- 1 -              Rev 511/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 511/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. W. J.1 iz Z. B., OIB: ..., 2. W. T. iz Z. B., OIB: ..., 3. W. W. iz Z., OIB: ..., 4. W. J.2 iz Z. B., OIB: ..., 5. W. J.3 iz Z. B., OIB: ... i 6. M. M.1 iz D., OIB: ..., svi zastupani po punomoćniku K. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. H. c. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T. Š. j.t.d. iz Z., 2. P. V. d.d., V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M.2, i 3. C. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica Lj. K. Z., radi naknade štete, rješavajući o reviziji 1., 5. i 6. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2606/11-2 od 25. studenoga 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-397/09-87 od 28. lipnja 2011., u sjednici održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja J. W.1, J. W.2 i M. M.1 u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja J. W.1, J. W.2 i M. M.1 u dijelu protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z. da tužiteljici J. W.1:

 

a) plati iznos od 705.780,00 kn (sedamstopettisućasedamstoosamdeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.01.2009. godine pa do isplate po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

 

b) plati iznos od 14.550,00 kn (četrnaesttisućapetstopedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01. 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na iznos od 5.000,00 kn od 08.08.2006. godine pa do isplate, na iznos od 9.150,00 kn od 25.08.2006. godine pa do isplate te na iznos od 400,00 kn tekućom od 26.08.2006. godine pa do isplate,

 

c) plati iznos od 74.245,97 kn (sedamdesetčetritisućedvjestočetrdesetpet kuna i devedesetsedam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koje se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na iznos od:

2.172,49 kn od 31.12.2008. godine pa do isplate,

3.784,12 kn od 31.01.2009. godine pa do isplate,

3.726,89 kn od 28.02.2009. godine pa do isplate,

3.752,45 kn od 31.03.2009. godine pa do isplate,

3.752,45 kn od 30.04.2009. godine pa do isplate,

3.456,94 kn od 31.05.2009. godine pa do isplate,

3.456,94 kn od 30.06.2009. godine pa do isplate,

3.456,94 kn od 31.07.2009. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 31.08.2009. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 30.09.2009. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 31.10.2009. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 30.11.2009. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 31.12.2009. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 31.01.2010. godine pa do isplate,

3.286,02 kn od 28.02.2010. godine pa do isplate,

3.306,27 kn od 31.03.2010. godine pa do isplate,

3.306,27 kn od 30.04.2010. godine pa do isplate,

3.306,27 kn od 31.05.2010. godine pa do isplate,

3.306,27 kn od 30.06.2010. godine pa do isplate,

3.415,13 kn od 31.07.2010. godine pa do isplate,

3.522,20 kn od 31.08.2010. godine pa do isplate,

3.522,20 kn od 30.09.2010. godine pa do isplate,

 

d) plaća mjesečnu rentu na ime tuđe pomoći počevši od 20.02.2009.godine pa ubuduće, u iznosu od 450,00 kn (četristopedeset kuna) mjesečno, do svakog 25-tog u mjesecu, s time da joj dospjele obroke plati odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom po navedenoj stopi od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate,

 

e) plaća mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade zbog odlaska u invalidsku mirovinu počevši od 01.09.2010. godine pa ubuduće u iznosu od 3.522,20 kn (tritisućepetstodvadesetdvije kune) mjesečno, do svakog 5-tog u mjesecu, dospjele obroke odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom po navedenoj stopi na dospjele, a neisplaćene obroke od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate,

 

f) nadoknadi parnični trošak u iznosu od 240.195,93 kn (dvjestočetrdesettisućastodevedeset i pet kuna i devedesetitri lipe ) sa zakonskom zateznom kamatom po navedenoj stopi tekućom od 28. lipnja 2011. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Odbijaju se, u odnosu na tuženike H. c. d.o.o. Z. i P. V. d.d. V., kao neosnovani u cijelosti, tužbeni zahtjevi tužiteljice J. W.1 navedeni pod točkom I., kao i tužbeni zahtjev tužiteljice J. W.1 kojim od tuženika H. c. d.o.o. Z. i P. V. d.d. V., traži isplatu iznosa od 33.750,00 kn (tridesetitrisedamstopedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 19.01.2009. godine pa do isplate, a na ime imovinske štete na vozilu.

