1

   Poslovni broj: 2 UsI-424/2020-6

 

 

 

 

 

 

 

   Poslovni broj: 2 UsI-424/2020-6

 

 

  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja P. d.o.o., B., kojega zastupa opunomoćenik Z. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojeg zastupa V. R., službena osoba, radi poreznoga nadzora, 14. srpnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/240, URBROJ: 513-04-20-3 od 31. siječnja 2020. i poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar KLASA: UP/I-471-02/19-01/41, URBROJ: 513-07-16-02-01/007-19-1 od 18. ožujka 2019.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

 

Obrazloženje

 

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/240, URBROJ: 513-04-20-3 od 31. siječnja 2020. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar KLASA: UP/I-471-02/19-01/41, URBROJ: 513-07-16-02-01/007-19-1 od 18. ožujka 2019., kojim je tužitelju utvrđena, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015., obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 2.132.649,86 kn s pripadajućom kamatom i za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 657.091,54 kn s pripadajućom kamatom te kojim je tužitelju naložena uplata navedenih iznosa s pripadajućom kamatom, kao i provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na novoutvrđenu poreznu osnovicu, nakon izvršenih uplata.

Tužitelj u tužbi navodi kako niti prvostupanjsko porezno rješenje od 18. ožujka 2019.,a niti pobijano rješenje od 31. siječnja 2020. ne sadrže valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama. Ističe kako je porezno tijelo tužitelju osporilo veći broj računa na koje je tužitelj obračunao pretporez i to zbog toga što je tužitelj priznao pretporez bez zakonske osnove, što je oporezivanje temeljio na netočnim podacima iz knjigovodstva te što je prividnim pravnim poslovima, stjecanja dobara iz druge države članice Europske unije, prikazivao (obračunao) kao tuzemne isporuke. Smatra kako porezno tijelo nije jasno i nedvosmisleno obrazložilo po kojim osnovama je tužitelju osporen pretporez, jer se osnove iz članka 57. stavka 2. i članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u znatnoj mjeri međusobno isključuju, a da se u obrazloženju pobijanog rješenja iznose navodi o poslovanju tužitelja utemeljenom na kružnim prijevarama, dok se ta činjenica ne ogleda u pravnoj kvalifikaciji razloga za osporavanje pretporeza. Ukazuje kako se vezano za prividne pravne poslove, stjecanja dobara iz druge države članice Europske unije ne navodi zakonska osnova za osporavane pretporeza. Vezano za poslovanje s društvima B. P. d.o.o., S. S. d.o.o. i T. j.d.o.o., napominje kako datum isporuke dobara ne predstavlja nužan element računa bez kojega račun nema svojstvo valjanosti, dok se datum isporuke dobara može odrediti iz druge dokumentacije. Navodi kako je ukazivanje poreznog tijela na razliku između datuma izdavanja skladišnih primki i datuma izdavanja računa u smislu odredbe članka 78. stavka 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost neosnovano i bespredmetno te da stoga tužitelj nije postupio nezakonito. Smatra kako datum isporuke dobara ne predstavlja nužan element računa bez kojega račun nema svojstvo valjanosti i vjerodostojnosti, uzimajući u obzir odredbe članka 78. stavka 4. i članka 79. stavka 1. točke 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe kako porezno tijelo nije moglo činjenicu je li račun izrađen po propisima ocjenjivati na temelju bezimenih dokumenata. Vezano za sporne račune društva S. d.o.o., ukazuje da se isti izrađuju u generičkim programima za izradu računa na što tužitelj ne može utjecati, no da se ti računi odnose na stvarno izvršene poslovne događaje pa bi bilo neosnovano da tužitelj te račune ne priznaje prodavatelju samo zato što su nazvani „račun – otpremnica“, a suštinski se radi samo o računu. Napominje kako mjesto isporuke i podaci o prijevozu, obračun usluga prijevoza, utovara i vaganje te klauzule o uvjetima isporuke nisu nužni elementi računa iz članka 79. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Navodi da je za obračun predmetnog PDV-a nebitno jesu li odvage tužitelja prazne, loše vidljive, pisane rukom ili naknadno dopisivane, dok nije jasno u kakvoj su vezi otpremnice i pitanje valjanosti računa te zašto se ne smiju raditi zbirne primke. Ističe da nije jasno zašto je za pitanje pretporeza važno razlikuje li se datum sastavljanja skladišnih primki od datuma vaganja te po kojem propisu je zabranjeno trgovanje robom u tranzitu. Ukazuje  kako nije imao uvid u zapisnike o poreznom nadzoru kod društva S. d.o.o., a da je o eventualnim nepravilnostima u radu toga društva mogao saznati tek 2017. godine pokretanjem kaznenog postupka protiv toga društva. Vezano za zaključke poreznog tijela o odnosu tužitelja s društvom MS K. d.o.o., iznosi kako se nije radilo o prividnom pravnom poslu niti o stjecanju robe od inozemnog prodavatelja, kao niti o činjenici da je stvarni prodavatelj u odnosu na tužitelja to društvo. Navodi kako je promašena tvrdnja poreznog tijela da je tužitelj robu zapravo kupovao od prodavatelja MS K. d.o.o., već ju je kupovao preko posrednika iz tuzemstva, a u Republici Hrvatskoj nije zabranjeno kupovanje i prodavanje robe u lancu trgovaca između izvornog dobavljača i krajnjeg kupca. Ističe kako nije točna tvrdnja poreznog tijela da se u ovom slučaju radi o prividnom pravnom poslu, jer tužitelj nije bio u nikakvom poslovnom odnosu u lancu trgovine između društva MS K. d.o.o. i tužitelja, osim u odnosu sa svojim dobavljačima društvima A. S. A. T. d.o.o. i A. d.o.o. Ukazuje kako se stvaranjem niza od 2 ili 3 preprodavača samo povećava broj osoba odgovornih za plaćanje PDV-a. Napominje kako je pogrešno pozivanje poreznog tijela na presudu Europskog suda za ljudska prava Kittel, jer se u tom predmetu radilo o ništavom ugovoru, dok je u ovom slučaju tužitelj s „preprodavačima“ sklopio stvarni ugovor, a s društvom MS K. d.o.o. nikakav. Ukazuje kako je porezno tijelo, na ranije opisano pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenilo i materijalne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost. S obzirom na navedeno predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/240, URBROJ: 513-04-20-3 od 31. siječnja 2020. te porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar KLASA: UP/I-471-02/19-01/41, URBROJ: 513-07-16-02-01/007-19-1 od 18. ožujka 2019., uz naknadu troška upravnoga spora.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

