1                 Poslovni broj: 3 UsI-431/2020-12

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-431/2020-12

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja O. G. d.o.o., S., kojeg zastupa opunomoćenik D. Š., zaposlenik, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za pravne poslove, Radnička cesta 80, Zagreb, koga zastupa službena osoba M. B., radi utvrđivanja naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida, 15. srpnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove KLASA: UP/II-351-02/19-14/123, URBROJ: 517-10-2-19-2 od 17. prosinca 2019., rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/19-11/250, URBROJ: 563-02-1/254-19-31 od 13. kolovoza 2019. i rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/17-11/250, URBROJ: 563-02-1/254-19-33 od 20. kolovoza 2019.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-351-02/19-14/123, URBROJ: 517-10-2-19-2 od 17. prosinca 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/19-11/250, URBROJ: 563-02-1/254-19-31 od 13. kolovoza 2019. i rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/17-11/250, URBROJ: 563-02-1/254-19-33 od 20. kolovoza 2019.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 13. kolovoza 2019., koje je ispravljeno označenim rješenjem od 20. kolovoza 2019., pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tužitelj obveznik plaćanja, po konačnom obračunu za razdoblje od 2015. godine s osnova plaćanja naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida (CO2) te ima sveukupnu obvezu u iznosu od 91.059,92 kn. Pod točkom II. izreke je riješeno da je tužitelj kao obveznik plaćanja dužan platiti razliku u iznosu od 91.059,92 kn po konačnom obračunu za 2015. godinu, u odnosu na privremeni obračun za 2015. godinu. Utvrđuje se i da tužitelj, po privremenom obračunu za 2017. godinu, s osnova plaćanja naknade za emisiju na okoliš ugljikovog dioksida (CO2) ima obvezu u iznosu od 91.059,92 kn (točka III. izreke). Pod točkom IV. izreke utvrđuje se da se na iznos naknada iz točaka I., II. i III. ne obračunava porez na dodanu vrijednost. Naknade iz točaka II. i III. ovog rješenja plaćaju se u korist računa Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost prema propisanom rasporedu obročne otplate (točka V. izreke). Utvrđeno je i da će se obvezniku plaćanja naknade iz točke III. ovog rješenja, na temelju podataka o stvarno emitiranim količinama emisije utvrditi konačan obračun predmetne naknade za 2017. godinu posebnim rješenjem Fonda te da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točke VI. i VII. izreke rješenja).

