- 1 -              Revr 211/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 211/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. N. iz F., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i Š. iz Č., protiv tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, rješavajući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1219/2016 od 17. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-845/14-9 od 5. srpnja 2016., u sjednici održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj ... od 01.08.2007.g. kojeg je tuženik donio 7. listopada 2014. godine, a kojim je tuženik tužiteljici zbog gospodarskih i organizacijskih razloga otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nedopušten.

 

2. Utvrđuje se da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao te da joj prizna sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, sve u roku od osam dana.

 

4. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka, u roku od osam dana, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i Odluci Hrvatske narodne banke o važećoj eskontnoj stopi i to po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II              Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi trošak odgovora na žalbu kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tužiteljici. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda suda drugog stupnja je na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Glede tvrdnje da se sud drugog stupnja nije pozvao niti na jednu materijalno pravnu odredbu i da se zbog toga presuda suda drugog stupnja ne može ispitati, valja istaći da je iz obrazloženja potpuno jasno na kojim je odredbama materijalnog prava sud drugog stupnja utemeljio svoju odluku, pa niti u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP postoji ako sud kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom. Prema odredbi pak članka 220. stavak 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenicama. Stoga, kada sud ne prihvati sve dokazne prijedloge stranke, ne znači da je stranka onemogućena u raspravljanju, pa povreda parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 6. ZPP) suprotno revizijskim navodima tužiteljice u tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima ne postoji.

 

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što tužiteljica smatra da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini tužiteljica.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i vraćanje tužiteljice na rad.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na poslovima „robni blagajnik-komercijalist“ na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. kolovoza 2007.,

 

- da iz Programa zbrinjavanja viška radnika od 30. lipnja 2014., te Pravilnika o organizaciji poslodavca, koji je u primjeni od 1. ožujka 2014., proizlazi da je tuženik utvrdio tehnološki višak radnika, a koji je nastao zbog ukidanja, odnosno, smanjenja potrebnih radnih mjesta uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica,

 

- da je posljedično zbog takve odluke tuženika došlo i do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu na kojem je radila tužiteljica, zbog čega je tužiteljica proglašena tehnološkim viškom temeljem odredbe članka 72. i 73. Kolektivnog ugovora H. C. d.o.o. („Službeni vjesnik“ broj 5/14, dalje: KU),

 

- da je tuženik 7. listopada 2014. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, jer je utvrđeno da ne ispunjava uvjete radnog mjesta iz nove sistematizacije, odnosno da nema srednju stručnu spremu tehničkog smjera za razliku od usporednih radnika koji nisu proglašeni tehnološkim viškom, a koji kriterij je određen člankom 73. stavak 3. KU,

 

- da je tužiteljica završila srednju školu - gimnaziju i položila stručni ispit za transportnog komercijalista,

 

- da kod poslodavca ne postoji slobodno radno mjesto na koje bi se tužiteljica mogla rasporediti,

 

- da je tuženik Program zbrinjavanja viška radnika dostavio na očitovanje Radničkom vijeću i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje koji su se pozitivno očitovali na Program.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su kod tuženika postojali stvarni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za radom određenog broja radnika, pa tako i smanjenjem broja izvršitelja radnog mjesta na kojem je radila tužiteljica, a kako tužiteljica novom uvedenom sistematizacijom nije ispunjavala uvjete radnog mjesta na kojem je radila, ocjenjuju odluku tuženika zakonitom i dopuštenom jer je donesena sukladno odredbi članka 115. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR), a u smislu s odredbom članka 73. KU.

 

Tužiteljica sadržajno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe članka 73. KU, navodeći da tuženik pri donošenju pobijane odluke, a pri određivanju viška radnika, nije pravilno primijenio kriterij za određivanje viška radnika iz odredbe članka 73. KU iz razloga što su usporedni radnici (Z. S. i D. P.) imali manje radnog staža nego tužiteljica, te je pogrešno zaključio da oni u odnosu na tužiteljicu imaju propisanu stručnu spremu.

 

Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Odredbom članka 115. stavak 2. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Autonomno pravo poslodavca je da odluči kojem će kriteriju dati prednost, pa je u konkretnom slučaju tuženik dao prednost stručnoj spremi.

 

Odredbom članka 72. KU propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do ukidanja radnog mjesta odnosno smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu, te se u tom slučaju primjenjuju kriteriji iz članka 73. KU.

 

Prema odredbi članka 73. stavak 3. KU ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje, tehnološko višak su radnici koji ne obavljaju poslove uredno, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga ili ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije.

 

Prema odredbi članka 20. stavak 1. Pravilnika tuženika jedan od uvjeta za rad na pojedinom radnom mjestu je stručna sprema, radno iskustvo, stručni ili drugi ispit, potrebni strani jezik, te drugi uvjeti koji su potrebni za obavljanje određenih poslova (poslovi s posebnim uvjetima). Pod stručnom spremom podrazumijevaju se niža, srednja, viša ili visoka stručna sprema (stavak 3.).

 

S obzirom na sadržaj citiranih odredbi, proizlazi da je stručna sprema propisana kao jedan od uvjeta za rad na određenom radnom mjestu kod tuženika definirana stupnjem završenog školovanja, koja je za radno mjesto „transportni komercijalist“ propisana srednja stručna sprema tehničkog smjera, te položen stručni ispit.

 

Usporedni radnici, s kojima je tužiteljica bila uspoređivana imaju stečenu srednju stručnu spremu tehničkog smjera (željezničko prometni radnik), te dodatno položeni stručni ispit za navedeno radno mjesto, dok tužiteljica ima završenu srednju školu gimnaziju, kojom završenom gimnazijom nije stekla srednju stručnu spremu tehničkog smjera, bez obzira što je položila stručni ispit za transportnog komercijalistu.

 

Tužiteljica završenom gimnazijom, kao niti polaganjem stručnog ispita, koji se polaže nakon točno određenog vremena po zasnivanju radnog odnosa, ne može steći srednjoškolsko obrazovanje nekog smjera, u konkretnom slučaju tehničkog smjera.

 

Stoga, prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski su sudovi polazeći od utvrđenja da tužiteljica nema uvjete propisane sistematizacijom za radno mjesto „transportni komercijalist“, pravilno su primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim zaključivši da se tuženik kod utvrđivanja viška radnika pravilno vodio propisanim kriterijima iz odredbe članka 73. KU.

 

Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica u reviziji velikim dijelom navoda zapravo iznosi činjenice, preocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Takvi navodi tužiteljice izneseni u reviziji predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka i ovaj sud ih nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi troškova odgovora na reviziju budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.