Dana 7. srpnja 2020. pred ovim sudom je održana rasprava na koju je za tužitelja pristupio zamjenički opunomoćenik S. P., odvjetnik u Vukovaru, dok je za tuženika pristupila službena osoba V. R.

Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja je u spis predao presudu Upravnoga suda u Osijeku poslovni broj: 4 UsI-526/2020-3 od 15. lipnja 2020., potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od odgovorne osobe tužitelja M. R. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave krim. policije, PNUSKOK – SSKOK Zagreb broj: 511-01-77-604/38-IV-2015 od 18. veljače 2016. te nepotpisanu izjavu odgovorne osobe tužitelja M. R. Ostao je kod tužbe i svih navoda iz iste te zatražio trošak prema priloženom troškovniku.

Službena osoba tuženika je na raspravi istaknula da je u prvostupanjskom rješenju detaljno opisan tijek spornih transakcija te je ustrajala na stajalištu da se radi o kružnim prijevarama, a da se označenom presudom od 15. lipnja 2020. nije ulazilo u meritum spora, već je takva poništavajuća presuda donesena zbog nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku. Stoga ostaje kod obrazloženja pobijenih odluka i predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske i 29/17.), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prema odredbi članka 4. stavka 1. točke 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13., 148/13. i 143/14.) predmet oporezivanja PDV-om je stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona.

Sukladno odredbi članka 57. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona.

U skladu s odredbom članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija (stavak 1.). Pretporez je iznos PDV-a koji porezni obveznik treba platiti ili je plaćen u Republici Hrvatskoj pri uvozu i iznos PDV-a koji je plaćen temeljem članka 75. stavka 1. točaka 6. i 7. te članka 75. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona (stavak 2.). Porezni obveznici, osim iznosa pretporeza navedenih u stavku 1. i 2. ovoga članka, mogu odbiti i sljedeće iznose: 1. PDV koji treba platiti na stjecanje dobara unutar Europske unije prema članku 4. stavku 1. točki 2.a) i članku 9. stavcima 3. i 4. ovoga Zakona, 2. PDV koji treba platiti prema članku 10. stavku 4. ovoga Zakona (stavak 3.). Porezni obveznik ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra i obavljene usluge što ih koristi za isporuke dobara i obavljanje usluga: 1. oslobođenih plaćanja PDV-a u tuzemstvu prema člancima 39., 40. i 114. ovoga Zakona, 2. u inozemstvu, koje bi prema člancima 39., 40. i 114. ovoga Zakona bile oslobođene PDV-a da su obavljene u tuzemstvu (stavak 4.). Porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na dobra i usluge nabavljene za transakcije koje se odnose na djelatnosti iz članka 6. stavka 2. ovoga Zakona, obavljene izvan Republike Hrvatske, a za koje bi postojalo pravo na odbitak pretporeza da su obavljene u Republici Hrvatskoj (stavak 5.). Porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na isporuke dobara i usluge iz članka 41. stavka 1., članka 43., članka 44. stavka 1. točke 35. i članaka 45., 46., 47., 48., 49., 51., članka 52. stavaka 1. i 2. te članaka 53. i 93. ovoga Zakona (stavak 6.). Porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na transakcije koje su oslobođene PDV-a prema odredbama članka 40. stavka 1. točaka a), b), c), d), e) i f) ovoga Zakona, ako primatelj usluga ima sjedište izvan Europske unije ili ako se te transakcije izravno odnose na dobra namijenjena izvozu (stavak 7.). Ako se radi o nekretninama ili drugim gospodarskim dobrima koja su dio poslovne imovine poreznog obveznika i koja se koriste i za potrebe poslovanja poreznog obveznika i za njegove privatne potrebe ili za privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za potrebe obavljanja njegove djelatnosti, PDV se može odbiti samo u dijelu koji se koristi u poslovne svrhe poreznog obveznika (stavak 8.).

Člankom 60. stavkom 1. točkom b) Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: da ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. ovoga Zakona, osim u slučaju iz točke c) ovoga stavka.

