- 1 -              Rev 5192/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5192/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlt. A. Ć., OIB: …, zastupanog po zakonskoj zastupnici M. Ć., majci, OIB: …, oboje iz N., koje zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u U., protiv tuženika T. Ć., OIB: …, iz B., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u U., radi isplate uzdržavanja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-289/2019-2 od 30. svibnja 2019. ispravljenoj rješenjem istog suda poslovni broj Gž Ob-289/19-4 od 2. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P Ob-97/2019 od 28. ožujka 2019., u sjednici održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika T. Ć. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku T. Ć., OIB: …, u roku 15 dana isplatiti tužitelju mlt. A. Ć., OIB: … iznos 16.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-              na iznos 1.200,00 kn od 07. prosinca 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. rujna 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. listopada 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. studenog 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. prosinca 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. siječnja 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. veljače 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. ožujka 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. travnja 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. svibnja 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. lipnja 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. srpnja 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. kolovoza 2016. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. rujna 2016. do naplate,

sve po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-ih poena.

 

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

"a) Nalaže se tuženiku T. Ć., OIB: …, u roku 15 dana isplatiti tužitelju mlt. A. Ć., OIB: … iznos 24.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

 

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. prosinca 2013. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. siječnja 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. veljače 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. ožujka 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. travnja 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. svibnja 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. lipnja 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. srpnja 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. kolovoza 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. rujna 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. listopada 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. studenog 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. prosinca 2014. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. siječnja 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. veljače 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. ožujka 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. travnja 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. svibnja 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. lipnja 2015. do naplate,

-              na iznos 1.200,00 kn od 01. srpnja 2015. do naplate,

sve po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-ih poena.

 

b) Nalaže se tuženiku T. Ć., OIB: …, u roku 15 dana isplatiti tužitelju mlt. A. Ć., OIB: … zakonske zatezne kamate koje na iznos 1.200,00 kn teku od 01. kolovoza 2015. do 06. prosinca 2015. sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-ih poena."

 

III Svaka stranka snosi svoj trošak.“

 

Presudom suda drugog stupnja ispravljenom rješenjem istog suda suđeno je:

 

„I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba mal. tužitelja, odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj P Ob-97/2019 od 28. ožujka 2019. u točkama I. i II. izreke.

 

II. Preinačuje se odluka o trošku sadržana u presudi  Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo poslovni broj P Ob-97/2019 od 28. ožujka 2019. (točka III. izreke) i u tom dijelu sudi:

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti mal. tužitelju s osnove parničnog troška iznos od 2.000,00 kuna.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev mal. tužitelja za nadoknadu troška odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja i postupovnopravnog pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Odredbom čl. 422. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15 - dalje: ObZ/15) propisano je da je protiv drugostupanjske odluke o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem i o uzdržavanju djeteta dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik postavlja pitanje kolizije odredbi Obiteljskog zakona i Zakona o obveznim odnosima kojima se uređuje pitanje zastare odnosno jesu li odredbe Obiteljskog zakona koje uređuju pitanje zastare uskraćenog uzdržavanja, lex specialis, u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju zastoj zastarijevanja tražbina između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te je li kao takove isključuju od primjene odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno pravilu (lex specialis derogat legi generali).

 

Prema odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev maloljetnog tužitelja za isplatom naknade s naslova uskraćenog uzdržavanja u razdoblju od 13. studenoga 2010. do 31. kolovoza 2016.

 

Sud prvog stupnja polazeći od utvrđenja da tuženik ne živi s maloljetnim tužiteljem u obiteljskoj zajednici od 13. studenoga 2010. nadalje, kao i da je presudom suda prvog stupnja poslovni broj P Ob-170/2016-3 od 24. kolovoza 2016., razveden brak tuženika i majke maloljetnog tužitelja te je odlučeno da će maloljetni tužitelj stanovati s majkom i da će tuženik doprinositi za njegovo uzdržavanje iznos od 1.260,00 kuna mjesečno od 1. rujna 2016. nadalje, kao i da je tuženik u utuženom razdoblju izvršio određene uplate na ime uzdržavanja na tekući račun zakonske zastupnice tužitelja, utvrdio je potrebe maloljetnog tužitelja u utuženom razdoblju, novčani iznos koji je tuženik trebao doprinositi za uzdržavanje maloljetnog tužitelja u utuženom razdoblju te je nakon uračunavanja uplaćenih iznosa, naložio tuženiku platiti tužitelju iznos, pobliže naveden u izreci presude suda prvog stupnja, sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

