- 1 -              Poslovni broj: Usž-3547/19-3

Poslovni broj: Usž-3547/19-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić predsjednice vijeća, Dijane Vidović i Lidije Vukičević članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. T. – B. iz Z., koju zastupa opunomoćenik T. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Z., radi prava na rad s polovicom radnog vremena do navršene treće godine djetetova života i isplate naknade plaće, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3769/17-9 od 17. lipnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2020.

p r e s u d i o    j e

I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3769/17-9 od 17. lipnja 2019.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-502-06/17-01/166, URBROJ: 338-01-21-17-02 od 11. prosinca 2017. i točke IV izreke rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-06/17-02/4412, URBROJ: 338-21-09-17-05 od 18. rujna 2017. (točka 1. izreke) te je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn (točka 2. izreke).

Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv točke IV izreke rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 18. rujna 2017. godine. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela tužiteljici je priznato pravo na rad s polovicom radnog vremena do navršene treće godine djetetova života (točka I. izreke) određeno pravo na naknadu plaće u iznosu 1.600,00  kn mjesečno (točka II. izreke) određen način isplate naknade (točka III. izreke) te odbačen zahtjev osiguranice za isplatu zateznih kamata tekućih od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate  i za isplatu svih uplaćenih iznosa poreza i doprinosa u navedenom razdoblju (točka IV. izreke).

Tužiteljica osporava presudu Upravnog suda u Zagrebu kojom je odbijen zahtjev za poništenje rješenja tuženika te točke IV. izreke rješenja prvostupanjskog tijela. Ističe kako je nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-306/14 od 27. travnja 2017. godine prvostupanjsko javnopravno tijelo donijelo  rješenje kojim joj je nakon više godina priznalo traženo pravo no bez iznosa zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Ističe kako se pravo odnosi na razdoblje u kojem je koristila obvezni rodiljni dopust, roditeljski dopust do godine dana djetetovog života odnosno do treće godine djetetova života neovisno o tome što joj je to pravo zbog pogrešnog pristupa tuženika priznato tek rješenjem prvostupanjskog tijela od 18. rujna 2017. S tim u vezi poziva se na odredbu članka 183. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje u tekstu ZOO) kojim je propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Budući da joj pravo pripada od 21. studenog 2004. godine to je posve jasno da je tuženik s tim datumom pao u zakašnjenje za ispunjenje svoje novčane obveze. Stoga drži da je pravilnom primjenom članka 183. ZOO-a trebalo utvrditi da tuženik uz glavnicu duguje i pripadajuće kamate. Pogrešnim smatra stav suda prvoga stupnja da se u konkretnoj situaciji ne primjenjuje ZOO jer se ne radi o obvezno-pravnom odnosu. Tvrdi da je ZOO opći propis koji se primjenjuje u svim odnosima u kojima postoje obveze između dvije strane bez obzira o kojem se odnosu radi i na temelju kojeg zakona navedeni odnos nastaje. Ističe kako iz članka 137. i 148. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 80/13., 137/13. – dalje u tekstu: ZOZO) proizlazi da u slučaju kada osiguranik duguje Zavodu nepripadno isplaćeni iznos naknade onda je dužan vratiti iznose naknade uz zakonsku zateznu kamatu dok u drugačijoj situaciji kada Zavod (i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i neznanja djelatnika) duguje iznose naknade nije dužan platiti zakonsku zateznu kamatu. Smatra da se u ovom predmetu radi o izvanugovornoj obvezi tuženika na isplatu, a kako tuženi svoju obvezu nije ispunio to su se ispunile pretpostavke za naknadu štete. Smatra da ne može trpjeti posljedice diskriminatornih odredaba ZOZO-a i njegove pogrešne interpretacije pa je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti njenog zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata potpuno neosnovan. Predlaže žalbu usvojiti, osporenu presudu poništiti i odlučiti sukladno tužbenom zahtjevu. Traži naknadu troška sastava žalbe.

Tuženik u odgovoru na žalbu ističe kako osporenu presudu smatra pravilnom i zakonitom te predlaže žalbu odbiti.