Odredbom članka 79. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je kako račun mora sadržavati sljedeće podatke: 1. broj računa i datum izdavanja, 2. ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika koji je isporučio dobra ili obavio usluge (prodavatelja), 3. ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika kome su isporučena dobra ili obavljene usluge (kupca), 4. količinu i uobičajeni trgovački naziv isporučenih dobara te vrstu i količinu obavljenih usluga, 5. datum isporuke dobara ili obavljenih usluga ili datum primitka predujma u računu za predujam, ako se taj datum može odrediti i razlikuje se od datuma izdavanja računa, 6. jediničnu cijenu bez PDV-a, odnosno iznos naknade za isporučena dobra ili obavljene usluge, razvrstane po stopi PDV-a, 7. popuste ili rabate ako nisu uključeni u jediničnu cijenu, 8. stopu PDV-a, 9. iznos PDV-a razvrstan po stopi PDV-a, osim ako se primjenjuje posebni postupak za koji je u smislu ovoga Zakona taj podatak isključen, 10. zbrojni iznos naknade i PDV-a.

Iz odredbe članka 10. stavka 1. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) proizlazi kako se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.

Prema odredbi članka 11. Općega poreznog zakona ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao.

Sukladno odredbi članka 54. Općega poreznog zakona porezni obveznici dužni su izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza (stavak 1.). Računom se za potrebe oporezivanja smatra i svaka isprava kojom se obračunavaju isporuke bez obzira na to u kojem obliku i pod kojim nazivom je izdana (stavak 2.). Porezni obveznici dužni su postupati prema odredbama stavka 1. ovoga članka i u slučaju kad su te knjige i evidencije dužni voditi i prema drugim propisima (stavak 3.). Porezni obveznici koji isporuku dobara ili obavljanje usluga naplaćuju u gotovini obvezni su promet iskazivati putem naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način (stavak 4.). Stalna poslovna jedinica strane osobe i pravna osoba čiji je osnivač strana osoba dužne su izdavati račune, voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema poreznim propisima koji se primjenjuju u Republici Hrvatskoj (stavak 5.).

Člankom 55. Općega poreznog zakona propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.

U skladu s odredbom članka 56. Općega poreznog zakona knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.). Knjiženja i druga evidentiranja ne smiju se mijenjati na način da se prvotni sadržaj više ne može utvrditi. Ne smiju se obaviti ni izmjene takvog značaja da je neizvjesno jesu li provedene odmah ili naknadno (stavak 4.). Evidencije o dnevnom gotovinskom prometu moraju se voditi na mjestu na kojem se ti primici ostvaruju i u svakom trenutku moraju biti dostupne poreznom tijelu u postupku poreznog nadzora (stavak 5.). Smatra se da se poslovne knjige, osim evidencija o dnevnom gotovinskom prometu, vode pravodobno ako se njima osiguravaju podaci bitni za pravodobno utvrđivanje i prijavljivanje (izvješćivanje) te plaćanje poreznih obveza (stavak 6.). Poslovne knjige i druge evidencije moraju se voditi u skladu s načinom oporezivanja poreznog obveznika i prema temeljnim načelima urednog knjigovodstva. Obveznici poreza na dohodak vode jednostavno knjigovodstvo, a obveznici poreza na dobit dvojno knjigovodstvo (stavak 7.).

Odredbom članka 5. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) propisano je kako je knjigovodstvena isprava pisani dokument ili elektronički zapis o nastalom poslovnom događaju (stavak 1.). Knjigovodstvena isprava mora se sastaviti na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja, osim onih isprava koji se sastavljaju u knjigovodstvu poduzetnika (stavak 2.). Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (stavak 3.). Knjigovodstvena isprava sastavlja se u jednom primjerku ili više primjeraka (stavak 4.). Knjigovodstvena isprava koja je sastavljena u jednom primjerku može se otpremiti ako su podaci iz takve isprave stalno dostupni (stavak 5.). Knjigovodstvenom ispravom smatra se i isprava primljena telekomunikacijskim putem, preslika izvorne isprave ili isprava na elektroničkom zapisu ako je na ispravi navedeno mjesto čuvanja izvorne isprave, odnosno razlog upotrebe preslike i potpisana je od osobe ovlaštene za zastupanje poduzetnika ili osobe na koju je prenesena ovlast (stavak 6.).

Iz odredbe članka 6. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) proizlazi kako knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor. Osoba ovlaštena za zastupanje poduzetnika ili osoba na koju je prenesena ovlast jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i uredna (stavak 1.). Knjigovodstvena isprava sastavljena kao elektronički zapis može umjesto potpisa osobe ovlaštene za zastupanje poduzetnika ili osobe na koju je prenesena ovlast sadržavati ime i prezime ili drugu prepoznatljivu oznaku osobe ovlaštene za izdavanje knjigovodstvene isprave ili mora biti potpisana sukladno zakonu koji uređuje elektronički potpis (stavak 2.). Knjigovodstvena isprava mora biti takva da stručna osoba može iz nje spoznati poslovni događaj (stavak 3.). Poduzetnik je dužan, prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige, provjeriti ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave (stavak 4.).

Prema odredbi članka 8. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.) knjigovodstvena isprava je svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju, te isti čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovne knjige (stavak 1.). Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (stavak 2.). Knjigovodstvena isprava mora sadržavati sljedeće: 1. naziv i broj knjigovodstvene isprave, 2. opis sadržaja poslovnog događaja i identifikaciju sudionika poslovnog događaja koja sadržava njihov naziv ili ime i prezime te sjedište ili adresu, 3. novčani iznos ili cijenu po mjernoj jedinici s obračunom ukupnog iznosa, 4. datum poslovnog događaja ako nije isti kao datum izdavanja, 5. datum izdavanja knjigovodstvene isprave (stavak 3.). Poduzetnik je dužan sastaviti knjigovodstvenu ispravu bez odgode, nakon saznanja o činjenici o kojoj treba sastaviti knjigovodstvenu ispravu (stavak 4.). Knjigovodstvena isprava koja je sastavljena u jednom primjerku može se otpremiti ako su podaci iz takve isprave stalno dostupni (stavak 5.).

