- 1 -              Revr 1413/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1413/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. Lj. K. V. iz P., i 2. L. K. iz P., obje zastupane po punomoćniku E. S., odvjetniku u P., protiv tuženika K. M. I. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik F. K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3457/06-3 od 21. srpnja 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2727/04-34 od 22. veljače 2006., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljica na naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-2727/04-34 od 22. veljače 2006. prihvaćeni su tužbeni zahtjevi u stavku I izreke tužiteljica te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljicama na ime naknade štete svakoj iznos od po 230.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. veljače 2006. pa do isplate. U stavku II izreke naloženo je tuženiku naknaditi prvotužiteljici parnični trošak u iznosu od 23.053,50 kuna, sve u roku od 15 dana i drugotužiteljici u istom roku na ime parničnog troška iznos od 17.228,00 kuna. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu parničnog troška obje tužiteljice su odbijene i to prvotužiteljica u iznosu od 3.996,50 kuna, a drugotužiteljica u iznosu 3.722,00 kune. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 15.000,00 kuna. Rješenjem istog suda odbijen je zahtjev tuženika za prekid postupka kao neosnovan.

 

              Presudom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3457/06-3 od 21. srpnja 2008. u stavku I izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. U stavku II izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u cijelosti kao neosnovan.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju i pravovremenu dopunu revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i odbije tužiteljice sa tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tužiteljice se protive navodima revizije te predlažu da se ista kao neosnovana odbije. Potražuju trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a ZPP a koji se na temelju odredbe iz čl. 53. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 51/11) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno navedene odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama na postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U pravu je revident kada tvrdi da je drugostupanjski sud u obrazloženju presude pogrešno naznačio smanjenje životne aktivnosti I. K. od 100%, umjesto 75%. Takvo postupanje drugostupanjskog suda koje se može pripisati očiglednoj pogrešci u pisanju nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je u nižestupanjskim postupcima nedvojbeno utvrđeno da se kod oca tužiteljica (I. K.) prema pojavnim oblicima radi o naročito teškom invaliditetu (čl. 354. st. 1. ZPP).

 

Navodi revidenta da drugostupanjski sud nije na pravilan i valjan način utvrdio činjenice bitne za ocjenu pitanja odgovornosti tuženika za nastalu štetu te da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili postotak invaliditeta tužitelja, čime ujedno prigovara i provedenom medicinskom vještačenju, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučujući o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Suprotno tvrdnji revidenta pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o tome zašto je tuženik odgovoran za predmetnu štetu odnosno zašto nije oslobođen od odgovornosti u smislu odredbe iz čl. 177. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Time što se sud izričito nije pozvao na zakonsku odredbu nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koja bi mogla utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude obzirom da se iz sadržaja presude može zaključiti o kojim zakonskim odredbama i kojeg zakona se radi.

 

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za naknadu štete s osnove duševnih bolova koje trpe zbog naročito teškog invaliditeta njihovog oca I. K.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-       da je I. K., otac tužiteljica, kao radnik tuženika 4. travnja 2002. stradao na radu,

 

-       da je u vrijeme štetnog događaja tuženik bio izvođač radova na ugradnji novog transformatora na privremenom radilištu, rekonstrukcije 35 KV T. D. u vlasništvu H. i D. E. iz P.,

 

-       da je u trenutku štetnog događaja 4. travnja 2002. u T. D. kod L. otac tužiteljica, I. K. obavljao redovne radne aktivnosti po nalogu tuženika, kada je doživio tešku nezgodu,

 

-       da je radi tog štetnog događaja Državni inspektorat područne jedinice R., Odsjek za nadzor u području zaštite na radu protiv djelatnika H. d.d. i djelatnika D. E. P. podnio kaznenu prijavu zbog nepravilno provedenih tehničkih mjera osiguranja mjesta rada na kojem je radio I. K., te da je Općinsko državno odvjetništvo u P. protiv djelatnika H.-a d.d. i D. E. P. pokrenulo kazneni postupak kaznenog djela iz čl. 265. st. 2. i 3. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, a koji postupak nije pravomoćno okončan,

 

-       da su tužiteljice kćeri I. K.