Tužitelj u tužbi navodi kako mu je rješenjem prvostupanjskog tijela od 13. ožujka 2017. utvrđeno da je obveznik plaćanja po konačnom obračunu za razdoblje od 2015. godine, s osnove plaćanja naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida (CO2), u ukupnom iznosu od 91.059,92 kn te po privremenom obračunu za 2017. godinu u istom iznosu. Ističe kako je protiv rješenja od 13. ožujka 2017. izjavio žalbu, koju je tuženik rješenjem od 12. travnja 2018. uvažio i poništio rješenje prvostupanjskog tijela od 13. ožujka 2017., s obrazloženjem da se u konkretnom slučaju žalbeni navodi uglavnom odnose na korištenje proizvedenog CO2 (nesporno utvrđen) u tehnologiji proizvodnje u svrhu poticanja fotosinteze biljaka uzgajanih u kontroliranim uvjetima staklenika te se može zaključiti da se sav proizvedeni CO2 ne ispušta u atmosferu, ali ostaje neutvrđeno koji postotak proizvedenog CO2 dospije u atmosferu, što je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi, na koji način su povrijeđene odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno prvostupanjsko tijelo nije utvrdilo činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje pa je stoga upućeno da u ponovnom postupku utvrdi sve činjenice i okolnosti bitne za donošenje rješenja. U ponovljenom upravnom postupku prvostupanjsko tijelo je donijelo rješenje od 27. lipnja 2018., koje je identično prvostupanjskom rješenju od 13. ožujka 2017. te se tužitelj i na rješenje od 27. lipnja 2018. žalio, no tuženik je žalbu na to rješenje odbio rješenjem od 20. rujna 2018., čime je neobjašnjivo promijenio svoj stav i donio potpuno oprečnu odluku vlastitom prijašnjem rješenju u istoj stvari, bez ikakvih razloga, odnosno činjenično stanje nije se izmijenilo niti nadopunilo nikakvim novim dokazom ni novom okolnošću, niti je prvostupanjsko tijelo pokušalo pravilno utvrditi činjenice. Rješenje tuženika od 20. rujna 2018. i prvostupanjsko rješenje od 27. lipnja 2018. poništio je Upravni sud u Osijeku presudom poslovni broj: 3 UsI-1397/2018-6 od 22. veljače 2019., u kojoj je naveo da prvostupanjsko tijelo u upravnom postupku nije pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje u vezi korištenja proizvedenog CO2 u tehnologiji proizvodnje u svrhu poticanja fotosinteze biljaka uzgajanih u kontroliranim uvjetima staklenika, odnosno koji postotak proizvedenog CO2 u konkretnom slučaju dospije u atmosferu, o čemu bi ovisio i iznos naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida, a na što je prvostupanjsko tijelo i upozorio tuženik u rješenju od 12. travnja 2018. Prvostupanjsko tijelo je upućeno da u ponovljenom postupku odluči o iznosu plaćanja naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida, nakon što utvrdi sve činjenice i okolnosti bitne za donošenje rješenja, na koje je ukazao sud, pri čemu će imati u vidu pravno shvaćanje i upute suda sukladno članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima. Ukazuje kako se prvostupanjsko tijelo prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja od 13. kolovoza 2019. nije rukovodilo uputom Upravnog suda u Osijeku iz presude od 22. veljače 2019., kao niti iz upute iz presude Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: 4 UsI-1485/2018-6 od 6. ožujka 2019. (koja se odnosi na 2016. godinu i na privremeni izračun za 2018. godinu), nego se postavilo iznad suda i odlučilo samoinicijativno zlorabiti svoje ovlasti na štetu tužitelja. Opisuje tehnološki proces koji koristi u tehnologiji proizvodnje u svrhu ishrane biljaka putem nadzemnih dijelova, iz kojega zaključuje kako postoji mogućnost da određeni postotak proizvedenog CO2 dospije u atmosferu, ali da se radi o maksimalno 20 %. Kao dokazne prijedloge, predlaže Sudu provesti kombinirano vještačenje vještaka strojarske i kemijske struke na okolnost tehnološkog procesa usmjeravanja proizvedenog CO2 u staklenik za ishranu biljaka i utvrđivanje postotka ispuštenog CO2 u atmosferu te saslušati zakonskog zastupnika tužitelja – direktora Vedrana Ružića na okolnost tehnološkog procesa. Napominje kako je 15. svibnja 2019. održao sastanak s predstavnicima prvostupanjskog tijela, tijekom kojega mu je priopćeno da prvostupanjsko tijelo neće postupiti po presudi Upravnog suda u Osijeku