 

III. Odbijaju se, kao neosnovani u cijelosti, tužbeni zahtjevi tužiteljice T. W. kojima od tuženika H. c. d.o.o. Z. i P. V. d.d. V., traži isplatu iznosa od 25.250,00 kn (dvadesetpettisućadvjestopedet kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 19.01.2009. godine pa do isplate, a na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te iznosa od 150.000,00 kn (stopesettisuća kuna) na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti na duševno zdravlje zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe.

 

IV. Odbijaju se, kao neosnovani u cijelosti, u odnosu na sve tuženike, tužbeni zahtjevi tužitelja W. W. u iznosu od 150.000,00 kn (stopesettisuća kuna), tužitelja J. W.2 u iznosu od 150.000,00 kn (stopesettisuća kuna), tužitelja J. W.3 u iznosu od 220.000,00 kn (dvjestodvadesettisuća kuna) i tužiteljice M. M.1 u iznosu od 220.000,00 kn (dvjestodvadesettisuća kuna) sve za zakonskom zateznom kamatom po navedenoj stopi tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate.

 

V. Nalaže se tužiteljici J. W.1 da tuženiku P. V. d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.865,00 kn (dvijetisućeosamstošezdesetpet kuna), tužiteljici T. W. da tuženiku P. V. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 315,00 kn (tristopetnaest kuna), tužiteljima W. W., J. W.2, J. W.3 i M. M.1 da tuženicima P. V. d.d. i C. o. d.d. nadoknade parnični trošak u iznosima od 2.500,00 kn (dvijetisućepetsto kuna) svakome, te tužiteljima J. W.1, T. W., W. W., J. W.2, J. W.3 i M. M.1 da tuženiku H. c. d.o.o. nadoknade parnični trošak u iznosu od 158.301,00 kn (stopedetosamtisućatristojednu kunu), sve to sa zakonskom zateznom kamatom po navedenoj stopi tekućom od 28. lipnja 2011. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se žalba III-tuženika C. o. d.d. Z. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-397/09-87 od 28. lipnja 2011. pod točkom I.a) izreke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice J. W.1 od iznosa 52.817,01 kn do iznosa od 705.780,00 kn (za iznos od 652.962,99 kn) kao i pod točkama I.b), I.c), I.d), I.e) i I.f).

 

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-397/09-87 od 28. lipnja 2011. pod točkama II., III., IV. i V. izreke.

 

III. Odbija se žalba tužiteljice W. J.1 kao neosnovana, potvrđuje se odluka o troškovima parničnog postupka kojim tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za trošak preko dosuđenog iznosa parničnog troška pod točkom I.f) izreke tj. preko iznosa od 240.195,93 kn do iznosa od 667.004,35 kn (za iznos od 427.808,82 kn).

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe kao i zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu.

 

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev III-tuženika C. o. d.d. Z. za naknadu troška pristojbe na žalbu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom II. izreke i to u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja pod točkama II., IV. i V. izreke, te pod točkom III. i IV. izreke presude suda drugog stupnja, tužitelji J. W.1, J. W.3 i M. M.1 su podnijeli reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda, sve uz nadoknadu troškova revizije.

 

U odgovoru na reviziju 1. tuženik osporava revizijske navode tužitelja i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet revizijskog stadija postupka je zahtjev tužiteljice J. W.1 za naknadu štete (imovinske i neimovinske štete) prema tuženicima H. c. d.o.o. i P. V. d.d., a koju trpi u svezi prometne nezgode koja se dogodila .... na državnoj cesti DC ... u mjestu Z. B., u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao putnica u osobnom vozilu. Tužiteljica drži da je nezgoda prouzrokovana propustom 1. i 2. tuženika da kolnik održavaju sigurnim za promet - za koje su održavanje bili zaduženi.