U skladu s odredbom članka 9. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.) knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor. Osoba ovlaštena za zastupanje poduzetnika ili osoba na koju je prenesena ovlast jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i uredna i ima potreban sadržaj (stavak 1.). Vjerodostojna knjigovodstvena isprava pisana je isprava ili elektronički zapis čiji sadržaj samostalno ili povezan sa sadržajem drugih vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava navedenih u toj ispravi, točno, jasno i potpuno odražava činjenično stanje relevantno za određeni poslovni događaj koji ima za posljedicu knjigovodstvene promjene, te ako je potpisana od osobe koja jamči za njezinu vjerodostojnost (stavak 2.). Iznimno od stavka 1. ovoga članka, račun koji služi kao knjigovodstvena isprava a izdan je od strane poduzetnika ne mora biti potpisan ako je sastavljen na način koji uređuju porezni propisi te sadržava ime i prezime osobe koja je odgovorna za njegovo izdavanje (stavak 3.). Knjigovodstvena isprava mora biti takva da stručna osoba može iz nje nedvojbeno spoznati poslovni događaj (stavak 4.). Poduzetnik je dužan odrediti odgovornu osobu za kontrolu vjerodostojnosti isprava koja će prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige, provjeriti ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave te istu potpisati odnosno odobriti na način iz kojeg se može jednoznačno utvrditi njezin identitet (stavak 5.).

Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Vukovar dana 31. siječnja 2019. sastavio zapisnik KLASA: 471-02/16-01/222, URBROJ: 513-07-16-02-01/007-19-20 o obavljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost kod tužitelja, za razdoblje poslovanja od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016., kojim su utvrđene nepravilnosti pobliže opisane tim zapisnikom, na koji je tužitelj izjavio prigovor, čije navode porezno tijelo označenim poreznim rješenjem od 18. ožujka 2019. nije uvažilo, a tužitelj se na porezno rješenje od 18. ožujka 2019. žalio, koju žalbu je tuženik odbio pobijanim rješenjem od 31. siječnja 2020.

Tijekom poreznoga nadzora porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj odbio pretporez na temelju primljenih ulaznih računa dobavljača B. P. d.o.o., koji je brisan iz sudskog registra, S. S. d.o.o., koji je brisan iz sudskog registra i T. j.d.o.o., koji je također brisan iz sudskog registra, a koji ne sadrže datum isporuke dobara, odnosno datum isporuke dobara se razlikuje od datuma izdavanja računa, dok je vezanim poreznim nadzorom kod tih društava utvrđeno da su njihove transakcije povezane s prijevarnom utajom.

Za račune dobavljača B. P. d.o.o., a kako je to po datumu izdavanja računa i datumu primitka dobara prikazano u tablicama na str. 8 obrazloženja označenoga poreznog rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 37 spisa), utvrđeno je da računi nemaju datum isporuke dobara, odnosno da se datumi izdavanja računa razlikuju od datuma primitka dobara iz skladišnih primki tužitelja i CMR-ova. Stoga tužitelju nije priznat pretporez po tim računima u iznosu od ukupno 108.025,00 kn, koji prikaz je dan u tablici na str. 9 poreznoga rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 38 spisa), jer računi ne sadrže podatke propisane Zakonom o porezu na dodanu vrijednost.

Za račun dobavljača S. S. d.o.o. od 31. srpnja 2015., utvrđeno je da isti nema datum isporuke, a prema CMR pošiljku je tužitelj preuzeo 7. kolovoza 2015., odnosno datum isporuke se razlikuje od datuma izdavanja računa. Stoga je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 31.875,00 kn, po računu toga dobavljača, jer on ne sadrži zakonom propisane podatke iz članka 79. stavka 1. i 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Za račune društva T. j.d.o.o. iz 2016. godine, utvrđeno je također da ne sadrže datum isporuke dobara, odnosno da se datum isporuke razlikuje od datuma izdavanja računa. Stoga je po takvim ulaznim računima tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 526.049,19 kn.

U konačnici, tužitelju je osporeno pravo na odbitak pretporeza po računima navedenih dobavljača u ukupnom iznosu od 665.949,19 kn, jer je pretporez odbijen protivno odredbi članka 79. stavka 1. točke 5. i članka 57. stavka 2. te članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Nadalje, računi navedeni na str. 9 i 12 obrazloženja poreznoga rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 38 i 41 spisa), ne sadrže datum isporuke, odnosno podatak propisan člankom 79. stavkom 1. točkom 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a radi se o prisilnim odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kojima porezni obveznici ne mogu disponirati, već istim moraju udovoljiti da bi ostvarili pravo na odbitak pretporeza. Kako na računima nije naveden datum isporuke, pretporez se može priznati samo ako se može odrediti datum isporuke i ako isti nije različit od datum izdavanja računa.

Također, nadzorom je utvrđeno da se poslovanje s društvom S. d.o.o., koje je brisano iz sudskog registra, zasniva na nevjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, manjkavoj, netočnoj, loše ili nikakve vidljivosti.