od 22. veljače 2019., odnosno da će ponovno donijeti identična rješenja s identičnim iznosima, što se i dogodilo, a da je kao jedina mogućnost izmjene ostavljena mogućnost umanjenja korektivnog koeficijenta k3 s 1,0 na 0,5 u slučaju da tužitelj dokaže ulaganja usmjerena u smanjenje emisije CO2 i stakleničkih plinova. Navodi kako se na poziv prvostupanjskog tijela da dokaže navedeno očitovao na način da ovakva osnova za umanjenje nije bila obuhvaćena presudom Upravnog suda u Osijeku od 22. veljače 2019., nego da se istom nalaže utvrđivanje točnih količina ispuštenog CO2, slijedom čega bi se i naknada za emisije CO2 znatno umanjila ili ukinula. Ističe kako djelatnici prvostupanjskog tijela nisu pristali izvršiti mjerenja kod tužitelja i utvrditi stvarne količine CO2, jer su propisanim načinom obračuna prisiljeni obračunavati samo i isključivo proizvedene količine CO2 prema postojećoj formuli koja je vezana za potrošnju pogonskog goriva (plina). Ukazuje kako se podaci koje je tužitelj unio o količinama proizvedenog CO2 ne mogu smatrati činjenicom o kojoj javnopravna tijela vode službenu evidenciju za konkretan slučaj i uzeti ih kao činjenice koje se imaju smatrati nespornima u smislu odredbe članka 58. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku. S obzirom na navedeno predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-351-02/19-14/123, URBROJ: 517-10-2-19-2 od 17. prosinca 2019. te rješenje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/19-11/250, URBROJ: 563-02-1/254-19-31 od 13. kolovoza 2019. i rješenje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/17-11/250, URBROJ: 563-02-1/254-19-33 od 20. kolovoza 2019., uz naknadu troškova upravnoga spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti ostaje pri navodima pobijanog rješenja od 17. prosinca 2019., jer je u upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kao i iz razloga što je materijalno pravo pravilno primijenjeno. U bitnome ističe kako na kraju godine sav CO2 koji se ispustio u staklenik, odnosno i onaj koji se nije ugradio i onaj koji se ugradio, završi u atmosferi. Ukazuje na obveze Republike Hrvatske, proizašle iz međunarodnih ugovora koje je Republika Hrvatska ratificirala, kao i na odredbe zakonodavstva Europske unije, čijim neprimjenjivanjem Republika Hrvatska može završiti u režimu primjene mehanizma sankcija. Napominje kako je Upravni sud u Osijeku u presudi poslovni broj: 6 UsI-416/2019-20 od 18. ožujka 2020. zauzeo isti stav kao i prvostupanjsko tijelo te tuženik smatra da iako tužitelj koristi CO2 nastao izgaranjem plina za pospješivanje fotosinteze biljaka u stakleniku, sav CO2 u okviru jedne godine završi u atmosferi pa se navedeno ne može smatrati mjerom smanjenja emisija CO2. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u podnesku od 3. srpnja 2020. navodi kako se prvostupanjsko tijelo i tuženik u ponovljenom upravnom postupku nisu rukovodili presudama Upravnoga suda u Osijeku od 22. veljače 2019. i 6. ožujka 2019., već se tuženik u odgovoru na tužbu isključivo poziva na nepravomoćnu presudu poslovni broj: 6 UsI-416/2019-20 od 18. ožujka 2020., čime je povrijeđeno načelo utvrđivanja materijalne istine. Ističe kako tužitelj CO2 ne ispušta u okoliš, već u staklenike. Opisuje kemijski aspekt predmetne problematike te ukazuje kako se asimilacija CO2 događa u svim biljnim stanicama u svako doba dana, i to ne samo putem nadzemnih organa biljke u procesu fotosinteze, već i asimilacijom putem korijena, uslijed koje nastaju organske kiseline. Napominje kako je ispunio svoje zakonske obveze i unio izračunate količine u bazu Registra onečišćenja okoliša samo iz razloga što su zakonski i podzakonski propisi arhaični i ograničeni na štetu tužitelja, a da IPCC smjernice iz 2006. godine predstavljaju samo preporučene metode te da nisu obvezatne. Ističe kako bi zakonodavac trebao napraviti distinkciju između emisija CO2 u zrak i ugljikovih spojeva iz biomase kao takvih, jer se ne radi o istim kemijskim spojevima, već im je zajednički samo element ugljika, a sve što eventualno proizađe iz biomase i u kojem god obliku drukčijem od CO2 je nužno registrirati i mjeriti odvojeno. Obzirom na navedeno, u cijelosti ostaje kod tužbenog zahtjeva.