 

Predmet revizijskog stadija postupka je i zahtjev tužitelja J. W.3 i M. M.1 prema tuženicima za naknadu pravične novčane naknade zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su tužitelji T. W., W. W. i J. W.3 djeca tužiteljice J. W.1, da je tužitelj J. W.3 njezin bračni drug te da je tužiteljica M. M.1 njezina majka,

 

- da se ... u Z. B. dogodila prometna nezgoda na način da je osobni automobil kojim je upravljala 2. tužiteljica, a 1. tužiteljica u trenutku nezgode bila putnica u vozilu, izašao s desne strane kolnika DC..., a potom dijagonalno preko kolnika na lijevu stranu, te prednjim dijelom udario u betonski most nakon čega se prevrnuo na krov,

 

- da su se 1. i 2. tužiteljica u jutarnjim satima, oko 6,50 sati, kretale državnom cestom (DC ...), da je kolnik bio mokar s time da je prohodnost ceste bila normalna, a temperatura zraka iznosila je oko -2°C,

 

- da je na spornoj dionici ceste brzina kretanja vozila bila ograničena na 50 km/h,

 

- da je na dan nezgode vozilo Iveco 35C13, reg. oznake ... u noćnim satima, 2-3 sata prije nezgode izvršio „ručno posipavanje kritičnih dijelova kolnika, pri čemu je utrošeno 0,3 tone soli“,

 

- da je 2. tužiteljica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru broj K-99/08 od 28. svibnja 2008. proglašena krivom što je dana 21. veljače 2006. oko 6,50 sati u mjestu Zlatar Bistrica, upravljajući osobnim automobilom, lakomisleno smatrajući da do štetnih posljedica neće doći, protivno odredbi članka 51. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, propustila brzinu kretanja prilagoditi osobinama i stanju ceste koja je bila zaleđena i neposuta, uslijed čega je izgubila nadzor nad vozilom,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka S. H. proizlazi da se ne može isključiti mogućnost da je nailazak na zaleđenu dionicu kolnika prelaskom preko prijevoja i spuštanjem niz lijevi zavoj došlo do destabilizacije vozila na koju vozačica nije mogla primiriti kretanje vozila, jer je njena brzina upravo bila kritična za gubitak kontrole. Proklizavanje se najvjerovatnije ne bi desilo samo da se na zaleđenu dionicu već ušlo bez kočenja, promjene stupnja prijenosa ili oduzimanja gasa smanjenom brzinom ne većom od 37 km/h. Kretanjem dozvoljenom brzinom od 50 km/h ulaskom na zaleđen dio kolnika nije isključena pojava destabilizacije vozila, posebice ako bi vozačica radi smirivanja dinamike kretanja vozila kočila, naglo oduzimala gas ili mijenjala stupanj prijenosa,

 

- da se vještak S. H. očitovao da se iz fotografija sa policijskog očevida ne može raspoznati je li kolnik bio zaleđen, a ne samo mokar, bez provjere izravne klizavosti, pa tako niti okolnost da li je vozačica vizualnim poticajem različitosti izgleda mokre površine kolnika mogla se pripremiti na poledicu,

 

- da je 1. tužiteljica kao putnica u vozilu, uslijed prometne nezgode pretrpjele teške tjelesne ozljede,

 

- da su zbog posljedica predmetne prometne nezgode kod 1. tužiteljice trajne posljedice dovele do umanjenja opće životne aktivnosti za 82%,

 

- da su 1. tužiteljici radi ozljede vratne kralježnice, spinalne moždine i slabinske kralježnice, te prijeloma desne donje čeljusti, zaostale trajne posljedice, koje se očituju u trajnoj bolnoj i izrazito umanjenoj pokretljivosti vratne kralježnice te bolnoj i umanjenoj pokretljivosti grudno-slabinske kralježnice. Trajne se posljedice očituju u trajno zaostalom neurološkom deficitu spinalne moždine vratnog segmenta koje se manifestiraju trajno smanjenim osjetom trupa od linije dojki na niže, smanjenim osjetom sva četiri ekstremiteta, te trajnim motoričkim ispadom u smislu slabije mišićne snage oba gornja ekstremiteta uz izrazito narušenu motoriku obje šake, a izrazito lijeve, uz blažu slabost donjih ekstremiteta, nesiguran hod te intoleranciju bilo kakvih fizičkih napora, da kod 1. tužiteljice postoji i urgentna inkontinencija za mokrenje te poremećaj funkcija na seksualnom planu, a radi prijeloma desne čeljusti zaostaje otežano otvaranje usta.