Vezanim nadzorom kao društva S. d.o.o. utvrđeno je da se radi o dobavljaču koji ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao da je primio dobra po ulaznim računima na temelju kojih je iskazivao pravo na odbitak pretporeza, dakle da je bio u posjedu dobara koja je fakturirao žalitelju. Također je utvrđeno da se to društvo u 2015. i 2016. godini bavilo prijevarnim aktivnostima te je direktor tog društva u postupku USKOK-a proglašen prvookrivljenim.

Nadzorom je utvrđeno da su računi i otpremnice dobavljača S. d.o.o. nevjerodostojne, jer se ne može utvrditi mjesto sastavljanja dokumenta, mjesto gdje je roba bila skladištena prije otpreme odnosno da društvo S. d.o.o. nije fizički raspolagalo robom te ju nije ni moglo otpremati, sve kako je to prikazano u tablici na str. 17 – 28 poreznoga rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 46 – 57 spisa).

Prema tome, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj odbio pretporez po računima toga društva i pratećoj dokumentaciji koja ja nevjerodostojna, nepotpuna i netočna, čime je tužitelj postupio protivno odredbi članka 54., 55. i 56. Općega poreznog zakona te protivno odredbi članka 5. i 6. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) i odredbi članka 8. i 9. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.).

Temeljem takve dokumentacije koja točno, istinito i potpuno ne odražava nastali poslovni događaj, tj. da su se poslovni događaji uopće i dogodili onako kako je to fakturirano, tužitelju je osporeno pravo na odbitak pretporeza po računima dobavljača S. d.o.o. u iznosu od 1.044.826,81 kn, sve kako je to prikazano u tablici na str. 29 poreznoga rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 58 spisa).

Nadalje, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj prividnim pravnim poslovima, stjecanja dobara iz druge države članice EU, prikazivao kao tuzemne isporuke. Naime, razlika između tuzemnih primljenih isporuka i stjecanja dobra je i u tome što stjecatelj – kupac prilikom stjecanja dobara mora obračunati PDV na stjecanje. Kod stjecanja porezni obveznik prima račun inozemnog dobavljača na kojem je navedena napomena da je isporuka oslobođena PDV-a. Stjecatelj tada mora obračunati PDV u poreznoj prijavi rubrike II.7 - /oporezive transakcije/ po stopi od 25 % i III.7. - pretporez od stjecanja dobara unutar EU po stopi od 25 %. Dakle, porez i pretporez su istog iznosa, ali različitog predznaka (+/-) te se međusobno poništavaju ako su ostvarene zakonske pretpostavke.

Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj odbio pretporez po primljenim računima, a da nije obračunao PDV na stjecanje. Time nije poništio pretporez te je umanjio svoju poreznu obvezu.

Naime, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj kao kupac sudjelovao u prijevarnim radnjama u lancu trgovačkih društava koja su si međusobno ispostavljala fakture te fiktivno poslovala u svrhu ostvarivanju nepripadne financijske koristi. Stjecatelji sojine sačme su istu dalje preprodavali bez prijavljivanja i plaćanja PDV-a, a tužitelj je po takvim računima za istu sojinu sačmu odbijao pretporez, iako je znao da sudjeluje u prijevarnom lancu. Riječ je o društvima S. A. j.d.o.o., A. S. A. T. d.o.o., B. d.o.o., S. S. d.o.o. i A. d.o.o.

Porezno tijelo je istaknulo kako je Europski sud pravde pod brojem C-439/04, C-440/04, donio 6. srpnja 2006. presudu u predmetu Kittel i Recolta Recycling. Prema navedenim presudama, osoba „koja je znala ili je trebala znati da kupnjom proizvoda ili usluge sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om smatrati će se sudionikom u toj prijevari, bez obzira da li je prodajom te robe ostvarila kakvu zaradu ili nije“. U smislu Šeste Direktive, tj. Direktive vijeća 77/388/EEZ, navedena presuda znači da se PDV može naplatiti od svake takve osobe koja je sudjelovala u predmetnoj prijevari, odnosno može joj se uskratiti pravo na odbitak pretporeza.

Pregledom poslovne dokumentacije porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj poslovao s društvom MS K. d.o.o. iz R. S. te da je od toga društva direktno kupovao sojinu sačmu.

Analizom lanca MS K. d.o.o. – G. P. j.d.o.o. – S. U. j.d.o.o. – A. S. A. T. d.o.o. – tužitelj, utvrđeno je da društvo G. P. j.d.o.o., koje je brisano iz sudskoga registra, ne prijavljuje PDV, da nema predanih poreznih prijava u razdoblju od 2013. do 2017. godine te da je jedini osnivač toga društva bilo društvo E. j.d.o.o., a jedini član toga društva je bila S. M. B.

Za društvo S. U. j.d.o.o., koje je također brisano iz sudskog registra, nadzorom je utvrđeno da je njegov osnivač i član bila S. M. B. kao i da je ona bila osnivač i član društva A. S. A. T. d.o.o., koje je također brisano iz sudskog registra.

Na str. 34 - 40 poreznoga rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 63 – 69 spisa) opisano je fakturiranje te nepravilnosti utvrđene u poreznim nadzorima kod navedenih društava.

