- 1 -              Rev-x 1061/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1061/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M.1 &. M.2 j.t.d. u Z., protiv tuženika A. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi plateža, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2602/15-3 od 24. svibnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5474/14 od 9. siječnja 2015., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio od tuženika, na ime naknade štete, isplatiti mu iznos od 290.000,00 kuna te iznos od 4,00 kune sa zateznom kamatom prema važećim stopama i to na iznos od 1,90 kuna od 26. listopada 1989. do isplate, a na iznos od 2,10 kuna od 20. studenog 1989. do isplate te mu naknaditi parnične troškove.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude, podredno iste ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Suprotno navodima revidenta nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su pobijane nižestupanjske presude razumljive, jasne i potpune, te nema proturječnosti između obrazloženja i izreke. Također nema proturječnosti između razloga o odlučnim činjenicama i stanja spisa slijedom čega se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Kako u revizijskim navodima tužitelja koji se odnose na prigovore načinu na koji je sud ocijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakve suprotnosti zapisnicima koji te isprave sadrže, to ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska odluka sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tužitelja kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao provedene dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

Stoga pretežni dio navoda revizije kojima se prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ovaj sud nije niti razmatrao.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete za vrijednost autobusa u iznosu od 215.000,00 kuna, za izmaklu korist iznos od 75.000,00 kuna, odnosno ukupno 290.000,00 kuna te za isplatu uplaćenog avansa u iznosu od 4,00 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od 1,90 kuna teče od 26. listopada 1989., a na iznos od 2,10 kuna od 20. studenog 1989. do isplate.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj 26. listopada 1989. ostavio svoj autobus oznake ... na popravku kod tuženika, odnosno njegovog prednika,

 

- da je tom prilikom izdan radni nalog (list 9 spisa) te je tužitelju izdana potvrda o predaji vozila,

 

- da je tužitelj za navedeni popravak platio avans u ukupnom iznosu od tadašnjih 40.000.000 dinara,

 

- da je tuženik dopisom pozvao tužitelja da poslije 3. siječnja 1990. preuzme autobus iz njegovog dvorišta,

 

- da prethodno nije postignut dogovor oko konačne cijene popravka vozila, jer se tužitelj nakon obavijesti tuženika od 3. siječnja 1990. nije javio pristaje li na ponudu konačne cijene popravka vozila.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da radni nalog za popravak vozila nije bio konačno definiran ugovor, pa ocjenjuju da je rizik slučajne propasti stvari u smislu odredbi čl. 326. st. 1. u vezi sa čl. 325. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO) na tužitelju i odbijaju tužbeni zahtjev za naknadu štete s osnove vrijednosti autobusa.

 

Nadalje nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj ni na koji način nije dokazao izmaklu korist zbog nemogućnosti korištenja predmetnog autobusa, niti da bi mu tu štetu skrivio tuženik te ujedno ocjenjuje da je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara na temelju odredbe čl. 376. ZOO-a, budući je ovakav zahtjev tužitelj podnio na ročištu 6. ožujka 2007., a za štetu je saznao najkasnije 3. veljače 1990. Zaključuju također da je nastupila zastara potraživanja i za uplaćeni avans, budući je taj dio tužbenog zahtjeva postavljen tek podneskom 2. prosinca 2005. te ponovno na ročištu 6. ožujka 2007. pa su primjenom odredbe čl. 371. ZOO-a i taj dio tužbenog zahtjeva odbili kao neosnovan.

 

Odredbom čl. 26. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

Prema odredbi čl. 32. st. 1. ZOO ugovor je sklopljen onog časa kad ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja u konkretnom slučaju, kao i sadržaj navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima, a naročito činjenice da se tužitelj nakon obavijesti tuženika do 3. siječnja 1990. nije javio tuženiku da li pristaje na ponudu konačne cijene popravka vozila, nije se javio tuženiku oko preuzimanja vozila u slučaju odustajanja od popravljanja istoga, ne osporava da je zatražio rok za odluku o datoj ponudi, niti osporava da je o tome trebao obavijestiti tuženika do 3. siječnja 1990. to u takvoj situaciji nije došlo do suglasnosti stranaka o bitnim sastojcima ugovora (čl. 26. ZOO) odnosno nije došlo do sklapanja ugovora o popravku vozila odnosno između stranaka nije nastao nikakav ugovorni odnos koji bi obvezivao tuženika na naknadu štete.

 

Stoga u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tuženik nije u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu za vrijednost autobusa, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osoba koja je štetu počinila.

 

Pravilno su nadalje nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao izmaklu korist s osnove nemogućnosti korištenja predmetnoga autobusa niti da bi mu tu štetu skrivio tuženik odnosno da je tužitelj za štetu saznao najkasnije 3. veljače 1990., a zahtjev po ovoj osnovi podnio je na ročištu od 6. ožujka 2007. slijedom čega zaključuju da je za ovaj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara na temelju odredbe čl. 376. ZOO, jer potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

 

Također je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je nastupila zastara potraživanja i s osnove uplaćenog avansa budući je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj postavio tek podneskom od 2. prosinca 2005. te ga ponovio na ročištu 6. ožujka 2007., a sve sukladno odredbi čl. 371. ZOO prema kojem ovo potraživanje zastarijeva za pet godina dakle, u općem zastarnom roku, ako Zakonom nije određen neki drugi rok.

 

Slijedom iznesenog, budući da ovaj sud ispituje pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP nije utvrdio da postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Ujedno je odbijen i zahtjev tuženika na naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.