- 1 -              Revr 416/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 416/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & J. j.t.d. u Z., protiv tuženice H., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu T., G. & P. u Z., radi utvrđenja nedopustivosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-880/17-2 od 5. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-984/16-52 od 6. travnja 2017., u sjednici održanoj 15. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Revizija tužitelja u odnosu na odluku o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

II.              Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I./              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja I. D. iz Z., OIB: …, koji glasi:

 

"Utvrđuje se postojanje radnog odnosa temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana ...g. između tužitelja I. D. iz Z., OIB: …, i tuženika H. Z., iz Z., OIB: …, za radno mjesto scenski rekviziter.

 

Utvrđuje se nedopuštenim usmeni otkaz Ugovora o radu izjavljen tužitelju od strane tuženika dana ….g.

 

Raskida se radni odnos zasnovan između tužitelja i tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme s danom zaključenja glavne rasprave te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju u roku od 8 dana naknadu štete u iznosu od 36.316,96 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

 

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi plaću u iznosu od 10.832,87 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

 

- 5.263,01 od dana 16.12.2010.g. do isplate,

- 5.569,77 od dana 16.01.2011.g. do isplate,

 

po stopi koja se za razdoblje od 16.12.2010. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015.g. do isplate se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

 

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni trošak postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena."

 

II./              Nalaže se tužitelju I. D. iz Z., OIB: … da tuženiku H. Z. iz Z.,  OIB: … naknadi parnični trošak u iznosu od 13.275,00 kuna u roku od 8 dana. “

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) iz svih zakonskih razloga, a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o trošku. Predlaže da se pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je 1. siječnja 1999. između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto scenski rekviziter te posljedično utvrđenje da je nedopušten usmeni otkaz ugovora o radu. Ujedno je istaknut i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i posljedičnu naknadu štete te zahtjev za isplatu plaće.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj s tuženicom sklapao ugovore o djelu nakon obavljenog rada iz mjeseca u mjesec od svibnja 1998. do listopada 2010.,

 

- da je tužitelj kod tuženice na osnovi pisanih tipskih ugovora o djelu obavljao poslove scenografije,

 

- da je tužitelj poslove obavljao svakodnevno kroz sporno razdoblje tijekom cijelog radnog vremena na temelju naloga nadređenih osoba,

 

- da poslovi po obujmu i sadržaju nisu različiti od poslova koje su obavljali zaposlenici tuženika na istim poslovima koji su imali zaključene ugovore o radu,

 

- da je u čl. 7. navedenih ugovora o djelu ugovoreno da se na temelju tih ugovora ne stječu prava iz radnog odnosa, u čl. 10. da tužitelj kao izvršitelj potvrđuje da poslove iz tog ugovora obavlja s osnova samostalne profesije (samostalnog zanimanja).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da između stranaka nije došlo do radnopravnog statusa u smislu odredbe čl. 8. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09 - dalje: ZR/09) jer volja ugovornih stranaka nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa, što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno.

 

Stoga je odbijen i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti usmenog otkaza, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete te zahtjev za isplatu plaće.

 

Odbijajući žalbu tužitelja kao neosnovanu drugostupanjski sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje: ZR) "ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno". Isto je svojom odredbom čl. 8. st. 2. preuzeo i ZR/09.

 

U konkretnom slučaju iz predmetnih ugovora o djelu (koje je tužitelj redovito sklapao), uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina iz mjeseca u mjesec, ne može se zaključiti, u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a (i odredbe čl. 8. st. 2. ZR/09), da je volja ugovornih stranaka bila da se izvršavanjem obveza iz ugovora o djelu zasnuje radni odnos i da su ispunjeni uvjeti iz te odredbe prema kojima bi se imalo smatrati da je tužitelj s tuženicom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR/09) - moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

 

To što je tužitelj za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima poslove i radne zadatke obavljao na temelju naloga nadređenih osoba, na jednak način, u jednakom opsegu i jednakom radnom vremenu i angažmanu kao i drugi djelatnici tuženika koji su u radnom odnosu kod tuženika, ne dokazuje nešto suprotno shvaćanju da se uistinu radi o ugovorima o djelu, jer navedene okolnosti (glede ovlasti tužitelja i tuženice) mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo za ugovore o radu.

 

Revizijski sud pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.". Imajući u vidu da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužitelj i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornom ugovoru u smislu odredbe čl. 13. ZR/09 davali značaj ugovora o radu (u ugovorima su nedvosmisleno čak i naznačili da se sklapaju "s osnova samostalne profesije" te da se na temelju njih "ne stječu prava iz radnog odnosa"), ne može se smatrati da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na kojeg tužitelj upućuje - odnosno da su takvog tužitelj i (ovdje bitno) tuženica htjeli i postigli.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

Revizija u odnosu na odluku o trošku je nedopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. b st. 1. ZPP-a reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

 

Tuženiku nisu priznati troškovi odgovora na reviziju jer isti nisu bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb 15. srpnja 2020.