Iz činjenica utvrđenih vezanim poreznim nadzorima kod dobavljača, nadzorom je utvrđen slijed fakturiranja i to: tužitelj kupuje sojinu sačmu od društva A. S. A. T. d.o.o., društvo A. S. A. T. d.o.o. kupuje od društva S. U. j.d.o.o., društvo S. U. j.d.o.o. kupuje robu od društva G. P. j.d.o.o., društvo G. P. j.d.o.o. kupuje robu od društva MS K. d.o.o., dok društvo MS K. d.o.o. kupuje robu od tužitelja.

Iz navedenoga je porezno tijelo utvrdilo da se u svim slučajevima radi o višestrukom prijeboju, o trgovini sojinom sačmom, koja je u svim slučajevima dopremljena iz luke Koper u Republici Sloveniji direktno u poslovni prostor tužitelja, koji je prodavao robu – žitarice društvu MS K. d.o.o. iz R. S., odnosno utvrđeno je da se radi o poslovnom odnosu između tužitelja i društva MS K. d.o.o., koji su jedno drugome isporučivali robu.

Tužitelj je kupcu MS K. d.o.o. direktno isporučivao robu bez posrednika, a društvo MS K. je tužitelju isporučivalo robu preko lanca posrednika, dok je sojina sačma utovarivana u luci Koper u Republici Sloveniji i dovožena je tužitelju kao kupcu.

Isporučitelj društvo MS K. d.o.o. je izdavalo račune za isporučenu sojinu sačmu kupcu društvu G. P. j.d.o.o., društvo G. P. j.d.o.o. je prefakturirao račun kupcu društvu S. U. j.d.o.o., društvo S. U. j.d.o.o. je prefakturiralo račun kupcu društvu A. S. A. T. d.o.o., dok je društvo A. S. A. T. d.o.o. prefakturiralo račun tužitelju.

Porezno tijelo je utvrdilo da su društva G. P. j.d.o.o., S. U. j.d.o.o. i A. S. A. T. d.o.o. posrednici u lancu koji su formalno obavljali preprodaju za iznimno nisku mrežu od nekoliko lipa po kilogramu. Iz CMR-ova je vidljivo da je pošiljatelj društvo MS K. d.o.o., a primatelj je tužitelj. Dakle, utvrđeno je da je tužitelj znao ili je morao znati da je isporučitelj i prodavatelj soje društvo MS K. d.o.o., a ne posrednici tj. da se radi o stjecanju dobara iz druge državne članice EU, a ne o tuzemnoj nabavi.

Porezno tijelo je nadalje utvrdilo da se radi o društvima posrednicima koja su društva povezne osobe preko osnivača. Tužitelj si priznaje pretporez po ulaznim računima društva A. S. A. T. d.o.o. i plaća ih prijebojem. Riječ je o fakturiranju između posrednika u lancu koji samo priznaju ulazne račune te ih potom odmah prefakturiraju bez stvarne isporuke, a dobavljač društvo A. S. A. T. d.o.o. nema nikakvog skladišta niti je organiziralo ili platilo prijevoz sojine sačme.

Uloga posrednika je bila prikriti bit poslovnog odnosa između tužitelja i društva MS K. d.o.o. tj. prikriti da se radi o stjecanju dobara od toga društva. Nadzorom je utvrđeno da nije riječ od tuzemnim nabavama robe, kako je to prikazano u poslovnim knjigama. Na taj način tužitelj nije obračunao PDV na stjecanje od dobavljača društva MS K. d.o.o., već je samo odbijao pretporez po računima po kojima nije bilo stvarne isporuke. Stoga je tužitelju nadzorom utvrđena obveza PDV-a po primljenim osporenim računima od društva A. S. A. T. d.o.o. u 2015. godini u visini osporenog pretporeza, u iznosu od 292.637,50 kn.

Tijekom poreznoga nadzora je utvrđeno kako je tužitelj utajio porez, jer je stjecanje sojine sačme od dobavljača MS K. d.o.o. proveo kao tuzemne nabavke od tuzemnoga društva A. S. A. T. d.o.o., a preko lanca preprodavatelja – tampon društava i nestajućih trgovaca.

Pri tome, analizom lanca MS K. d.o.o. – G. P. j.d.o.o. – S. U. j.d.o.o. - A. S. A. T. d.o.o. – A. d.o.o. – tužitelj utvrđeno je da prvi u lancu stjecatelj G. P. j.d.o.o., nije predavao porezne prijave te da je robu odmah predao društvu S. U. j.d.o.o. ispod nabavne cijene, a ostali u tom lancu imaju ulogu tampon društava tj. njihova je uloga prikriti bit poslovnog odnosa tužitelja i društva MS K. d.o.o., odnosno prikriti da se radi o stjecanju dobara toga društva.

Porezno tijelo je zaključilo kako je tužitelj utajio porez, jer je stjecanje sojine sačme od dobavljača MS K. d.o.o. proveo kao tuzemne nabavke od tuzemne tvrtke A. d.o.o., a preko lanca preprodavatelja – tampon društava i nestajućih trgovaca. Stoga je tužitelju nadzorom utvrđena obveza PDV-a po primljenim osporenim računima od društva A. d.o.o. u 2015. godini visini osporenog pretporeza, u iznosu od 55.979,25 kn.

