- 1 -              Rev 228/2015-4

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 228/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. J. iz A., K. 4, zastupan po skrbniku S. J. i II-tužitelja S. J. iz S. Š., B. R. 42, koje zastupaju punomoćnici M. D. i Ž. D., odvjetnici u V., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala S. B., M. 14, kojeg zastupa punomoćnica T. L. A., dipl. iur., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika E. o. d.d. Z., G. V. 282, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Ć. S., odvjetnik u Z., odlučujući o revizijama I-tužitelja, tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1075/14-3 od 25. kolovoza 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-413/11-119 od 15. travnja 2014., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana revizija umješača E. o. d.d. Z. u dijelu kojim se pobija odluka o glavnoj stvari u odnosu na I-tužitelja.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuju se revizije I-tužitelja i tuženika kao nedopuštene.

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija umješača u odnosu na II- tužitelja, te u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka u odnosu na I-tužitelja.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Tuženik C. o. d.d. S. B. dužna je platiti na ime naknade štete prvo tužitelju M. J. iznos od sveukupno 783.773,00 kuna, kao i na ime rente za izgubljenu zaradu od 30. studenog 2012. godine, pa dok za to postoje zakonski uvjeti mjesečni iznos od 1.082,22 kn, te na ime rente za tuđu njegu i pomoć od 18. lipnja 2013. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti mjesečni iznos od 2.650,00 kn, te drugo tužitelju S. J. iznos od 75.000,00 kn uz pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 416.168,96 kuna i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Žalbe tuženika i umješača prihvaćaju se kao djelomice osnovane, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vinkovcima, broj: P-413/11 od 15. travnja 2014., preinačuje tako da izrekom glasi:

„Tuženik C. o. d.d. S. B. dužan je na ime naknade štete platiti I-tužitelju M. J. iznos od sveukupno 733.773,28 kuna; kao i na ime rente za izgubljenu zaradu od 30. studenog 2102., pa dok za to postoje zakonski uvjeti mjesečni iznos od 1.082,22 kune; te na ime rente za tuđu pomoć i njegu od 18. lipnja 2013. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti mjesečno iznos od 2.650,00 kuna; te II-tužitelju S. J. na ime naknade štete iznos od 75.000,00 kuna uz pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dana presuđenja pa do isplate, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, te tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 416.168,96 kuna sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Zahtjev umješača radi naknade troška za žalbu u postupku po pravnom lijeku odbija se kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude I. tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda „preinači i pravilno primijeni materijalno pravo u pogledu zatezne kamate i novčane naknade za nagrđenost“.

 

Tuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže preinaku, podredno ukidanje pobijane presude.

 

Umješač podnosi reviziju u odnosu na I-tužitelja pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na II-tužitelja reviziju podnosi pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. točka 2. ZPP-a navodeći da je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije u podudarno s tim shvaćanjem, kao i da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih pred zakonom.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizije I-tužitelja i tuženika nisu dopuštene, dok je revizija umješača u odnosu na I-tužitelja djelomično neosnovana i nedopuštena, s tim da je u odnosu na II. tužitelja nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju I-tužitelja:

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i članka 373.b ZPP-a.

 

Budući da u ovom slučaju nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373. a i članka 373. b ZPP-a, pitanje dopuštenosti revizije ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP-a prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

U ovom predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 49.999,72 kn. S obzirom na to nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz članka 382. stavak 1. točka 1 ZPP-a.

 

Kako I-tužitelj reviziju nije podnio pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. ZPP-a i u odnosu na neko materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, to revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati niti u smislu te odredbe.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. ZPP-a reviziju I. tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na reviziju tuženika:

 

Prema odredbi članka 91.a stavka 1. i 2. ZPP-a, stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno od toga stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit.

 

Stranka, odnosno njezin opunomoćenik koji nije odvjetnik, dužni su uz reviziju priložiti u izvorniku ili preslici potvrdu o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

 

Reviziju u ovom postupku tuženik je podnio po punomoćnici T. L. A., dipl. iur., ali uz reviziju nije priložila izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu za svoju punomoćnicu koja nije odvjetnica, niti je takva potvrda u izvorniku ili preslici ranije podnesena sudu u ovom postupku. Iz navedenoga proizlazi da je reviziju podnijela neovlaštena osoba (tako i VSRH u Rev 2648/2012-2).

 

Slijedom navedenog proizlazi da punomoćnica tuženika nije dokazala da je ovlaštena na podnošenje revizije u smislu odredbe članka 91.a ZPP-a.

 

Zbog toga je temelju odredbe članka 392. stavak 1. i 2. ZPP-a revizija tuženika odbačena kao nedopuštena.

