- 1 -              Revr 242/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 242/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. R. iz S., OIB: …, koju zastupaju punomoćnice V. Ž. i M. H. R., odvjetnice u R., protiv tuženika T. C., Specijalizirana bolnica za medicinsku rehabilitaciju P. g. ž., C., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici B. Š., T. Z. J. i A. J., odvjetnice u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-185/15-2 od 3. studenoga 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici broj Pr-10/15-7 od 10. rujna 2015., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime neisplaćenih bruto plaća ukupan iznos od 229.741,52 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, pobliže navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude. Tuženik je isto tako obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 23.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 10. rujna 2015. do isplate, dok je u preostalom dijelu do ukupno zatraženo troška postupka od 28.750,00 tužiteljica odbijena (toč. II.). Isto tako odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 41.250,00 kn (toč. III.).

 

Presudom suda drugoga stupnja uvažena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u toč. I., dosuđujućem dijelu toč. II. i toč. III. izreke te je u cijelosti odbijen zahtjev tužiteljice, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Tužiteljica je obvezana tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 29.296,75 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda te da se tuženik obveže na naknadu cjelokupnih parničnih troškova.

 

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužiteljice, ističe da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ujedno tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U konkretnom parničnom predmetu tužiteljica potražuje isplatu razlike bruto plaće za razdoblje od mjeseca lipnja 2010. do zaključno studenoga 2013. Tužiteljica tvrdi da joj je u tom razdoblju plaća trebala biti obračunata prema koeficijentu složenosti 2,50, a ne prema koeficijentu 1,20, jer je tužiteljica bila imenovana za pomoćnicu ravnatelja za sestrinstvo, a koje radno mjesto prema čl. 7.a Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama („Narodne novine“ broj 38/01, 112/01, 62/02, 156/02, 162/03, 39/05, 82/05, 133/05, 30/06, 118/06, 22/07, 112/07, 127/07, 124/11, 142/11, 72/12, 98/12, 112/12, 121/12 - dalje: Uredba) ima koeficijent složenosti za obračun plaće od 2,50. U gore navedenom razdoblju tuženik je tužiteljici obračunavao plaću prema koeficijentu složenosti od 1,20.

 

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica dugogodišnja radnica tuženika, da je bila zaposlena na raznim radnim mjestima kod tuženika, da je od 15. svibnja 2010. bila imenovana, najprije kao vršitelj dužnosti, a potom u punopravnom statusu od 1. listopada 2010., na radnom mjestu pomoćnice za sestrinstvo/glavna sestra kod tuženika. Tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o radu 30. rujna 2010. za to radno mjesto, na rok od četiri godine, uz koeficijent složenosti od 1,20.

 

Drugostupanjski sud smatra da kako tužiteljica ima višu stručnu spremu, da je ugovor o radu sklopila s tuženikom za radno mjesto pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo/glavne sestre bolnice, da se radi o poslu II. vrste zvanja sukladno ranije citiranoj Uredbi i Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, da tužiteljica nije pobijala Ugovor o radu sklopljen 30. rujna 2010., niti je od poslodavca tražila zaštitu prava, da istoj ne pripada veći koeficijent složenosti.

 

Naime, prema čl. 6. i 7. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01 - dalje: Zakon o plaćama) propisan je raspon koeficijenta složenosti poslova za poslove II. vrste zvanja od 0,90 do 1,20. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda djelatniku zdravstvene ustanove pripada pravo na plaću samo prema koeficijentu složenosti poslova utvrđenom pravilnikom te ustanove o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta donesenim nakon što je ista ustanova bila dužna uskladiti svoje pravilnike o unutarnjem redu sa Zakona o plaćama i Uredbom.

 

Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, presuda ima jasne razloge o odlučnim pravno relevantnim činjenicama, razlozi su jasni i razumljivi te nisu proturječni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. odnosno čl. 338. st. 4. ZPP. Ocjena dokaza provedena od strane drugostupanjskog sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, a jednako tako obrazloženje drugostupanjske presude sukladno je odredbi čl. 338. st. 4. ZPP.

 

Tvrdnja je tužiteljice da kada je ista imenovana na radno mjesto pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo/glavne sestre bolnice i da joj pripada koeficijent za obračun plaće od 2,50, neovisno o tome što ista ima višu stručnu spremu, a ne visoku stručnu spremu. Dakle, tvrdnja je tužiteljice da njoj pripada pravo na koeficijent složenosti poslova od 2,50 i to bez obzira na stručnu spremu koju ista ima. Kod toga se tužiteljica poziva na Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 70/12 - dalje: ZoZZ), koji je u čl. 59. st. 2. propisao da ravnatelj zdravstvene ustanove ima zamjenika, u bolničkim zdravstvenim ustanovama i domovima zdravlja i pomoćnika za sestrinstvo - glavnu sestru zdravstvene ustanove, a u kliničkim zdravstvenim ustanovama i pomoćnika za financijsko poslovanje.

 

Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljici ne pripada pravo na koeficijent složenosti poslova od 2,50, obzirom da tužiteljica ima višu stručnu spremu, da je u ugovoru o radu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom za radno mjesto glavne sestre bolnice određeno da se poslovi na kojima tužiteljica radi normiraju kao položaj II vrste zvanja sukladno Uredbi i Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Osim toga, tužiteljica nije pobijala ugovor o radu od 30. rujna 2010., niti je tražila zaštitu prava kod poslodavca, a koeficijent složenosti poslova od 1,20 u skladu je i sa čl. 6. i 7. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01) prema kojima je raspon koeficijenta za radna mjesta II vrste propisan od 0,90 do 1,20.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i revizijski sud te isto nije dovedeno u pitanje navodima revizije.

 

Treba istaći da sama tužiteljica u reviziji navodi da ista sukladno odredbi čl. 387. iznosi nove činjenice i prilaže nove dokaze. No, u tom dijelu tužiteljica ne ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti.

 

U reviziji se tužiteljica poziva na Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta od 29. svibnja 2013., tvrdeći da iz istoga jasno proizlazi da tužiteljici pripada koeficijent složenosti poslova od 2,50, neovisno o stručnoj spremi koju ima. Osim toga, tužiteljica smatra da se sud morao pozvati na zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, prema kojem bi pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo trebala biti i položaj I vrste zvanja, opet neovisno od stručne spreme koju tužiteljica ima.

 

Navedene tvrdnje tužiteljice ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, tužiteljice ima višu stručnu spremu i ista je s takvom stručnom spremom mogla obavljati poslove pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo/glavne sestre bolnice te je u skladu sa svojom stručnom spremom ista primala plaću prema najvišem koeficijentu složenosti poslova od 1,20. Navedeno proizlazi iz citiranog Zakona o plaćama u javnim službama i Uredbe, kao i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Kada bi se prihvatila tvrdnja tužiteljice iznesena u reviziji, tada bi osoba koja ima visoku stručnu spremu i koja bi obavljala poslove pomoćnika ravnatelja za sestrinstvo/glavne sestre bolnice imala jednaku plaću kao i osoba koja ima višu stručnu spremu, a što nije prihvatljivo.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je tražila plaću za stručnu spremu - položaj I vrste zvanja koju ista nema, radi čega je sud drugoga stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice odbijen.

 

Stoga je valjalo reviziju tužiteljice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.