Sud je u ovom sporu održao raspravu dana 8. srpnja 2020. na kojoj je strankama dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora, a kako to propisuje odredba članka 6. stavka 1. u svezi članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS).

Na raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe, navoda iz podneska od 3. srpnja 2020. i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i predloženih dokaznih prijedloga provođenja kombiniranog vještačenja po vještacima strojarske i kemijske struke te zaštite okoliša na okolnost tehnološkog procesa usmjeravanja proizvedenog CO2 u atmosferu te saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja – direktora V. R. na okolnost tehnološkog procesa.

Službena osoba tuženika je na raspravi u cijelosti ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja te se protivila predloženim dokaznim prijedlozima tužitelja jer iste smatra nepotrebnim provoditi u ovom upravnom sporu.

Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Prvenstveno valja napomenuti da Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za odgodom ročišta održanog dana 8. srpnja 2020. radi dostavljanja očitovanja na podnesak tužitelja od 3. srpnja 2020. iz razloga što tužitelj u navedenom podnesku nije iznio bitno drukčija činjenična i pravna razlaganja od onih iznesenih u tužbi, pri tome imajući u vidu i odredbu članka 8. ZUS-a kojom je, između ostaloga, propisano da će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova (načelo učinkovitosti).

Nadalje, Sud je sukladno članku 33. stavku 5. ZUS-a, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.), odbio dokazne prijedloge tužitelja za kombinirano vještačenje vještaka strojarske i kemijske struke te vještaka zaštite okoliša na okolnost tehnološkog procesa usmjeravanja proizvedenog CO2 u staklenik za ishranu biljaka i utvrđivanje postotka ispuštenog CO2 u atmosferu, kao i za saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja - direktora V. R. na okolnost tehnološkog procesa, jer je Sud, kako je to nastavno izneseno, utvrdio da pospješivanje fotosinteze jednogodišnjih biljaka u stakleniku nije određeno mjerom smanjivanja emisije CO2.

Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema odredbi članka 13. stavka 2. Zakona o Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost („Narodne novine“, broj: 107/03. i 144/12.), obveznici plaćanja naknada iz stavka 1. točke a. ovoga članka su pravne i fizičke osobe koje u okviru svoje djelatnosti imaju u vlasništvu ili koriste pojedinačni izvor emisije CO2, SO2 i NO2.

Odredbom članka 2. alinejom 16. Uredbe o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida („Narodne novine“, broj: 73/07. i 48/09., dalje: Uredba), propisano je da su pojedinačni stacionarni izvori emisije CO2 tehnološki procesi, industrijski pogoni, uređaji i objekti iz kojih se ispušta CO2 u zrak u količini većoj od 30 tona godišnje.

Uredba o izmjeni Uredbe o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida („Narodne novine“, broj: 2/18.) mijenja navedenu odredbu tako da propisuje količinu veću od 450 tona godišnje.

U skladu s odredbom članka 3. Pravilnika o načinu i rokovima obračunavanja i plaćanja naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida („Narodne novine“, broj: 77/07., dalje: Pravilnik), osnovica za obračun naknade je godišnja količina emisije CO2 u tonama, prema podacima iz Katastra emisija u okoliš (stavak 1.). Stavak 2. propisuje da će, za obveznike plaćanja naknade koji nisu u propisanom roku dostavili podatke o emisijama ili su dostavili nepotpune podatke u Katastar emisija u okoliš, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (u daljnjem tekstu: Fond) izračunati godišnju količinu emisije CO2 temeljem drugih izvora podataka, na način propisan Pravilnikom o katastru emisija u okoliš („Narodne novine“, broj: 36/96.).

U međuvremenu su na snagu stupili Pravilnik o registru onečišćavanja okoliša („Narodne novine“, broj: 35/08., na snazi od 5. travnja 2008.) te je s danom stupanja na snagu toga Pravilnika prestao važiti Pravilnik o katastru emisija u okoliš („Narodne novine“, broj: 36/96.), kao i Pravilnik o registru onečišćavanja okoliša (Narodne novine, broj: 87/15., na snazi od 15. kolovoza 2015.), koji su uveli informacijski sustav Registra onečišćavanja okoliša, a isti sadrži podatke o obvezniku dostave podataka te ispuštanju onečišćujućih tvari u zrak, vode i/ili more i tlo te nastanku, odnosno gospodarenju otpadom.