Tuženikov prigovor zastare tužiteljeva potraživanja sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da je odredbom čl. 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) propisano da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te kako u konkretnoj situaciji roditeljsko pravo tuženika (kao jedan od elemenata roditeljske skrbi) u odnosu na maloljetnog tužitelja nije prestalo, to tražbina tužitelja s naslova uskraćenog uzdržavanja nije zastarjela.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio presudu suda prvog stupnja ocjenjujući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve činjenice za ocjenu osnovanosti tužiteljeva zahtjeva na koje je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu te da je pravilno ocijenio da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a u konkretnom slučaju roditeljsko pravo nesporno postoji, zbog čega da nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

 

Dakle, temeljno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija u ovom postupku, a o kojem rješenju ovisi odluka u ovom sporu, jesu li odredbe Obiteljskog zakona koje uređuju pitanje zastare uskraćenog uzdržavanja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju zastoj zastarijevanja dok traje roditeljsko pravo te da li kao takve isključuju od primjene odredbe Zakona o obveznim odnosima sukladno pravilu (lex specialis derogat legi generali).

 

Odredbom čl. 289. ObZ-a/15 (koji je stupio na snagu 1. studenoga 2015.) propisano je da roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe (st. 1.). Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala krajem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati, a u visini koja se može odrediti prema čl. 314. toga Zakona (st. 2.). Tražbina djeteta iz st. 1. toga čl. prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastarijeva za vrijeme od pet godina od dana nastanka obveze (st. 3.)

 

Nadalje, odredbom čl. 209. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13 i 5/15 - dalje: ObZ/03), koje se u konkretnom slučaju također primjenjuje obzirom na to da tužitelj traži naknadu za uskraćeno uzdržavanje za razdoblje od 13. studenoga 2010. pa nadalje, propisano je da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. Tražbina djeteta iz st. 2. toga čl. prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od pet godina od nastanka obveze (st. 3.). Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati (st. 4.).

 

Riječ je o odredbama Obiteljskog zakona iz 2003. i Obiteljskog zakona iz 2005. koje na identičan način propisuju obvezu roditelja koji ne stanuje s maloljetnim djetetom za isplatom naknade djetetu radi uskraćenog uzdržavanja, nastanak i dospijeće obveze i vrijeme njezinog zastarijevanja.

 

Prema odredbi čl. 235. ZOO-a (kojim je uređen institut zastoja zastara u pogledu tražbina između određenih osoba) propisano je da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo (čl. 235. toč. 2. ZOO-a). Riječ je o postojanju okolnosti koje sprječavaju zastaru, ili u početku njezina nastupa ili u njezinu tijeku, zbog čega zastara ili ne može ni početi teći ili, ako je počela teći odnosno ako je tekla, prestaje teći sve dok zapreka traje.

 

Prema općem pravilu o primjeni konkurirajućih pravila različitih zakona - pravila posebnog zakona isključuju primjenu pravila općeg zakona (lex specialis derogat legi generali), odnosno u slučaju kada opći i posebni propisi reguliraju isto područje primijenit će se poseban propis.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju institut zastoja zastare tražbina između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, nisu u koliziji niti s odredbama čl. 209. ObZ/03, tako ni sa odredbama čl. 289. ObZ/15 o zastari naknade za uskraćeno uzdržavanje prema maloljetnom djetetu s kojim roditelj ne živi i kojem nije plaćao uzdržavanje. To iz razloga jer iz sadržaja odredbe čl. 235. toč. 2. ZOO-a proizlazi da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te zastoj zastarijevanja ne ovisi o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Stoga je tom odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, već je jedino odlučno za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) da traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo.

 

Kako u konkretnom slučaju roditeljsko pravo tuženika prema maloljetnom tužitelju postoji i nadalje traje, to postojanje roditeljskog prava tuženika prema maloljetnom tužitelju sprječava da zastara tužiteljevih potraživanja prema tuženiku s naslova naknade za uskraćeno uzdržavanje započne teći te da zastara nastupi dok god to pravo traje (a to je ujedno odgovor na pitanje postavljeno u reviziji).

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da zastarijevanje ne teče dok traje roditeljsko pravo između roditelja i djece zbog čega su odbili prigovor tuženika da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.