 

 

U odnosu na reviziju umješača:

 

              Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značaja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti. Stoga ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev I. i II-tužitelja za naknadu štete proizišle iz štetnog događaja - prometne nezgode od 12. veljače 2010.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je I-tužitelj stradao kao putnik u vozilu registarskih oznaka … u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. veljače 2010., osiguranog kod tužene C. o. d.d.,

 

- da je prometnu nezgodu skrivio osiguranik umješača E. o. d.d. R. I. Č. upravljajući vozilom registarskih oznaka …,

 

- da je u trenutku nastanka prometne nezgode I-tužitelj sjedio iza vozača u drugom redu sjedala i bio sagnut jer je tražio nešto u torbi koja se nalazila na podu automobila, te da je u tom položaju moglo doći do kontakta sa vertikalnim metalnim stupom i u slučaju kada je vezan sigurnosnim pojasom te da I-tužitelj ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja,

 

- da je prema nalazu i mišljenju dr. A. B. I. tužitelj u štetnom događaju zadobio ozljede u vidu oteknuća mozga i brojna krvareća nagnječenja mozga, prijelom baze lubanje, prednje lubanjske jame lijevo, prijelom čeone kosti, krvarenje ispod mekih moždanih ovoja poslije traume, oduzetost lijeve strane tijela, psihoorganski sindrom, prijelom sinusa gornje čeljusti s obje strane, zrak u moždanim komorama, nagnječnorazdernu ranu čeono lijevo i nagnječnorazdreno ranu čeonotjemenu lijevo, te krvni podljev oko oba oka koje su skupno kvalificirane kao teška tjelesna ozljeda opasna po život,

 

- da je provedenim vještačenjem po vještaku neurologu dr. Lj. Č. utvrđeno da je I-tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio lake tjelesne ozljede u vidu razderotine glave čeono i otoka podlijeva oko očiju, te teške tjelesne ozljede u vidu krvarenja u meku moždanu ovojnicu, difuznog otoka moždanog parenhima, prijelom čeone kosti, prijelom očne šupljine lijevo s više ulomaka, prijelom sfenoidalnog sinusa lijevo, prijelom sljepoočne kosti lijevo, otok moždanog parenhima, zrak u mozgovini i smanjenje disanja, tužitelju je oštećena funkcija govora u smislu motorne disfazije s obzirom da mu je kljenutna desna ruka (inače je dešnjak) i oduzeta lijeva noga, pa je pokretan uz pomagalo u krugu kuće ili na vrlo kratkim relacijama, što znači da se ne može samostalno obući, otići liječniku, niti si može samostalno pripremiti hranu; priučeni je ljevak i jede samostalno lijevom rukom, zbog senzomotorne displazije otežana mu je socijalna komunikacija, može razumjeti jednostavnije naloge i ponoviti neke riječi i brojke, ali složeni kontekst priče nije u mogućnosti razumjeti, da su kod tužitelja nastale dominantne promjene u vidu oduzetosti desnih ekstremiteta, oštećenja ličnog žica, oštećenja govora u smislu teške senzomotorne disfazije; smetnje nemogućnosti pisanja, računanja, čitanja, nemogućnost kontrole sfinktera,

 

- da je uslijed zadobivenih ozljeda I-tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta desetak dana, srednjeg dva tjedna i lakog intenziteta dva mjeseca, a trpjet će ih povremeno i nadalje te se uračunavaju u pojačane napore,

 

- da je u trenutku stradavanja I-tužitelj trpio jaki primarni strah u trajanju od par minuta, a sekundarni strah do trenutka razvoja smetenosti, što je teško procijeniti i on se uklapa u simptomatologiju psihoorganskog sindroma,

 

- da je naruženost jakog stupnja jasno vidljiva trećima zbog desnostrane oduzetosti i deformacije lica uslijed kljenuti ličnog živca,

 

- da je I-tužitelju tuđa pomoć i  njega bila potrebna nakon provedene rehabilitacije u toplicama 6 do 8 sati dnevno od nestručne osobe vezano za hranjenje, oblačenje, osobnu higijenu, izlazak iz kuće, pasivno razgibavanje mišića desnih ekstremiteta, s time da je tuđa pomoć i njega trajne naravi,

 

- da su tužitelju zbog pretrpljenih intrakranijskih ozljeda s posljedicom oduzetosti desnih ekstremiteta, oštećenja ličnog živca, oštećenja govora u smislu teške senzomotorne disfazije, razvoja psihoorganskog sindroma umanjene životne i radne aktivnosti u opsegu od 100%, s tim da  su nalazi dr. A. B. i dr. Lj. Č. u podudarnosti,

 

- da je I. tužitelj korisnik doplatka za pomoć i njegu u iznosu od 500,00 kuna mjesečno, ka i da mu je 31. prosinca 2010. prestao radni odnos u P. g. d.d. S. B. i da je umirovljen zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu,

 

- da je I. tužitelj upravo zbog posljedica predmetnog štetnog događaja otišao u invalidsku mirovinu,

 

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka visina izgubljene zarade u razdoblju od 12. veljače 2010. do 30. studenog 2012. iznosi 25.973,28 kuna, dok visina rente po osnovi izgubljene zarade iznosi 1.082,22 kune mjesečno,

 

- da je I-tužitelju na ime naknade štete iz ovog štetnog događaja već isplaćen iznos od 200.000,00 kuna.