Prema članku 4. stavku 3. Pravilnika obračun iznosa naknade za prethodno obračunsko razdoblje utvrđuje se na temelju podataka o godišnjoj količini emisije CO2 iz prethodnoga obračunskog razdoblja te iznosa jedinične naknade i korektivnih poticajnih koeficijenata propisanih Uredbom o jediničnim naknadama, korektivnim koeficijentima i pobližim kriterijima i mjerilima za utvrđivanje naknade na emisiju u okoliš ugljikovog dioksida.

Na temelju navedenih propisa i dostavljenih podataka od strane tužitelja prvostupanjsko tijelo utvrdilo je količine emisije u okoliš ugljikovog dioksida i korektivni poticajni koeficijent te izračunalo tužitelju obvezu plaćanja predmetne naknade prema iznosima i razdobljima određenim u izreci prvostupanjskog rješenja.

Među strankama je prvenstveno sporno može li tužitelj umanjiti svoju obvezu iz razloga što dio CO2 iz tehnologije proizvodnje koristi u svrhu poticanja fotosinteze biljaka uzgajanih u kontroliranim uvjetima staklenika.

U odgovoru na tužbu u ovom upravnom sporu tuženik se detaljno očitovao o tom spornom pitanju, navodeći da se u ovom slučaju radi o ispuštanju CO2 od izgaranja u postrojenju koje kao gorivo koristi plin. Izgaranjem nastaje CO2 na koji se plaća naknada od strane operatera postrojenja. Uredbom je predviđeno da se naknada može smanjiti ako operater postrojenja financira mjere za smanjenje emisija i provodi ih. Mogu se uzeti u obzir mjere koje će dovesti do toga da se smanji emisija ugljikovog dioksida koji će se ispustiti u atmosferu. Takva mjera može biti mjera energetske učinkovitosti gdje onda nije potrebna količina plina za izgaranje pa je i manja emisija. Mjere obnovljivih izvora energije su npr. ugradnja solarnih panela ili promjene goriva da umjesto plina izgara bioogorivo. To dovodi do smanjenja plina za izgaranje i manje emisija ugljikovog dioksida. U ovom slučaju bila je predložena mjera da se ugljikov dioksid hvata na ispustu i preusmjerava u staklenik te time pospješuje rast rajčica koje su jednogodišnje biljke. To ne može biti mjera koja bi se mogla priznati kao mjera za smanjenje emisija CO2 jer CO2 koji se ugradi u stabljike rajčica se nakon njezine sječe ispušta u atmosferu, a što se događa unutar jedne godine. Stoga na kraju te godine sav CO2 koji se ispustio u staklenik, onaj koji se nije ugradio i onaj koji se ugradio, završi u atmosferi. Kao trajno zbrinjavanje CO2 iz energetskih ili industrijskih postrojenja priznato je hvatanje na ispustu i spremanje CO2 u geološke strukture i to one koje se nalaze na 800m ispod površine. Na toj i većoj dubini CO2 postaje tekući  i ugrađuje se s vremenom u stijene. Za takvu lokaciju operater mora imati dozvolu i mjerne instrumente na površini kako bi se pratilo dolazi li do ispuštanja ili curenja CO2 jer u tom slučaju za takvo ispuštanje CO2 mora platiti naknadu. Osim toga mora se imati i financijsko jamstvo za navedeno geološko skladištenje. Iz navedenog se vidi važnost kontrole svakog ispuštanja CO2 u atmosferu. Nadalje, Republika Hrvatska kao stranka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime („Narodne novine“ - međunarodni ugovori, broj: 2/96., dalje: UNFCC), Kyotskog protokola („Narodne novine“ - međunarodni ugovori, broj: 5/07.) na godišnjoj osnovi prati emisije stakleničkih plinova i priprema nacionalni inventar antropogenih emisija iz izvora i uklanjanja ponorima svih stakleničkih plinova koji nisu pod nadzorom temeljem Montrealskog protokola, koristeći usporedive metodologije prihvaćene od strane konferencije stranaka UNFCC i Kyotskog protokola. Uredba o praćenju emisija stakleničkih plinova, politike i mjere za njihovo smanjenje u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 5/17.) propisuje obvezu i postupke praćenja emisija koji obuhvaćaju procjenu i izvješćivanje o svim antropogenim emisijama i ponorima te mjerama za njihovo smanjenje. Inventar emisija