Nadalje, tužitelj je za potrebe nadzora dostavio ulazne račune od dobavljača B. d.o.o. Nadzorom je utvrđeno da je sojina sačma dovožena direktno iz Kopra u Republici Sloveniji tužitelju, da je društvo B. d.o.o. izdavalo otpremnice, ali roba nije bila zaprimljena na skladište dobavljača već su otpremnice društva B. d.o.o. sastavljene u B. prilikom istovara robe. Dakle, mjesto preuzimanja dobara je R. S. te se radi o isporuci iz druge države članice EU, dobra su izravno isporučena iz Luke Koper u prostor tužitelja, preprodavači nemaju skladišta, dok je pošiljatelj društvo MS K. d.o.o., a ne društva S. A. j.d.o.o. i A. S. A. T. d.o.o. te je stvarni primatelj tužitelj.

Nadzorom je utvrđeno da se ne radi o tuzemnim isporukama, jer je mjesto početka otpreme u drugoj državi EU. Tužitelj je to morao znati jer je isto razvidno iz CMR-ova, otpremnica i vaginarki Luke Koper.

Kako bi tužitelj prikrio navedeno, dobra je nabavljao preko niza posrednika koji su samo prefakturirali račune za preprodanu robu, a preprodavači nisu organizirali niti plaćali prijevoz te nemaju skladišta. Dakle, utvrđeno je da tužitelj prividnim pravnim poslovima iskazuje stjecanje dobara iz druge države članice EU kao tuzemne nabavke i time izbjegava obračunavanje PDV-a na stjecanje.

Stoga je tužitelju nadzorom utvrđena obveza PDV-a po primljenim računima od društva B. d.o.o. u 2015. godini u iznosu od 194.044,90 kn.

Nadalje, nadzorom je utvrđeno da je tužitelj od društva S. S. d.o.o., koje je brisano iz sudskog registra, zaprimio 4 računa po kojima je fakturirana sojina sačma. Niti u jednom računu nije obračunata usluga prijevoza. Uvidom u CMR-ove utvrđeno je da je sve pošiljke preuzeo tužitelj te da je roba izravno dovezena iz Luke Koper u Republici Sloveniji. Utvrđeno je da se radi o prividnom pravnom poslu kupovine u tuzemstvu, a stvarni posao je stjecanje dobara iz druge države članice EU. Stoga je tužitelju utvrđena obveza PDV-a po tim računima u iznosu od 48.437,50 kn.

Nadzorom je također utvrđeno da je tužitelj od dobavljača S. A. j.d.o.o., koje društvo je brisano iz sudskog registra, zaprimio račune po kojima je fakturirana sojina sačma, u prilogu kojih su CMR-ovi, iz kojih je vidljivo da je pošiljatelj društvo MS K. d.o.o., mjesto otpreme je Koper, Republika Slovenija, a primatelj je tužitelj.

Porezno tijelo je utvrdilo kako se radi o društvu koje se ne pojavljuje u pravnom prometu od mjeseca rujna 2015. godine kada je započeo porezni nadzor kod njega i od tada je nedostupno poreznom tijelu i nije predavalo porezne prijave.

Nadzorom je utvrđeno, a sve kako je to detaljnije opisano na str. 52 do 61 poreznoga rješenja od 18. ožujka 2019. (str. 81 – 90 spisa), da je tužitelj poslovao izravno s društvom MS K. d.o.o. te da je jedini razlog zbog kojega je poslovao s preprodavateljima pravo na odbitak pretporeza. Društvo S. A. j.d.o.o. je tampon društvo između tužitelja i društva MS K. d.o.o. i njegova je uloga prikriti poslovni odnos između tužitelja i društva MS K. d.o.o., a društvo S. A. j.d.o.o. je nestajući trgovac i utajilo je porez.

Porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj i sam utajio porez, jer je kupovinom dobara od tuzemnog dobavljača prikrio stvarno stjecanje dobara iz druge države članice EU, na stjecanje dobara nije obračunao PDV i time je utajio porez. Stoga mu je nadzorom utvrđena obveza PDV-a u iznosu od 487.866,25 kn.

Zaključno, porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj imao poslovne odnose s poreznim obveznicima - nestajućim trgovcima koji su sudjelovali u kružnim prijevarnim radnjama, da je tužitelj po ispostavljenim računima priznavao pravo na odbitak pretporeza, prikrivši stvarno stjecanje dobara iz druge države članice EU, na koje stjecanje nije u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost obračunao PDV, dok iz odredbe članka 11. Općega poreznog zakona proizlazi da ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao pa je stoga porezno tijelo imalo zakonsko uporište za utvrđivanje predmetne porezne obveze tužitelju.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako su rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/19-01/240, URBROJ: 513-04-20-3 od 31. siječnja 2020. te porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Vukovar KLASA: UP/I-471-02/19-01/41, URBROJ: 513-07-16-02-01/007-19-1 od 18. ožujka 2019. zakonita.

Prvenstveno, sud smatra kako su i označeno prvostupanjsko porezno rješenje od 18. ožujka 2019., kao i pobijano rješenje od 31. siječnja 2020. valjano obrazložena, sukladno odredbama članka 98. stavka 5. i članka  120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09.), tako da tvrdnje tužitelja o suprotnome nisu osnovane.

Nadalje, nisu osnovane tvrdnje tužitelja kako u označenom prvostupanjskom  poreznom rješenju od 18. ožujka 2019., kao i u pobijanom rješenju od 31. siječnja 2020. nisu navedene zakonske osnove na temelju kojih je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza, jer je tužitelj pretporez odbio protivno citiranim odredbama članka 79. stavka 1. točke 5., članka 57. stavka 2. i članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, dok je tužitelj postupio i protivno odredbama članka 54., 55. i 56. Općega poreznog zakona te članka 5. i 6. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) i članka 8. i 9. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.), a porezno tijelo je primijenilo i odredbe članka 4. stavka 1. točke 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost te članka 11. Općeg poreznog zakona, koje odredbe su izričito navedene u pobijanom rješenju od 31. siječnja 2020. i povezane su sa činjeničnim utvrđenjima poreznog tijela iz poreznog nadzora.