 

S obzirom na takva činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) i članka 1095. ZOO-a, I-tužitelju po osnovi naknade štete dosudio iznos od 783.773,00 kn (630.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, 77.800,00 kn po osnovi tuđe pomoći i njege i 25.973,28 kn po osnovi izgubljene zarade), na ime rente po osnovi izgubljene zarade iznos od 1.082,22 kn mjesečno od 30. studenog 2012., te na ime rente po osnovi tuđe pomoći i njege iznos od 2.650,00 kn mjesečno počevši od 18. lipnja 2013., dok za sve to budu postojali zakonski uvjeti.

 

Drugostupanjski sud preinačuje odluku suda prvog stupnja, ali samo na način da umjesto iznosa od 783.000,00 kn I-tužitelju dosuđuje iznos od 733.773,28 kn. To stoga što se zbrajanjem iznosa iz obrazloženja presude dolazi do iznosa od 733.773,28 kn, a ne do iznosa iz prvostupanjske presude.

 

Revizijskim navodima umješača nije dovedena u pitanje materijalnopravna pravilnost pobijane odluke o glavnoj stvari u odnosu na I-tužitelja

 

Naime, opširne revizijske tvrdnje svode se na osporavanje utvrđenja sudova o tome da je I-tužitelj u trenutku prometne nezgode bio vezan sigurnosnim pojasom, kao i da su nakon prometne nezgode kod njega zaostale trajne posljedice koje mu umanjuju životnu aktivnost u omjeru do 100%, u kojem smislu revident daje i vlastitu ocjenu provedenih dokaza te iznosi protivne zaključke koji nemaju uporište u utvrđenom činjeničnom stanju. Slijedom toga, riječ je o prigovorima činjenične naravi, koji u smislu odredbe članka 385. ZPP-a u revizijskom postupku nisu dopušteni.

 

Umješač pobija i visinu dosuđenog iznosa neimovinske štete. Međutim, i prema ocjeni revizijskog suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 1100. ZOO-a kada je utvrđeno da I-tužitelj zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje ima pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 800.000,00 kn. Protivno navodima revidenta, takva je prosudba, imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, u skladu s kriterijima za određivanje visine neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Pravilno je nižestupanjskim presudama dosuđena i naknada s osnove tuđe pomoći i njege i rente za tuđu pomoć i njegu uzimajući u obzir vrijeme kroz koje je ona potrebna i sukladno visini naknade za jedan sat od 15,00 kn. Utoliko su neosnovani i revizijski navodi da je prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade za tuđu pomoć i njegu pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članaka 1088. i 1089. ZOO-a.

 

Nadalje, kako je utvrđeno da I-tužitelj ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja (jer je u trenutku prometne nezgode bio vezan sigurnosnim pojasom i sjedio u drugom redu sjedala iza vozača, ali je bio pognute glave jer je nešto tražio u torbi na podu automobila što nije bilo u uzročnoj vezi s nastalim ozljedama), to nema mjesta primjeni odredbe članka 1092. stavak 1. ZOO-a, na koju se neosnovano poziva revident.

 

U vezi s tim treba reći da umješač kroz revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz navedene odredbe, te odredbi članka 1067. stavak 3. ZOO-a, kao i članka 158., 163. i 165. i 163. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08 i 48/10), zapravo uporno osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, što, kako je već rečeno, sukladno odredbi članka 385. ZPP-a, u reviziji nije dopušteno.

 

Glede preostalog dijela prihvaćenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na naknadu (dospjele) štete zbog izgubljene zarade, te rentu iz iste osnove, u reviziji umješača nema niti jednog određeno navedenog razloga. Prema odredbama članka 386. ZPP-a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir, stoga se u tom dijelu pobijana odluka nije ni mogla ispitivati (članak 392.a stavak 1. ZPP).

 

Kako u tom smislu ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena revizija valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a u odnosu na I-tužitelja presuditi kao u izreci.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju umješača podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka u odnosu na I-tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

U odnosu na reviziju umješača podnesenu u odnosu na II-tužitelja valja reći sljedeće.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točki 1. do 3. članka 382. stavka 2. ZPP-a.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).

