- 1 -              Revd 1212/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1212/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., R., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., ..., protiv tuženika L. R. d.d., R., ..., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V. i dr., R., ..., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja od 23. ožujka 2020., dopunjenog podneskom od 1. travnja 2020., za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-1855/2018-4 od 20. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovnog broja P-1992/2004-131 od 20. prosinca 2017., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovnog broja P-1992/2004-142 od 9. siječnja 2018., i kojom je potvrđeno istobrojno rješenje istoga prvostupanjskog suda u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije podnesen 23. ožujka 2020., dopunjen podneskom od 1. travnja 2020., se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku naknaditi štetu tužitelju u iznosu 98.467,94 kn sa zateznim kamatama (toč. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojem se potražuje naknada štete u visini 100.848.792,97 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev za utvrđenje ugovora ništavim (toč. III. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (toč. IV. izreke).

 

Prvostupanjskim je rješenjem odbačena kao nedopuštena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio da se predmetni ugovor utvrdi ništetnim i da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom II. njezine izreke, potvrđena je u dosuđujućem dijelu točke I. izreke u pogledu glavničnog dijela potraživanja i djelomično u kamatnom dijelu, dok je djelomično preinačena u dijelu točke I. izreke i to u kamatnom dijelu u pogledu visine stope zatezne kamate, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom IV. izreke.

 

Drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje i odlučeno je o troškovima žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je 23. ožujka 2020. podnio prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te ga je nadopunio podneskom od 1. travnja 2020., podnesenim unutar roka za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije, postavljajući u oboma podnescima pitanja koja smatra važnim u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. Ova dva podneska sud je kvalificirao jedinstvenim prijedlogom za dopuštenje revizije.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a revizijski je sud ocijenio da u prijedlogu postavljena pravna pitanja nemaju utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Naime, sud u pobijanoj odluci, a u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle koristi (a, analizom postavljenih pitanja i s njima poveznim obrazloženjima tih pitanja, proizlazi da se prijedlogom za dopuštenje revizije odluka pobija u pogledu tog vida štete, jer postupovnopravna i materijalnopravna pitanja smjeraju na povrede koje su eventualno imale učinak na odluku u pogledu naknade štete u vidu izmakle koristi) svoju odluku temelji na tome da tužitelj nije dokazao da je šteta nastala u određenoj visini (da li bi uopće izmakla korist u toj visini nastala), a to jer sud nije prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka (koji je dokaz izveden radi utvrđenja te činjenice), a tužitelj nije predložio dokaz izvođenjem novoga vještačenja, nego je taj dokaz predložio tuženik, no na kome nije teret dokazivanja činjenice nastanka i visine štete, zbog čega sud nije odredio izvođenje dokaza novim vještačenjem (tj. obnovom vještačenja ili traženjem mišljenja drugih vještaka, u smislu odredbe čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a).

 

Međutim, drugostupanjski sud odluku u pogledu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva temelji i na drugom pravnom shvaćanju. Naime, obrazlažući svoje pravno shvaćanje u pogledu odbijenog dijela zahtjeva za naknadu štete (proizlazilo bi iz obrazloženja, u pogledu svih vidova štete u njihovim odbijenim iznosima) taj sud navodi: "u ovoj pravnoj stvari riječ o nesavjesnosti dvaju ugovornih strana (čl. 12. i 18. ZOO-a), pokušaju zlouporabe prava (čl. 13. ZOO-a) i obostranom pristanku na mogućnost trpljenja štete (čl. 16. ZOO)", nadalje, da je "već kod sklapanja ugovora o zakupu poslovnog prostora s tuženikom, bilo je jasno da je rizik da do ostvarenja posla s društvom T. & C. neće doći, ogroman, a on se i ostvario" i da je to "osnovni razlog zašto prvostupanjski, a i ovaj (misli se drugostupanjski) sud smatra tužiteljev zahtjev za naknadu štete s osnove izmakle koristi, neosnovanim (čl. 189. st. 3. ZOO-a u vezi s čl. 219. i 221.a ZPP-a).", da "Nedopustivo je da netko tko je svjesno ušao u poslovni rizik ulaganja značajnih sredstava s nadom da će ih vratiti i uvećati, traži punu naknadu za štetu zbog ostvarenja tog rizika. Tužitelj je već kod sklapanja ugovora s tuženikom znao za rizik da se njegovi poslovni planovi možda ipak neće ostvariti, što je i potvrdio unaprijed i izrijekom svojim odricanjem u ugovoru." (sve list 9. i 11. drugostupanjske odluke).

