu navela, niti je istaknuo prigovor na navedeno vještvo ili pak predložio Dopunu Nalaza i mišljenja u navedenom dijelu obzirom da postoje dva nesuglasna Nalaza i mišljenja u navedenom dijelu, niti su pristupili na ročište koje je pred ovim Sudom održano 7. srpnja 2020., to je po ocjeni ovog Suda činjenično stanje u navedenom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno, odnosno nije na nesporan način utvrđeno.

Stoga je valjalo u navedenom dijelu, dakle samo u dijelu uzroka bolesti PTSP-a kao direktne posljedice ranjavanja i njegovog omjera u ukupnom uzroku invalidnosti koja je u svezi s čl. 15. st.2. ZOPHBDR-a, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva na temelju odredbe članka 58. stavka 1. u svezi s odredbom članka 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14 i 29/17, dalje: ZUS-a), usvojiti tužbu tužitelja i poništiti osporavano rješenje tuženog tijela te predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje, radi čega je valjalo odlučiti kao u točci I . izreke.

Tuženo tijelo će u ponovnom postupku, u izvršenju ove presude ponovno odlučiti o žalbi žalitelja, ovdje tužitelja u navedenom dijelu, dakle u svezi bolesti PTSP-a kao direktne posljedice ranjavanja i njegovog omjera u ukupnom uzroku invalidnosti koja je u svezi s čl. 15. st.2. ZOPHBDR-a, pri tom imajući u vidu Nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prim. dr. sc. M. Z. spec. medicine rada.

Ostali tužbeni navodi nisu osnovani, niti su od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

Konačno, nije osnovan tužbeni navod tužitelja da tijekom obračuna mirovine tuženo tijelo tužitelju nije priznalo status dragovoljca te da nije primijenilo faktor 1,85 sukladno zakonskim propisima.

Ovo stoga što je odredbom članka 17. ZOPHBDR-a propisano da je polazni faktor 1,85 kod izračuna invalidske mirovine hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata sa statusom HRVI, pripadnika gardijske postrojbe i specijalne policije u vrijeme Domovinskog rata i invalidske mirovine dragovoljca iz Domovinskog rata sa statusom HRVI.

To znači da bi se na izračun invalidske mirovine priznate temeljem Ugovora HVO - a primijenio faktor kojeg u članku 17. propisuje ZOPHBDR-a za invalidske mirovine dragovoljca iz Domovinskog rata sa statusom HRVI (1,85) da moraju biti ispunjene pretpostavke koje za status dragovoljca propisuje ZOPHBDR-a.

Člankom 2. stavkom 2. ZOPHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta R Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta R Hrvatske u smislu ovog članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

Stavkom 3. istog članka ZOPHBDR-a je propisano da je dragovoljac iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani njezina suvereniteta najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.

Pravilno tuženo tijelo navodi da je opće poznata činjenica da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini započeo u travnju 1992.; da je isto tako nesporno da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju od 18. rujna 1991. do 22. travnja 1996. što je utvrđeno na temelju Uvjerenja Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva unutarnjih poslova, L., broj: 02-5-172-28-1/05 od 6 lipnja 2005. Da je prema Uvjerenju Federalnog ministarstva obrane, Uprave za obranu T., broj: 23/06-01-41-1-341/05 od 18. srpnja 2005. tužitelj na vojnoj dužnosti u brigadi „K. T." ozlijeđen, povrijeđen dana 25. lipnja 1992. Da je prema ratnom putu (Potvrda Ministarstva unutarnjih poslova iz L. od 7. prosinca 1998.) tužitelj od 18. rujna 1991. do 4. studenoga 1991. bio u seoskoj straži u Š., od 4. studenoga 1991. do 3. travnja 1992. u pričuvnom sastavu MUP-a, od 3. travnja 1992. do 1. studenoga 1992. u Izviđačko-diverzantskom vodu brigade ,K. T.", a od 1. studenoga 1992. do 22. travnja 1996. u Specijalnoj jedinici policije Policijske uprave u L..

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja pravilno je tuženo tijelo zaključilo  da nije bilo moguće utvrditi da je tužitelj u razdoblju od 18. rujna 1991. do  15. siječnja 1992. sudjelovao 100 dana u izravnom oružanom otporu agresoru u ratu u Bosni i Hercegovini, radi čega se ne može smatrati dragovoljcem u smislu odredbi ZOPHBDR-a, te ne ispunjava uvjete za određivanje invalidske mirovine primjenom polaznog faktora 1,85, a kako to neosnovano smatra tužitelj.

Valja istaći da je po ocjeni ovog Suda, pravilan stav tuženog tijela da prema odredbi čl.2. Ugovora HVO, Republika Hrvatska za ostvarivanje prava na mirovinu primjenjuje svoje pozitivne propise o pravima branitelja, dakle ZOPHBDR-a, prema čemu svaki pripadnik HVO-a za stjecanje statusa dragovoljca mora ispunjavati uvjete propisane čl. 2. navedenoga Zakona.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda svota mirovine je u konkretnom slučaju pravilno izračunata primjenom polaznog faktora 1.50, a koje obrazloženje tuženog tijela kao valjano i argumentirano te na Zakonu osnovano u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

              Na temelju svega naprijed navedenog, valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako je tužitelj uspio u predmetnom upravnom sporu, te kako je opunomoćenik tužitelja u tužbi popisao i zatražio naknadu troškova za sastav tužbe od 30.04.2018. (list 1 - 2 spisa) iznos od 2.500,00 kn (250 bodova), te u podnesku od 21. rujna 2018. (list 24-25 spisa) iznos od 2.500,00 kn (250 bodova), sve uvećano za iznos PDV-a od 25% u iznosu od 1.250,00 kn, to je valjalo u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom čl. 79. st. 4. ZUS-a,  tužitelju priznati zatražene troškove u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn te riješiti kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 15. srpnja 2020.

 

                                                                                                                                                S U D A C

 

                                                                                                                                  Leandra Mojtić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić