- 1 -              Revr 40/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 40/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. D. j.t.d. u Z., protiv tuženika H. a. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. p. j.t.d. u Z., radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-743/2017-2 od 26. rujna 2017. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-484/16-46 od 23. veljače 2017., u sjednici održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika u dijelu protiv odluke o trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I/              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja N. V. iz Z., OIB: ... koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj N. V., OIB: ... iz Z., bio u radnom odnosu kod tuženika H. a., OIB: ... iz Z., do 15. srpnja 2007. godine.

Nalaže se tuženiku H. a., OIB: ... iz Z., da tužitelju N. V., OIB: ... iz Z., s osnova naknade štete, temeljem odredbe čl. 123. (117.) Zakona o radu/95-05, plati bruto iznos od 493.389,89 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a za slučaj promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovoga postupka, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 12% godišnje, a za slučaj promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, u roku od osam dana.

 

II/              Nalaže se tužitelju N. V. iz Z., OIB: ..., da tuženiku H. a., Z., OIB: ..., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 96.250,00 kuna u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-484/16 od 23. veljače 2017. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja:

-za naknadom štete od 278.906,57 kuna sa zateznim kamatama,

-za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos od 214.483,32 po stopi višoj od one dosuđene u točci II. izreke ove presude pa do zatražene: “do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a za slučaj promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-484/16 od 23. veljače 2017. u preostalom dijelu izreke pod točkom I. izreke kao i u dijelu izreke pod točkom II. pa se o tome sudi:

 

1. Utvrđuje se da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika do 15. srpnja 2007. godine.

 

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 214.483,32 kune zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2007. godine pa do isplate, do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 35/05), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. nadalje određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

3. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 3.906,25 na ime naknade razmjernog dijela troška sastava žalbe, u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom II., III. i IV. izreke tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu, uz naknadu cjelokupnog parničnog troška tuženiku, uz trošak revizijskog postupka.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud je u odnosu na glavnu stvar ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Presuda suda drugog stupnja ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da je bio u radnom odnosu kod tuženika do 15. srpnja 2007., te zahtjev za isplatu naknade štete od 214.483,32 kune zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2007. pa do isplate.

 

U revizijskom stadiju postupka je sporno je li tužitelj postavio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu te ima li tužitelj pravo na naknadu štete radi sudskog raskida.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu glavnog tajnika temeljem Ugovora o međusobnim pravima, obvezama i odgovornostima od 28. svibnja 2003., na neodređeno vrijeme,

 

- da je tuženik Odlukom broj ...jednostrano otkazao Ugovor o međusobnim pravima, obvezama i odgovornostima od 28. svibnja 2003.,

 

- da je odlukom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-1578/06 od 21. siječnja 2014., u tom dijelu pravomoćno 23. veljače 2016., odlučeno kako je otkaz o radu tužitelju nedopušten,

 

- da je tužitelju neprihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika,

 

- da je radni odnos tužitelja kod tuženika trajao do 15. srpnja 2007., kada se tužitelj zaposlio kod drugog poslodavca.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, sud prvog stupnja je zaključio da tužitelj do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja nije postavio zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s određenim danom prestanka radnog odnosa, a sve u smislu odredbe članka 116. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR). Naime, u konkretnom slučaju tužitelj to nije učinio niti se može smatrati da je učinio kada je od suda zatražio da utvrdi da je bio u radnom odnosu do 15. srpnja 2007. U tom slučaju se radi o tužbi za utvrđenje kojom se utvrđuje postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa (članak 187. ZPP), koji odnos u konkretnoj pravnoj stvari više nije sporan jer je odluka o otkazu pravomoćno utvrđena nedopuštenom. U slučaju sudskog raskida ugovora o radu (članak 116. stavak 1. ZR) radi se o zahtjevu konstitutivne naravi, jer sud samo konstitutivnom presudom može među strankama zasnovati, mijenjati ili, kao u ovom slučaju, ukinuti pravni odnos. S obzirom da tužitelj nije postavio konstitutivni zahtjev za sudski raskid kojim bi se ukinuo radni odnos (pravni odnos) među strankama, njegov zahtjev da se utvrdi da mu je radni odnos trajao do 15. srpnja 2007. sud prvog stupnja zaključuje da nije osnovan.

 

Kako sudski raskid ugovora o radu predstavlja pretpostavku za odlučivanje o naknadi štete, a odluka o naknadi štete uslijed sudskog raskida ugovora o radu ovisi o konstitutivnoj presudi kojom se raskida ugovorni odnos, a takvog zahtjeva nema, to tužitelj nema pravo ni na naknadu štete radi sudskog raskida, zaključuje sud prvog stupnja.

 

Sud drugog stupnja je u tom dijelu preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. točka 3. ZPP) i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je kod tuženika bio u radnom odnosu do 15. srpnja 2007. i zahtjev za isplatom naknade štete. Sud drugog stupnja je zaključio da je jedina pretpostavka za prihvaćanje zahtjeva radnika za određenjem prestanka radnog odnosa i naknade štete jest da se otkaz ugovora o radu utvrdi nedopuštenim, i dakako, da radnik istakne zahtjeve iz članka 116. stavak 1. ZR. Kako je u ovom predmetu već pravomoćno odlučeno da je otkaz nedopušten, bitno je još samo postojanje radnikovog zahtjeva, a on je istaknut u samoj tužbi i u podnesku tužitelja od 24. studenoga 2016. Stoga sud drugog stupnja zaključuje da je zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu osnovan i da mu pripada primjerena naknada u najnižem zakonom propisanom iznosu od tri prosječne mjesečne plaće (a ne kako je tužitelj tražio – 12 prosječnih mjesečnih plaća) jer i takva, zbog njene iznadprosječne visine, ostvaruje svrhu i ciljeve ovog instituta.

 

Sud drugog stupnja je pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. stavak 1. ZR, kojom odredbom je propisano da će sud, u slučaju ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odredit dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 njegovih prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje ga terete. Stavkom 3. ove zakonske odredbe propisano je da radnik može zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

 

Budući da je utvrđeno da otkaz poslodavca nije dopušten, a tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos jer se zaposlio kod drugog poslodavca, sud drugog stupnja je na njegov zahtjev (istaknut i u samoj tužbi i u podnesku od 24. studenoga 2016.), a na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZR, pravilno utvrdio dan prestanka njegovog radnog odnosa s 15. srpnja 2007., kad se zaposlio kod drugog poslodavca, te mu dosudio naknadu štete primjerenu propisanim kriterijima o kojima ovisi visina te naknade štete.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na navode tuženika iznesene u reviziji kojima pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi suda drugog stupnja za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ovaj trošak nije bio potreban (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.