Žalba nije osnovana.

Iz podataka u spisu proizlazi da je rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela, Regionalnog ureda u Z. od 18. rujna 2017. godine, kojim je tužiteljici priznato pravo na  rad s polovicom radnog vremena do navršene treće godine života djeteta u razdoblju od 21. studenog 2004. do 20. studenog 2006. godine te joj je  određeno pravo na naknadu plaće u iznosu 1.600,00 kn mjesečno koju će isplaćivati Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (točka I. – III. izreke), doneseno nakon Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-306/2014 od 27. travnja 2017. sukladno pravnom stajalištu izraženom u toj odluci.

Točkom IV izreke  rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela (koju je u povodu žalbe svojim rješenjem potvrdio tuženik) odbačen je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa naknade plaće pa sve do isplate kao i za povrat svih uplaćenih iznosa poreza i doprinosa u navedenom razdoblju.

Sud prvoga stupnja u obrazloženju svoje odluke navodi kako je pogrešno u upravnom postupku zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate tretiran kao samostalni zahtjev zbog čega je pogrešno  i odbačen. Sud prvoga stupnja ocjenjuje kako se radi o isticanju drugog zahtjeva uz već postojeći zahtjev koji je tužiteljica podnijela do donošenja rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela u smislu članka 45. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09.) te je prema tome o takvom zahtjevu trebalo meritorno odlučiti javnopravno tijelo kojem je tužiteljica postavila glavni i prošireni zahtjev. Ovakvo pravno stajalište u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Nadalje i prema ocjeni ovoga Suda, osiguranicima na temelju  Zakon o rodiljnom dopustu majki koji obavljaju samostalne djelatnosti i nezaposlenih majki ("Narodne novine", broj 24/96., 107/97., 82/01. i 30/04.) pripadaju samo prava koja su tim Zakonom taksativno navedena. Kako odredbama tog Zakona nije  predviđeno pravo na kamatu niti propisano određivanje zakonske zatezne  kamate uz neko drugo priznato pravo, to u konkretnoj upravnoj stvari nema zakonske mogućnosti za udovoljenje takvom zahtjevu tužiteljice.

Osim toga pogrešno smatra tužiteljica da je tuženik došao u zakašnjenje s isplatom novčane naknade, pozivom na članak 277 stavak 1. ZOO-a. Ovo jer tuženik nije mogao isplaćivati novčanu naknadu prije nego što je donio rješenje kojim je pravo na novčanu naknadu i priznao. Dakle, pravna osnova za isplatu novčane naknade zbog rada s skraćenim radnim vremenom je rješenje o priznavanju prava na rad s skraćenim radnim vremenom te određivanje visine te naknade, a ono je doneseno 18. rujna 2017. godine.

Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 3942/94 od 31. ožujka 1999., Rev-534/06-2 od 21. prosinca 2006., Rev 1306/08 od 17. veljače 2010., Rev-x477/10-2 od 23. svibnja 2012. i drugima).

Ovaj Sud ocjenjuje kako se tužiteljica pogrešno poziva na odredbe članka 137. i 148. stavka 3. ZOZO za argumentaciju svojih tvrdnji o mogućnosti priznavanju prava na zateznu kamatu. Ovo jer navedene odredbe reguliraju situacije kada je isplatu vršio tuženik na temelju pravne osnove koja je naknadno otpala. Dakle, u takvim situacijama osnova za isplatu je postojala ali je naknadno otpala, a u situaciji u kojoj se nalazi tužiteljica pravna osnova je nastala tek donošenjem rješenja o priznavanju prava i određivanju naknade, dakle 18. rujna 2017., (neovisno o tome što je rješenjem pravo na naknadu priznato za ranije razdoblje), iz čega jasno proizlazi da nema zakašnjenja tuženika.

Kraj takvog stanja stvari ovaj Sud navode žalbe ocjenjuje neosnovanima, a osporenu presudu pravilnom i zakonitom.

Slijedom navedenoga na temelju članka 74. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. srpnja 2020.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić Babić,v.r.