- 1 -              Rev 1542/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1542/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. iz Đ., OIB: …, koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv I. tuženika B. Z. iz V., OIB: … i II. tuženika Š. Z. iz V., OIB: …, obojica zastupani po punomoćniku D. Š., odvjetniku u O., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3413/14-2 od 21. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-805/11-20 od 17. lipnja 2014., u sjednici održanoj 15. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 22. svibnja 2000., između tuženika B. Z. i Š. Z. u svezi nekretnina iz tadašnjeg zk.ul.br. 3493, a novog uloška 8040 k.o. Đ., za kč. br. 288/1 kuća i dvorište u mjestu od 245 čhv ili 881 m2 za sve tri etaže, te se ima uspostaviti prijašnje gruntovno stanje, a tuženi su dužni solidarno tužiteljici platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Toč. II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 9.375,00 kuna.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica, navodeći  da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude u smislu revizijskih navoda, ili da, podredno, iste odluke ukine odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima iz revizije, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju sadržajno upire revidentica, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji prigovara pravilnosti nižestupanjskih presuda upirući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a povezujući je sa činjenicom da je sud odbio izvesti dokaze saslušanjem određenih svjedoka predloženih po tužiteljici. Prema toj odredbi bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Kako iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi da je tužiteljica tijekom čitavog trajanja ovog postupka bila uredno obavještavana i sudjelovala u postupku uključujući ročišta na kojima su izvođeni dokazi, a to pak znači da je imala mogućnost raspravljati pred sudom, za ocijeniti je da ta bitna povreda odredaba parničnog postupka u odnosu na tužiteljicu nije počinjena. Odbijanje suda da izvede neke od predloženih dokaza po tužiteljici, a za što je sud dao jasne i razumljive razloge ocijenivši takve dokaze neodlučnim u smislu odredbe čl. 220. ZPP-a (tužiteljica je te svjedoke predložila na okolnost kupoprodaje nekretnine, što nije predmet ovog konkretnog spora), ne može se smatrati onemogućavanjem tužiteljice u raspravljanju pred sudom.

 

Inače, prema čl. 8. ZPP-a, koji se nadovezuje na čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud, u smislu čl. 373.a. i čl. 373. b ZPP-a, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

 

Nadalje, a kako tužiteljica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora u konkretnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju od 22. svibnja 2000., sklopljen između I. tuženika kao davatelja uzdržavanja i II. tuženika kao primatelja uzdržavanja u vezi nekretnine opisane u izreci prvostupanjske presude (toč. I. izreke), uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a sve iz razloga što tužiteljica smatra da II. tuženik kao primatelj uzdržavanja iz spomenutog ugovora nije bio vlasnik predmetne nekretnine pa da je time predmetni ugovor suprotan zakonu, odnosno moralu, a ujedno tvrdi i da je time predmetni ugovor sklopljen s ciljem onemogućavanja tužiteljice u ostvarenju njezinih nasljedničkih prava.

 

U postupku koji je prethodio reviziji među strankama nije bilo sporno da je II. tuženik bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora od 26. kolovoza 1987. sklopljenog sa ranijom upisanom vlasnicom te nekretnine, nakon čega je II. tuženik sklopio predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju (sadržajno ugovor o dosmrtnom uzdržavanju), s I. tuženikom, a na temelju kojeg ugovora se I. tuženik uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine. Nije bilo sporno niti da u predmetnoj nekretnini stanuje tužiteljica sa obitelji.

 

Smatrajući da odluka u ovom predmetu ovisi o rješavanju prethodnog pitanja je li I. Z. (otac tužiteljice i njen pravni prednik) stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju kupoprodajnih ugovora koje je, zajedno sa I. V. sklopio s ranijom upisanom vlasnicom nekretnine, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da otac tužiteljice nije nikada postao suvlasnikom nekretnine sukladno čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92, 77/92 - dalje: ZOVO) pa da iz tog razloga ne postoje razlozi za ništetnost predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, dodajući da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan i iz razloga što se ne radi o fiktivnom (prividnom) ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a sama činjenica da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine ne daje tužiteljici pravo vlasništva dosjelošću.

 

Prema odredbi čl. 103. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Sagledavajući činjenični osnov postavljen u tužbi i tijekom postupka (tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da II. tuženik kao primatelj uzdržavanja nije bio vlasnik predmetne nekretnine pa je time na I. tuženika prenio više prava nego što mu pripada), ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, tužiteljica nije ukazala na okolnosti zbog kojih bi navedeni ugovor bio protivan odredbi čl. 103. ZOO-a, dok činjenica (ne) postojanja vlasništva nije razlog zbog kojeg se može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu navedene odredbe.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan (fiktivan, simulirani) ugovor nema učinka prema ugovornim stranama. U takvom ugovoru riječ je o neskladu između volje i očitovanja, a posljedica mu je ništetnost. Kako se prema utvrđenju nižestupanjskog suda u konkretnom slučaju ne radi o prividnom ugovoru, to je neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti i zbog navedenog razloga.

 

S obzirom na to da tužiteljica nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetne nekretnine, i u okolnostima kada bi stekla pravo vlasništva dosjelošću, tužiteljica nije ovlaštena tražiti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, slijedom čega je njezin zahtjev i u tom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan.

 

Ne postoji stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na osnovu svega izloženog, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 15. srpnja 2020.