se izrađuje u skladu s UNFCC smjernicama za izvješćivanje o godišnjim inventarima koje su prihvaćene Odlukom konferencije stranaka 24/CP.19. Pri izradi proračuna emisija stakleničkih plinova koristi se metodologija, za stranke obveznim uputama, međuvladinog panela o promjeni klime: „2006. IPCC Guidelines for national greenhouse gas inventories i IPCC Good practice guidance and uncertainty management in national greenhouse gas inventories“. Nadalje, od uvođenja godišnjih tehničkih revizija nacionalnih inventara od strane stručnog revizorskog tima UNFCC, Republika Hrvatska je do sada prošla 12 revizija. Revizije u državi 2004., 2008., 2012. i 2018. godine te centralizirane revizije u ostalim godinama. Isto tako, ako se revizija obavlja u državi dolazi sedmeročlani tim za reviziju UNFCC i tijekom tjedan dana sa svim stručnjacima iz svih sektora koji su izvori emisija, preispituje svaki podatak iz inventara. Dakle, uputama je točno određeno na koji način država obračunava CO2 koji se ugrađuje u jednogodišnje biljke tijekom jedne godine što se ne može mijenjati niti se takvo što može uzimati kao mjera za trajno uklanjanje CO2 iz atmosfere. Naime, riječ je o jednogodišnjim biljkama te nakon njihove sječe CO2 odlazi u atmosferu. Također, Republika Hrvatska, kao stranka UNFCC i Kyotskog protokola, izvješćuje o mjerama za smanjenje stakleničkih plinova i prema utvrđenim pravilima u kojima nema ove mjere. Ugrađivanjem u biomasu, kao trajno spremanje CO2, može se prihvatiti pošumljavanje i ugrađivanje CO2 u šumsku masu. Metoda pospješivanja fotosinteze biljaka u staklenicima se primjenjuje u mnogim državama uključujući Kraljevinu Nizozemsku, koju je tužitelj naveo kao primjer. Iz izvješće o inventaru emisija stakleničkih plinova Kraljevine Nizozemske proizlazi kako je izrađen sukladno gore navedenim uputama i smjernicama za izvješćivanje te ne obračunava ponor emisija u jednogodišnjim nasadima. Također, iz dvogodišnjeg izvješća o mjerama smanjenja emisija Kraljevine Nizozemske pospješivanje fotosinteze biljaka u staklenicima se ne spominje kao mjera smanjenja emisija, iako Kraljevina Nizozemska ima niz mjera koje primjenjuje na sektor poljoprivrede. Republika Hrvatska je pravno obvezna primjenjivati europsku regulativu i Kyotski protokol na način kako je izvršeno mjerenje u provedenom postupku. Kada tome ne bi bilo tako, Republika Hrvatska bi bila izložena jasnim sankcijama. Drugim riječima, člankom 18. Kyotskog protokola propisani su postupci i mehanizmi vezani za pridržavanje obveza, dodatno razrađeni Odlukom 27/CMP.1, a koja se primjenjuje u slučaju da inventar emisija stakleničkih plinova nije izrađen sukladno propisanim pravilima. Kao konzekvenca neispunjenja obveza Kyotskog protokola stranci se može uskratiti pravo na korištenje fleksibilnih mehanizama Kyotskog protokola, a to u slučaju Republike Hrvatske znači suspenziju trgovanja emisijskim jedinicama. To nadalje znači da operateri uključeni u sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova (ETS sustav) ne bi mogli kupovati jedinice na međunarodnom tržištu koje su znatno jeftinije (25 centi) u odnosu na tržišnu cijenu (24 eura po toni CO2) u iznosima s kojima mogu pokrivati svoje emisije stakleničkih plinova iz postrojenja. Nadalje, u okviru EU zakonodavstva u slučaju da Republika Hrvatska ne izrađuje inventar prema odredbama Uredbe (EU) broj: 525/2013 o mehanizmu za praćenje i izvješćivanje o emisijama stakleničkih plinova i za izvješćivanje o drugim informacijama u vezi klimatskih promjena na nacionalnoj i na razini EU, Uredbe komisije (EU) 749/2014 o strukturi, formatu, postupcima podnošenja i pregledu informacija koje države članice dostavljaju u skladu s Uredbom (EU) 525/2013, na Republiku Hrvatsku bi se primjenjivala povreda prava EU. Neotklanjanje neusklađenosti u konačnici također može završiti primjenom mehanizma sankcija.