 

Odlučujući o zahtjevu 1. tužiteljice za naknadu štete u odnosu na 1. i 2. tuženika, sudovi su zaključili da navedenom cestom upravlja 1. tuženik, koji je ugovorom o obavljanju poslova redovnog održavanja i zaštite državnih cesta za razdoblje od 1. travnja 2005. do 31. ožujka 2009., održavanje navedene ceste povjerio Ž. c. Z. ž. d.o.o. Z., koje su Dodatkom navedenom ugovoru održavanje ceste povjerile 2. tuženiku P. V. d.d., V. Održavanje ceste ne predstavlja opasnu djelatnost, a cesta ne predstavlja opasnu stvar, pa tuženici u granicama svoje ugovorne obveze odgovaraju za štetu po principu pretpostavljene krivnje iz odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sudovi su zaključili da 1. tužiteljica nije dokazala protupravnu štetnu radnju 1. i 2. tuženika, odnosno propust da kolnik održavaju u boljem stanju nego što je bio, nije dokazala ni uzročno posljedičnu vezu između eventualnog propusta i izlaska vozila na desnu stranu kolnika, u nastavku izlijetanja na lijevu stranu kolnika, udarca u betonski most i prevrtanja. Iako nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi stvarno stanje kolnika u vrijeme nezgode, do nezgode je došlo radnim danom (utorak) ujutro, te se može pretpostaviti da je prije 2. tužiteljice istom cestom prošao veći broj vozila, te osim ove predmetne, niti jedna druga nezgoda se na toj dionici ceste nije dogodila, što ukazuje da 2. tužiteljica nije prilagodila brzinu kretanja konkretnim okolnostima na cesti i vremenskim prilikama, zbog čega je i odgovorna za predmetnu nezgodu. Stoga sudovi odbijaju tužbeni zahtjev 1. tužiteljice u odnosu na 1. i 2. tuženika kao neosnovan.

 

Prema odredbi članka 23. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04 – dalje: ZJC) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, H. c. d.o.o. dužne su na temelju ovoga Zakona i drugih propisa između ostaloga osigurati neometan i siguran promet na javnim cestama za koji su te ceste građene.

 

Prema odredbi članka 24. ZJC, H. a. d.o.o., H. c. d.o.o., županijska uprava za ceste odnosno Upravno tijelo Grada Z. izravno ne izvode radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta (stavak 1.). Izvođenje radova građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta smije se ustupiti samo pravnoj ili fizičkoj osobi registriranoj, specijaliziranoj i opremljenoj za te poslove (stavak 3.).

 

U vrijeme predmetne prometne nezgode na snazi je bio Ugovor o obavljanju poslova redovnog održavanja i zaštite državnih cesta za razdoblje od 1. travnja 2005. do 31. ožujka 2009., Ugovorna grupa broj 14, sklopljen dana 28. travnja 2005. između H. c. d.o.o. kao naručitelja i Ž. c. Z. ž. d.o.o. kao izvoditelja, kojim su H. c. d.o.o. sukladno odredbi članka 24. ZJC ustupile izvođenje radova i održavanja državnih cesta na području Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije i Grada Z., tvrtki Ž. c. Z. ž. d.o.o. U vrijeme prometne nezgode na snazi je bio i Ugovor koji su 10. svibnja 2005. zaključili Ž. c. Z. ž. d.o.o. kao naručitelj i P. V. d.d. kao izvoditelj, kojim su Ž. c. Z. ž. d.o.o. ustupile, a P. V. d.d. preuzeo poslove redovnog održavanja i zaštite državnih cesta u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. ožujka 2009., na području Krapinsko-zagorske županije, N. Z.B.a među njima i DC ...na kojoj je došlo do predmetne prometne nezgode. Tim ugovorom 2. tuženik P. V. d.d. je kao izvoditelj preuzeo sva prava i obveze iz naprijed navedenog Ugovora od 28. travnja 2005. (članak 3. Ugovora).

 

Slijedom navedenoga, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da su 1. i 2. tuženik zaduženi za održavanje predmetne dionice kolnika na kojoj se dogodila prometna nezgoda.