 

Nadalje je utvrđeno na temelju nalaza liječnika vještaka dr. B. da je kod I. K., oca tužiteljica kao posljedica doživljene nesreće nastupilo umanjenje opće, životne i radne aktivnosti od 75%. Isto se manifestira brojnim ožiljcima na licu, očnim kapcima, otežanom otvaranju usta pri hranjenju, defektu desne ruke, vrata i ramena, nemogućnosti prihvaćanja i nošenja u desnoj šaci, nemogućnosti samostalnog kupovanja i spremanja životnih namirnica, potrebi za pomoć druge osobe pri hranjenju, održavanju higijene, odijevanju i obuvanju itd.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da postoji objektivna odgovornost tuženika za nastalu štetu na temelju odredbe čl. 174. ZOO te nalažu tuženiku naknaditi tužiteljicama nastalu štetu.

 

Osnovna tvrdnja revidenta svodi se na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i to čl. 177. st. 2. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 102. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 – dalje: ZR) ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dok je odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96, 54/96 – dalje: ZRR) koji je tada bio na snazi propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

Opći propisi obveznog prava koji reguliraju pitanje odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti su čl. 174. i 177. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

Prema odredbi čl. 174. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi (st. 1.). Imaocem se smatra vlasnik te stvari kojoj je stvar dana na privremeno korištenje (st. 2.).

 

Na temelju prednjih utvrđenja, a vodeći računa o činjenici da je otac tužiteljica povrijeđen obavljajući posao u okviru redovne radne aktivnosti, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik kao poslodavac odgovara za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti. Osoba koja odgovara po načelu objektivne odgovornosti oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju ona nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla izbjeći ili otkloniti (čl. 177. st. 2. ZPP).

 

H. i D. E. P. kao vlasnici opasne stvari (trafostanice) također prema odredbi čl. 174. ZOO odgovaraju za nastalu štetu.

 

Slijedom iznesenog u smislu odredbe čl. 174. st. 1. ZOO postoji odgovornost tuženika kao izvođača radova i poduzimatelja opasne djelatnosti za štetu tužiteljicama, jer nisu njihovom ocu I. K. omogućili rad na siguran način kao i odgovornost H. i D. E. P. kao naručitelja radova i vlasnika opasne stvari.

 

Dakle naručitelj i izvođač radova odgovaraju solidarno predniku tužitelja za štetu koja nastane u vezi s izvođenjem radova.

 

Stoga se suprotno tvrdnji revidenta naručitelj radova (H. i D. E. P.) ne smatra trećom osobom zbog radnje zbog koje bi se poslodavac mogao osloboditi svoje odgovornosti. Radnja naručitelja radova koji solidarno odgovara sa izvođačem radova ne predstavlja radnju treće osobe koju poslodavac nije mogao predvidjeti ili čije posljedice nije mogao izbjeći ili ukloniti.

 

Stoga se suprotni navodi revizije ukazuju neosnovanim.

 

              Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da su kod oštećenika I. K. zaostale takve trajne posljedice koje u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO opravdavaju dosuđivanje naknade štete s osnove i članovima obitelji invalidne osobe.

 

              Tuženik stoga, kao poslodavac odgovara srodnicima radnika I. K., tužiteljicama (kćerima) zbog naročito teškog invaliditeta.

 

              Pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO oštećenima pripada kada su ispunjene pretpostavke da postoji naročito teški invaliditet oštećene osobe i da postoje duševni bolovi određenog intenziteta i trajanja kod posredno oštećenih, i to bolovi u uzročnoj vezi s nastupom tog naročito teškog intenziteta izravno oštećene osobe.

 

              Pritom, a imajući na umu da ZOO ne određuje sadržaj pravnog standarda naročito teškog invaliditeta izravno oštećene osobe kao osnove za utvrđivanje pravične novčane naknade, a pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog duševne boli prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO valja suditi prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, dakle, ne samo zavisno o stupnju invaliditeta izravno oštećenom, odnosno od brojčanog izraza utvrđenog invaliditeta već i od pojavnih oblika kojima se taj invaliditet očituje, pri čemu u obzir valja uzeti i jačinu duševnih boli koje trpe i koje će u budućnosti trpjeti oštećenom bliske osobe.

 

              Upravo slijedom iznijetog, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz postupka koji je prethodio reviziji, shvaćanje revizijskog suda da okolnosti konkretnog slučaja stupanj invaliditeta I. K., sa svim izloženim posljedicama ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju te manifestacijama (pojavnim oblicima) tih posljedica ali i jačinom duševnih bolova koje tužiteljice u vezi tih posljedica trpe i koje će u budućnosti trpjeti, daju tužiteljicama osnovu za dosuđivanje pravične novčane naknade za duševne bolove prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO.

 

              Time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Tužiteljicama nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za vođenje ove parnice (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.