 

Slijedom navedenog, da bi se moglo ocijeniti je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, ona mora sadržavati određeno naznačeno pravno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i određeno izložene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je izostao bilo koji od navedenih elemenata, tada nema pretpostavki za meritorno odlučivanje o reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.

 

U podnesenoj reviziji umješač postavlja slijedeća pitanja:

 

„1. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354.st.1. u vezi čl. 375.st.1. ZPP te povredu iz čl. 354.st.2.t..11. ZPP iz razloga što se uopće nije očitovao odnosno propustio iznijeti razloge i svoj stav u odluci u odnosu na gore navedene konkretne prigovore i stajališta tuženika iznesene u žalbi, te je li pobijana prvostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda iskazanim u već navedenim odlukama (Rev-x-1174/11-2, Rev-539/03-2, Rev-1073/1998, Rev-72/10, Rev-522/06, Rev-1011/79, Rev-383/06)? Zašto bi stanje fizičkog i psihičkog zdravlja prvotužitelja nakon završenog liječenja povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi bilo takvo da se ima prosuditi kao osobito teški invaliditet, o čemu napadnute presude uopće nemaju razloga.

 

2. Je li za odluku o oslobađanju odgovornosti te za prosudbu da li je neposredno oštećeni doprinio nastanku štete od značaja činjenica to što je oštećenik kao putnik u vozilu neposredno prije i za vrijeme odvijanja prometne nezgode zauzeo takav položaj u vozilu zbog kojeg je isključena zaštitna funkcija sigurnosnog pojasa, imajući pritom u vidu činjenicu da bi u svakom drugom sjedećem položaju bilo izbjegnuto njegovo ozljeđivanje zbog zaštitne uloge sigurnosnog pojasa, te time i nastanak štete posredno oštećenom, drugotužitelju i je li drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbi članka 158., 163. i 165. Zakon o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10) u vezi s člankom 1067. stavak 3., 1092. i 1106. ZOO-a.

 

3. Je li za utvrđivanje naročito teškog invaliditeta ozlijeđene osobe i prava na naknadu bliske osobe u smislu čl. 201. st. 3. ZOO odlučan i dovoljan samo kriterij utvrđenog postotka smanjene životne aktivnosti i je li za takvo utvrđenje nužno cijeniti i manifestacije invaliditeta neposredno ozlijeđenog?

 

4. Može li se invaliditet bliskog srodnika tužitelja podvesti pod pojam naročito teškog invaliditeta u smislu čl. 1101. st.1. ZOO u situaciji kad je u postupku sa sigurnošću moguće utvrditi i fotografijama oštećenog da je isti samostalno pokretan uz pomagalo, može uzimati sam hranu, orijentiran je u vremenu i prostoru, može gledati tv, te su mu očuvane životne strukture i funkcije da na svaki pogled proizlazi zaključak o tome da se ne radi o osobito teškom invaliditetu?

 

5. Može li se vrijednost spora relevantna za pitanje nadležnosti i u drugim slučajevima, kao i u slučaju određivanja osnove za izračun visine parničnog troška zastupanja utvrđivati zbrajanjem postavljenih zahtjeva više tužitelja, da li se jednom određena vrijednost posra u tužbi koja nije bila predmet prigovora može tijekom parničnog postupka mijenjati, da li uspjeh stranaka u parnici utvrđuje prema iznosu VPS određenog u tužbi ili prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, imajući pritom u vidu posve jasnu činjenicu da se vrijednost predmeta spora mijenjala tijekom postupka (a samim time i uspjeh stranaka) te da li se mogu stranci u postupku priznati troškovi zastupanja u većem opsegu i iznosu od onih iz OT?“

 

Prvo postavljeno pitanje temelji se na tvrdnji revidenta da je drugostupanjski sud propustio postupiti po odredbama članka 375. stavak 1. ZPP-a, odnosno da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, što samo po sebi nije pravno pitanje koje bi bilo važno u općem interesu, odnosno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, to tim više jer je tako postavljeno pitanje protivno postupanju drugostupanjskog suda i stanju spisa.

 

Odgovor na drugo i treće pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja pa već radi toga ona nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odnosu na četvrto postavljeno pitanje, umješač polazi od činjeničnih utvrđenja različitih od utvrđenja suda u konkretnom predmetu (da je I-tužitelj pokretan uz pomagalo samo u krugu kuće, da nije samostalan u svakodnevnim životnim aktivnostima, može razumjeti samo jednostavnije naloge). Zbog toga to pitanje nema značaj pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a.

 

Posljednje pitanje odnosi se na trošak postupka, međutim, kako je već obrazloženo vezano za reviziju u odnosu na I-tužitelja, pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP-a, reviziju umješača u odnosu na II-tužitelja u cijelosti valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.