 

Tuženici odgovaraju po načelu presumirane krivnje u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), kojom odredbom je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Na strani tuženika je teret dokaza da je šteta nastala bez njihove krivnje.

 

Pravilnik o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“ broj 25/98, 162/98 i 180/04) u članku 71. stavak 1. propisuje da drugi stupanj pripravnosti (koji je bio na snazi u vrijeme prometne nezgode) se uvodi kada temperatura zraka oscilira oko 0 stupnjeva Celziusa, uz mogućnost oborina i pojave poledice. U tom slučaju vrše se preventivni radovi na sprečavanju poledice na opasnim mjestima, a obavezno na punom profilu autoceste, na dionicama državnih i županijskih cesta, s uzdužnim nagibom većim od 4% i horizontalnim krivinama polumjera manjim od 300 m, na kolnicima mostova i propusta, na raskrižjima, željezničko cestovnim prijelazima u istoj razini i prilazima benzinskim postajama, na drugim dionicama ceste prema operativnom planu radi zimske službe, a po potrebni se vrši i uklanjanje snijega s kolnika (članak 71. stavak 2. Pravilnika).

 

Pravilno su sudovi zaključili da s obzirom na vremenske uvjete i temperaturu od -2 do 0 stupnjeva Celziusa je postojala mogućnost stvaranja poledice, pogotovo na dijelovima kolnika koji su u padu i nagibu, te da je dužnost tuženika bila poduzimati sve mjere da spriječe postojanje poledice, i u drugom stupnju pripravnosti, koji je u vrijeme nastanka prometne nezgode bio određen prema citiranom Pravilniku vršiti preventivne radove na sprječavanju poledice, što su tuženici i učinili. Naime, s obzirom na dokumentaciju u spisu (upisi u „dnevniku zimske službe“, podacima o kretanju temperature, vremenskoj prognozi, dopisu Policijske postaje) sudovi pravilno ocjenjuju da nije bilo propusta 1. i 2. tuženika u održavanju predmetne ceste.

 

Pri tome na prigovor podnositelja revizije da cesta nije bila osposobljena za sigurno odvijanje prometa, valja odgovoriti da na suprotan zaključak upućuje utvrđeno činjenično stanje o stanju kolnika, a na temelju članka 68. alineja 3. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta pod radovima održavanja u zimskim uvjetima razumijevaju se osobito i zaštitne mjere protiv stvaranja poledice.

 

Ovaj sud nalazi pravilnom ocjenu sudova nižeg stupnja da 2. tužiteljica kao vozač brzinu kretanja nije prilagodila osobinama i stanju ceste u trenutku i mjestu nesreće, nailazeći na mokar kolnik, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom. Riječ je, dakle, o okolnosti koju je 2. tužiteljica kao vozač motornog vozila, morala i mogla predvidjeti. Utvrđenim načinom vožnje 2. tužiteljica je povrijedila odredbu članka 51. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 105/04), prema kojoj je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu i znaku.

 

Stoga su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 1045. ZOO u vezi sa citiranim odredbama Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta utvrdili da na strani 1. i 2. tuženika nije bilo propusta u održavanju predmetne ceste sigurnom za promet i da posljedično tome i nisu odgovorni za štetu koju 1. tužiteljica trpi.

 

Navodi kojima 1. tužiteljica dovodi u pitanje utvrđenja sudova o propustu 1. i 2. tuženika u održavanju ceste sigurnom za promet - i to sve uz tvrdnju da „je kolnik bio klizav zbog leda i poledice“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima 1. tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana. No, ocjena dokaza pridržana je za nižestupanjski sud, pa osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja koje je rezultat ocjene izvedenih dokaza po sudu, nije dopušteni revizijski razlog, sukladno članku 385. ZPP.