 

Iz citiranog proizlazi da drugim navedenim pravnim shvaćanjem sud u pobijanoj odluci nastup štete pripisuje nesavjesnosti i na strani tužitelja, pristanku i tužitelja na potencijalni nastup štete, cijeneći da je takvim postupanjem tužitelj prihvatio predmetno stanje, svjestan njega kao poslovnog rizika, pa da nije ovlašten na potpunu naknadu štete.

 

Međutim, niti jednim postavljenim pravnim pitanjem tužitelj nije problematizirao premise na kojima se temelji drugo (gore navedeno) pravno shvaćanje na kojem počiva pobijana odluka. U svim postavljenim pravnim pitanjima ostaje neosporeno pravno shvaćanje (ono iz prethodnog odlomka ovoga obrazloženja) na kojem je pobijana odluka utemeljena.

 

Iz toga je za zaključiti da, čak i ako bi se na sva postavljena pitanja koje tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja odgovorilo u pozitivnom smislu za tu stranku, odluka u ovoj pravnoj stvari bi ostala neizmijenjena zbog toga što sud u pobijanoj odluci, pored svoga pravnog shvaćanja koje se pobija tim pitanjima, svoje pravno shvaćanje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u bitnom temelji i na drugom (gore navedenom) pravnom shvaćanju (koje egzistira i neovisno od prvog i samo je za sebe dostatno za ocjenu neosnovanosti odbijenog dijela tužbenog zahtjeva) a koje nije problematizirano prijedlogom postavljenim pitanjima, pa sud o njemu niti ne može izraziti svoje pravno shvaćanje koje bi potencijalno dovelo u pitanje pravilnost obijane odluke; dakle, pobijana odluka bi i dalje egzistirala na drugom (pravnim pitanjima neosporenom) pravnom shvaćanju.

 

Također, valja navesti da niti u jednoj od odluka koje tužitelj navodi kao razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a, u svezi čl. 384. st. 3. ZPP-a sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje u okviru činjeničnog utvrđenja koje bi bilo podudarno sa onim navedenim u prethodnom odlomku ovoga obrazloženja. S tim u svezi, a u pogledu tužiteljevih pravnih pitanja koji se dotiču obveze izvođenja predloženih dokaza i nastavno tome dokazivanja činjenica u pogledu visine štete, za napomenuti je da su u tim odlukama nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje o potrebi izvođenja dokaznih prijedloga iskazali u situaciji kada nisu izvedeni dokazi parnične stranke na kojoj je bio teret dokazivanja određenih činjenica, pri čemu nije izraženo pravno shvaćanje o potrebi izvođenja (i reperkusijama neizvođenja) dokaza predloženih samo od strane parnične stranke na kojoj inicijalno niti nije bio teret dokazivanja konkretnih činjenica, što je slučaj u ovome predmetu.

 

Iako tužitelj navodi da prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i protiv drugostupanjskog rješenja, za primijetiti je da on niti jednim od postavljenih pravnih pitanja ne problematizira predmet odlučivanja u tim rješenjima (utvrđenje ništetnim, i da nema pravnog učinka, ugovora sklopljenog među strankama i određivanje parničnog troška žalbenog postupka), slijedom čega i pogledu pobijanog rješenja postavljena pravna pitanja nemaju utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije protiv rješenja i temeljem čl. 400. st. 3. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.