Tužitelj navodi kako na određenim računima nedostaje datum isporuke dobara, kako postoji razlika između datuma izdavanja skladišnih primki i datuma izdavanja računa te kako se datumi izdavanja računa razlikuju od datuma isporuke dobara koji su upisani na bezimenom dokumentu, no smatra kako takvi nedostaci ne ukazuju na nezakonito postupanje tužitelja.

Upravo suprotno, odredbom članka 79. stavka 1. točke 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost izričito je propisano kako račun mora sadržavati datum isporuke dobara, dok je obveza vođenja potpunog, točnog, pravodobnog i urednog knjigovodstva propisana citiranim odredbama članka 54., 55. i 56. Općega poreznog zakona te članka 5. i 6. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) i članka 8. i 9. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.). Pri tome je potrebno naglasiti da je uslijed navedenih razlika u datumima izdavanja skladišnih primki i datuma izdavanja računa te kako se datumi izdavanja računa razlikuju od datuma isporuke dobara, tijekom nadzora utvrđeno kako se sporne transakcije nisu dogodile na način i u vrijeme kako to tvrdi tužitelj, što je i bilo predmet tog  dijela nadzora.

Vezano za sporne račune društva S. d.o.o., tužitelj smatra kako nije bitno jesu li računi nazvani „račun – otpremnica“ ili se radi samo o računima, da određeni podaci o prijevozu, utovaru, vaganju i uvjetima isporuke ne mogu biti nužni elementi računa, da nesuglasnost druge dokumentacije i računa nije odlučna te da je za eventualne nepravilnosti u poslovanju društva S. d.o.o. mogao saznati tek 2017. godine, odnosno nakon spornog razdoblja 2015. i 2016. godine.

Međutim, tijekom nadzora je utvrđeno kako se poslovanje s društvom S. d.o.o.,  koje je brisano iz sudskog registra, temelji na nevjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, koja je manjkava, netočna te loše ili nikakve vidljivosti, a da to društvo nije u posjedu dokumentacije iz koje bi proizlazilo da je bilo u posjedu dobara koja je fakturiralo tužitelju, odnosno da nije fizički raspolagalo robom niti ju je moglo otpremati, dok je tužitelj po računima društva S. d.o.o. i pratećoj nevjerodostojnoj dokumentaciji odbio pretporez, čime je postupio protivno odredbama članka 54. 55. i 56. Općega poreznog zakona i članka 5. i 6. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) te članka 8. i 9. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.) pa je tužitelju zakonito osporeno pravo na odbitak pretporeza po računima dobavljača SALE d.o.o. u iznosu od 1.044.826,81 kn.

Nadalje, tužitelj iznosi tvrdnju kako nije kupovao robu od inozemnog društva MS K. d.o.o., već ju je kupovao preko posrednika, što nije zabranjeno te da s društvom MS K. d.o.o. nije bio u nikakvom poslovnom odnosu pa je stoga  pozivanje poreznog tijela na presudu Europskog suda za ljudska prava Kittel pogrešno, jer se u tom predmetu radilo o ništavom ugovoru.

Međutim, tijekom poreznog nadzora detaljno je utvrđeno i ranije opisano, vezano za poslovni odnos tužitelja s društvom MS K. d.o.o., kako je tužitelj imao poslovne odnose s poreznim obveznicima – nestajućim trgovcima, koji su sudjelovali u kružnim prijevarnim radnjama te da je tužitelj po ispostavljenim računima priznavao pravo na odbitak pretporeza, prikrivši stvarno stjecanje dobara iz Republike Slovenije – druge države članice Europske unije, na koje stjecanje nije obračunao PDV prema odredbi članka 4. stavka 1. točki 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, dok je porezno tijelo, sukladno odredbi članka 11. Općega poreznog zakona, imalo osnove za utvrđivanje porezne obveze u navedenom prikrivenom pravnom poslu s društvom MS K. d.o.o.

Slijedom iznesenoga, sud smatra kako je porezno tijelo u provedenom upravnom postupku valjano tužitelju osporilo pravo na odbitak pretporeza i pravilno utvrdilo obvezu PDV-a, uzimajući u obzir ranije citirane odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost, Općeg poreznog zakona, Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 109/07. i 54/13.) te Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15.), dok je porezno tijelo za svakoga spornog dobavljača detaljno opisalo zatečenu poslovnu dokumentaciju, tijek  poslovnih događaja, što je u tim događajima sporno te razloge koji su doveli do osporavanja prava na odbitak pretporeza tužitelju u konkretnom slučaju.

Tužitelj dokumentacijom dostavljenom na raspravi održanoj pred ovim sudom 7. srpnja 2020. nije doveo u pitanje činjenično stanje utvrđeno tijekom rješavanja ove upravne stvari, niti je na raspravi pojasnio kako bi dokumentacija predana na raspravi (str. 117-120 spisa) utjecala na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari.

S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom 1.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom 2.

 

U Osijeku 14. srpnja 2020.

 

                                                                                                                           Sudac

                                                                                                                                   Berislav Babić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. Zakona o upravnim sporovima).