1              Broj: Jž-973/2019

 

 

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. F.P., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi st. 1. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga („Narodne novine“, broj 107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11. i 80/13.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama od 25. ožujka 2019., broj 22. Pp J-364/2019, u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. F.P. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. F.P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 400,00 (četiristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Sesvetama od 25. ožujka 2019., broj 22. Pp J-364/2019, okr. F.P. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi st. 1. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, za koji mu je, na temelju čl. 64. st. 5. tog Zakona, izrečena zaštitna mjera odvikavanja od ovisnosti koja će trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena ali ne kraće od tri mjeseca, a ni duže od godinu dana.

 

Istom presudom, na temelju čl. 76.a Prekršajnog zakona, izrečena je mjera oduzimanja predmeta – 0,35 grama kokaina, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi paušalnu svotu u iznosu 100,00 kuna.

 

Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, po branitelju odvjetniku P.C., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne blaža sankcija odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Prije svega, u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, treba navesti da je iz zapisnika o glavnoj raspravi od 20. ožujka 2019., vidljivo da se okr. F.P., upitan u smislu čl. 171.a st. 1. Prekršajnog zakona, očitovao da se osjeća krivim, a zatim je u skladu sa čl. 171.a st. 2. Prekršajnog zakona, iznosio detaljnu obranu o svim relevantnim okolnostima, koja obrana predstavlja potpuno priznanje prekršaja koji mu je stavljen na teret.

 

S obzirom da se, dakle, okrivljenik očitovao da se smatra krivim, on ne može, u smislu čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona, podnijeti žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

Naime, odredbom čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona propisano je:

„(2) Protiv odluke o prekršaju donesene prema članku 171.a ovog Zakona žalba se može podnijeti samo zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i drugim mjerama.“

 

Dakle, odredba čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona sadrži ograničenje pobijanja prvostupanjske presude kada se okrivljenik izjasnio da se smatra krivim, kao što je to u ovom predmetu slučaj. Zbog navedenog, ovaj drugostupanjski sud nije imao zakonske ovlasti razmatrati žalbu okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

No, bez obzira na prethodno navedeno, treba navesti da je prvostupanjski sud, u pobijanoj presudi, dao jasnu, pravilnu, potpunu, osnovanu i zakonitu uputu o pravnom lijeku. Točno je da je odredbom čl. 192. st. 2. Prekršajnog zakona propisano tko je, u ime okrivljenika, ovlašten podnijeti žalbu, kako se to ističe u žalbi, ali upravo u tom smislu i iz tog razloga ju je prvostupanjski sud i naveo u uputi o pravnom lijeku. Također, uputom o pravnom lijeku stranke su dobile cjelovitu, jasnu i zakonitu uputu o žalbenim osnovama zbog kojih se prvostupanjska presuda može pobijati.

 

Nadalje, žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama okrivljenik navodi da je „prvostupanjski sud pogrešno ocijenio olakotne okolnosti te je trebao u ovom slučaju donijeti manju kaznu od izrečene“. Ovi žalbeni navodi su potpuno nejasni, jer pobijanom presudom okrivljeniku uopće nije izrečena kazna, nego zaštitna mjera.

 

Osim toga, potpuno su nejasni i žalbeni navodi da okrivljeniku „vozačka dozvola treba radi obavljanja rada i vožnje kronično bolesnih roditelja u bolnicu, a sada ostaje pitanje tko će se brinuti i na koji način će okrivljenik voziti roditelje u bolnicu“, jer okrivljeniku pobijanom presudom nije izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, niti se uopće radi o prekršajnom predmetu u kojem je tu zaštitnu mjeru bilo moguće izreći.

 

Slijedom navedenog, žalba zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama nema valjane razloge kojima se pobija prvostupanjska presuda. Prvostupanjski sud je, na temelju nesporno utvrđenih okolnosti da je okrivljenik prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi st. 1. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga počinio prvi puta te da je povremeni uzimatelj droge, na temelju obligatorne i izričite odredbe čl. 64. st. 5. tog Zakona, pravilno i osnovano izrekao zaštitnu mjeru odvikavanja od ovisnosti, a svaka drukčija odluka bi značila povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba okr. F.P..

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 400,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.