U odnosu na sporno pitanje ovaj Sud smatra da je tuženik u odgovoru na tužbu jasno i argumentirano objasnio radi čega je tužitelj obvezan na plaćanje naknade za CO2 koji je nastao izgaranjem prirodnog plina u kogeneracijskom postrojenju i kotlovima, a što je prijavljeno u Registar onečišćavanja okoliša. Naime, činjenica da jedan dio CO2 tužitelj koristi kako bi pospješio fotosintezu biljaka u stakleniku ne mijenja na stvari da sav taj CO2 završi u atmosferi i doprinosi klimatskim promjenama. Jedan dio odmah jer staklenik nije hermetički zatvoren, a drugi dio nakon ubiranja plodova i čupanja biljki iste te godine. Budući da biomasa na zemljištu pod jednogodišnjim usjevima sakuplja/gubi CO2 na godišnjoj razini, ne postoji dugoročno skladištenje ugljika, te se zaliha ugljika u toj biomasi ne obračunava. Drugim riječima, iako tužitelj koristi CO2 nastao izgaranjem plina za pospješivanje fotosinteze biljaka u stakleniku, sav CO2 u okviru jedne godine završi u atmosferi pa se navedeno ne može smatrati mjerom smanjenja emisija CO2. Takvo mišljenje temelji se na metodama koje su pobliže pojašnjene u Izvješću o inventaru stakleničkih plinova na području Republike Hrvatske za razdoblje 1990. -2017. godine.

Upravo iz razloga što je tijekom rješavanja ove upravne stvari nesporno utvrđeno da sav CO2, nastao izgaranjem plina za pospješivanje fotosinteze biljaka u stakleniku, u okviru jedne godine završi u atmosferi, Sud smatra kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik u ponovljenom upravnom postupku postupili sukladno označenoj presudi Upravnoga suda u Osijeku od 22. veljače 2019., odnosno u upravnom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje vezano za činjenicu koji postotak proizvedenoga CO2 u konkretnom slučaju dospije u atmosferu, o čemu ovisi iznos naknade na emisiju u okoliš CO2 pa tvrdnje tužitelja o suprotnome nisu osnovane.

Kako pospješivanje fotosinteze jednogodišnjih biljaka u stakleniku nije određeno mjerom smanjivanja emisije CO2, nisu osnovani niti navodi tužitelja da činjenično stanje koliko CO2 tužitelj godišnje ispusti u atmosferu nije pravilno utvrđeno pa navodi tužitelja kojima opisuje tehnološki proces proizvodnje u svrhu ishrane biljaka putem nadzemnih dijelova, kao i da je održao sastanak sa službenim osobama prvostupanjskog tijela, kojom prilikom iste nisu pristale izvršiti mjerenja CO2 kod tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari.

S obzirom na navedeno, preostali tužbeni navodi tužitelja ne utječu na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu te je Sud osporavano rješenje ocijenio zakonitim. Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

 

U Osijeku 15. srpnja 2020.                                                  

                                                                                                                                 Sutkinja

                                                                                                                                        Jasenka Beker v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).