1              Broj: Jž-477/2020

 

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.P., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 30. siječnja 2020., broj: 1. Pp J-1217/2019-17, u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. M.P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M.P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 400,00 (četiristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku od 30. siječnja 2020., broj: 1. Pp J-1217/2019-17, proglašen je krivim okr. M.P. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

Istom presudom, na temelju čl. 13., 14. i 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja oštećene A.P., na udaljenosti ne manjoj od 100 metara, u trajanju od 12 mjeseci.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 300,00 kuna.

 

              Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika M.B., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o kazni, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama. Predlaže da se pobijana presuda ukine odnosno da se preinači na način da se protiv okrivljenika obustavi postupak.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik poriče da je napisao inkriminirajuću poruku, navodi da je priznao da je između oštećene i njega bilo uvredljivih riječi, uvredljivih poruka, ali ne i poruka koja se navodi u presudi, da je u međuvremenu pregledao sve poruke koje je slao oštećenoj putem SMS-a, kao i objave po društvenim mrežama i decidirano tvrdi da SMS poruka navedenog sadržaja nije poslana, da su sve radnje oštećene usmjerene s krajnjim ciljem da se njega osudi za nasilje i da mu se onemoguće kontakti s mlt. djetetom, da u vrijeme davanja pisane obrane nije bio potpuno siguran je li nekada prije uputio citiranu poruku oštećenoj, da u vrijeme pisanja obrane nije bio ni fizički ni psihički u mogućnosti sve trezveno pregledati te da je oštećena postala svjesna svoje prijave i značenja iste, a što je vidljivo iz njene izjave da ne želi da sud odredi drakonsku kaznu okrivljeniku.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

Prije svega treba navesti da su neosnovani žalbeni navodi kojima se ističe da okrivljenik nije priznao inkriminirani mu prekršaj, jer iz pisane obrane proizlazi da je prekršaj u potpunosti priznao, ne dovodeći u sumnju ni jednu odlučnu činjenicu. Tako je okrivljenik, između ostalog, u pisanoj obrani, doslovno naveo: „Naime, točno je da sam bivšoj supruzi A.P. putem SMS poruka sa svog broja mobitela poslao navedenu poruku u ljutnji … Upravo nakon uvredljivog razgovora i napada oštećene na okrivljenika, isti je u naletu ljutnje istoj napisao navedenu SMS poruku …''

 

Po ocjeni ovog suda, radi se o okrivljenikovom potpunom i cjelovitom priznanju svih bitnih elemenata bića djela prekršaja za koje je proglašen krivim. Navedeno priznanje okrivljenika u potpunoj je suglasnosti s iskazom oštećene A.P. i, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica. Sasvim je sigurno i za očekivati je, da bi okrivljenik, kao odrasla i zrela osoba, odmah, prilikom pisanja obrane, reagirao na način da bi poricao da je inkriminiranu SMS poruku ikada napisao, kao što to sada tvrdi u žalbi. S obzirom da je pisanu obranu dostavio sudu čak nekoliko mjeseci nakon što je primio obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona, kada je bio obaviješten da će se protiv njega podnijeti optužni prijedlog zbog predmetnog prekršaja, po ocjeni ovog suda, potpuno su paušalni, a time i neosnovani, žalbeni navodi da okrivljenik u vrijeme pisanja obrane nije bio ni fizički ni psihički u mogućnosti sve trezveno pregledati. Također, životno je nelogično da okrivljenik napiše pisanu obranu u kojoj izrijekom navede da je oštećenoj poslao inkriminiranu SMS poruku i čak opiše okolnosti pod kojima je istu napisao, a da bi tek nakon toga išao pregledati sve poruke koje je slao oštećenoj putem SMS-a, kao i objave po društvenim mrežama.

 

Neosnovano se u žalbi ističe da sve radnje oštećene usmjerene s krajnjim ciljem da se okrivljenika osudi za nasilje, jer je okrivljenik do sada već osuđivan za prekršaj iz oblasti nasilja u obitelji (odluka Općinskog suda u Đakovu broj Pp J-365/2019 od 23. listopada 2019.).

 

Osim toga, nisu osnovani ni žalbeni navodi da nisu prezentirani vjerodostojni dokazi, dakle SMS poruke za koje se okrivljenik tereti, čime se očigledno ukazuje da bi činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, pravilno i osnovano, na temelju potpunog priznanja okrivljenika te iskaza oštećenice, zaključio da su sve odlučne činjenice nedvojbeno utvrđene. Osim toga, okrivljenik ovaj dokazni prijedlog nije iznosio u prvostupanjskom postupku pa se isti, sukladno čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, ne može s uspjehom isticati u žalbenom postupku.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

U žalbi zbog odluke o kazni, okrivljenik ističe da mu je izrečena rigorozna kazna, koju smatra nepravednom iz razloga jer prekršaj nije počinio.

 

Dakle, okrivljenik ne navodi ni jednu olakotnu okolnost zbog kojih smatra da mu je izrečena previsoka kazna, nego paušalno tvrdi da je ista rigorozna te prvostupanjsku presudu u ovom dijelu pobija posredno poričući počinjenje prekršaja. Međutim, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud izrekao vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju okrivljenikove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona

 

Prije svega, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od najmanje 1.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana pa izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne. Nadalje, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Naime, prema podacima iz Potvrde Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Odjela za prekršajne evidencije (list 23 spisa), okrivljenik je do sada dva puta pravomoćno prekršajno osuđivan, od toga jednom zbog prekršaja iz nasilja u obitelji, koja okolnost ukazuje na izrazitu upornost i drskost okrivljenika u istovrsnom protupravnom ponašanju. Zbog navedenog razloga, otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

U žalbi zbog izrečene zaštitne mjere, okrivljenik istu pobija samo tvrdnjom da se izrečenom mjerom samo dodatno otežavaju njegov kontakt s mlt. djetetom.

 

Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da je primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Ovo naročito s obzirom da je okrivljenik već osuđivan zbog istovrsnog prekršaja. Duljina trajanja izrečene mjere od 12 mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

 

Neosnovano se u žalbi tvrdi da se izrečenom mjerom samo dodatno otežavaju njegov kontakt s mlt. djetetom Naime, kao prvo, izrečenom mjerom ni u kom slučaju nije zabranjen okrivljenikov pristup malodobnom djetetu, a osim toga notorno je da postoji mogućnost da se preuzimanje odnosno kontakt s djecom organizira i ostvari i bez kršenja navedene zaštitne mjere.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika ni zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 400,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.