 

U odnosu na zahtjev 5. i 6. tužitelja za naknadu pravične novčane naknade zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak da što se smatra „osobito teškim invaliditetom“ zakon ne definira (odredba članka 1101. stavak 1. ZOO), već se radi o pravnom standardu čija je interpretacija prepuštena sudskoj praksi. Radi se u stvari o pravnom odnosu cjelokupnog tjelesnog i duševnog stanja neposrednog oštećenika (u konkretnom slučaju 1. tužiteljice) te tog stanja na posredno oštećene osobe, zbog čega se to stanje ne može izraziti samo određenim postotkom invaliditeta ili smanjenja životne aktivnosti neposredno oštećene osobe, već su bitne i vanjske manifestacije stanja te osobe prema posrednim oštećenicima, a što sve na njih mora osobito teško utjecati. Stoga sudovi zaključuju da imajući u vidu, s jedne strane visok stupanj smanjenja životne aktivnosti tužiteljice J. W.1, ali sa druge strane relativno malen opseg trajne potrebe za tuđom pomoći i njegom (1 sat dnevno), da ista samostalno obavlja vlastitu higijenu, da ponekad vozi automobil koji nije posebno prilagođen njenom sadašnjom zdravstvenom stanju, da samostalno hoda i ne koristi pomagala, radi samostalno kućanske poslove, sudovi ocjenjuju, da unatoč tome što 5. i 6. tužitelj nesumnjivo trpe duševne boli zbog stanja svoje supruge odnosno kćeri, ipak se ne radi o osobito teškom invaliditetu koji bi opravdao dosuđenje pravične novčane naknade temeljem odredbe članka 1101. stavak 1. ZOO.

 

Tužitelji u reviziji ukazuju da je sud drugoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1101. stavak 1. ZOO.

 

Prema toj odredbi u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete.

 

Tužitelji u reviziji osporavaju i pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da kod 1. tužiteljice nije nastupio osobito teški invaliditet. Pri tome tužitelji smatraju da je u konkretnom slučaju utvrđeni visoki postotak trajnog invaliditeta odnosno smanjenja životne aktivnosti kod neposredno oštećene (82%) povezan s izrazito brojnim i teškim vanjskim manifestacijama tog invaliditeta, pa se u konkretnom slučaju radi o osobito teškom trajnom invaliditetu kojeg propisuje odredba članka 1101. stavak 1. ZOO.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-576/00 od 24. siječnja 2007., zauzeo shvaćanje da se pri ocjeni postoji li naročito teški invaliditet kao osnova za dosuđenje pravične novčane naknade treba utvrđivati ne samo postotak invaliditeta već i pojavne oblike tog invaliditeta (vanjske, trajne i stalne manifestacije) kroz koje se taj invaliditet očituje, jer svi ti elementi u svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za procjenu pripada li posrednom oštećeniku (5. i 6. tužiteljima u ovom predmetu) pravo na pravičnu novčanu naknadu u smislu odredbe članka 1101. stavak 1. ZOO.

 

Navedeno shvaćanje zauzeto je i u nizu odluku revizijskog suda primjerice Revx-244/08 od 23. prosinca 2009., Rev-1302/06 od 5. ožujka 2008., Revx-154/09 od 9. prosinca 2009., Rev-358/10 od 1. lipnja 2011., Revx-210/15 od 30. rujna 2015., Revx-1099/13 od 8. siječnja 2014. i drugima.

 

U konkretnom slučaju kod 1. tužiteljice je radi posljedica prometne nezgode nastupilo trajno smanjenje životne aktivnosti od 82%. Međutim, kako je već rečeno kod dosuđivanja pravične novčane naknade neimovinske štete posrednim oštećenicima nije relevantan samo postotak invaliditeta, već i pojavni oblici tog invaliditeta kroz koje se isti očituje. Kod 1. tužiteljice upravo ti pojavni oblici, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, ukazuju na neosnovanost zahtjeva tužitelja. Naime, 1. tužiteljica usprkos posljedicama povrede može se samostalno kretati, može samostalno obavljati osnovne životne aktivnosti (treba tuđu pomoć i njegu od strane nemedicinara u trajanju od 1 sata dnevno), sposobna je samostalno voziti automobil, održavati socijalne kontakte. U takvoj situaciji upravo vanjski pojavni oblici invaliditeta 1. tužiteljice, ne daju osnova za dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe tužiteljima kao posrednim oštećenicima.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene članka 1101. stavak 1. ZOO.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji kojima pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi suda drugog stupnja za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud , v.r.