Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 3088/2016-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3088/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Č., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u R., protiv tuženika G. B., kojeg zastupa punomoćnik V. P., dipl.iur., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3878/14-3 od 14. lipnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2680/13-36 od 21. ožujka 2014., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3878/14-3 od 14. lipnja 2016. i predmet se vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik u 1/1 dijela dijela nekretnina koje su gruntovno označene k.č.br. 2884 i 2885, upisane u zk.ul. br. 270, k.o. K. pa se nalaže tužniku da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu njegovog prava vlasništva sa cijelog vlasničkog dijela tuženika na ime tužitelja u roku od 15 dana jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.200,00 kn (slovima:četiritisućeidvijestokuna), u roku od 15 dana.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje da je vlasnik u 1/1 dijela nekretnina koje su gruntovno označene k.č.br. 2851, 2852, 2853, upisane u zk.ul. br. 270, k.o. K.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 950,00 kuna.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da su predmetne nekretnine prešle u vlasništvo G. B. rješenjem suda prvog stupnja od 1. listopada 2012. kao ošasna imovina,

 

- da su prije tuženika predmetne nekretnine, kat. čest. 2884 livada Š. u S., 69 hvati i kat. čest. 2885 oranica Š. u S., 76 hvati, bile upisane na ime M. M. u 1/1 dijela,

 

- da su u povijesti promjena Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar R. kč. br. 2884, 2885, 2886 i 2887 od revizije 1953. bile upisane u pl.br. 375 na K. M. ud. F. (majku tužitelja),

 

- da iz potvrde od 4. studenog 1937. proizlazi da je M. B. primila od F. K. (pok. oca tužitelja) određeni iznos novca za „3 komada“ zemljišta i to za S., D. i Š.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključio je da je posjed predmetnih nekretnina tužitelja, i ranije njegovih prednika, bio kvalificiran, te da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo nad utuženim nekretninama jer je od 1998. pa do 2008. imao kvalificirani posjed, slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev na temelju čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje: ZVDSP).

 

Nadalje sud prvog stupnja je mišljenja da u konkretnom slučaju ne bi došlo do primjene čl. 159. st. 4. ZV obzirom su predmetne nekretnine prešle u vlasništvo tuženika, kao ošasna imovina, tek rješenjem suda od 1. listopada 2012. pri čemu je riječ o stjecanju prava vlasništva odlukom suda kada se, sukladno čl. 126. st. 2. ZVDSP vlasništvo stječe u trenutku pravomoćnosti sudske odluke.

 

Sud drugog stupnja je pak preinačavajući odluku suda prvog stupnja zauzeo shvaćanje da je u konkretnom slučaju bilo bitno dokazati postojanje uvjeta za stjecanje prava vlasništva koji su se ostvarili do 1955., od kada su predmetne nekretnine ex lege postale društvena imovina, pozivajući se na pravna pravila Općeg građanskog zakonika (OGZ) po kojima izvanredan rok za dosjelost od trideset godina do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) 1. rujna 1980. nije u cijelosti istekao. Naime, sud drugog stupnja je mišljenja da se nakon smrti pok. M. M. …. u skladu s pravnim pravilima Zakona o vanparničnom postupku iz 1934. imovina bez nasljednika predaje državi.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Pitanje koje tužitelj u reviziji postavlja svodi se na pitanje primjene čl. 159. st. 4. u vezi st. 2. te čl. 160. i čl. 18. ZV kao i čl. 388. st. 4. ZV i potrebnog roka za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu obzirom na kvalificirani posjed posjednika od 1936. godine, odnosno jesu li se pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću trebale ispuniti do 1955. godine.

 

Pritom se ističe da osporavana odluka odstupa od odluke istog suda i u toj odluci izraženog pravnog shvaćanja u istovrsnom sporu (poslovni broj Gž-5281/13 od 18. svibnja 2016.).

 

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ocjena ovog suda je da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da sukladno tome izraženi stav drugostupanjskog suda nije pravilan.

 

Prije svega valja istaći da potpuno nejasno shvaćanje drugostupanjskog suda da su sporne nekretnine prenesene u društveno vlasništvo 1955., a kada je stupio na snagu Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SFRJ“ broj 20/55), a u skladu s pravnim pravilima paragrafa 103. ranijeg Zakona o vanparničnom postupku iz 1934., kraj utvrđenja da je prednik tužitelja i upisani zk. vlasnik M. M. umro .... godine. To tim više što je tuženik predmetnu nekretninu stekao na temelju rješenja iz 2012. godine.

 

S druge strane nije sporno da je predmetna nekretnina bila u posjedu prednice tužitelja i samog tužitelja još od 1953., kada je vršena revizija katastra. No, kada bi se i prihvatilo shvaćanje drugostupanjskog suda da su predmetne nekretnine ex lege postale društveno vlasništvo, drugostupanjski sud se nije je li tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću do 1999.

 

O ovom pravnom pitanju revizijski sud se izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. pri čemu je navedeno shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenog 1999. godine, Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretnine i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku odluka i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U nastavku postupku sud drugoga stupnja ponovno će ocijeniti će sve žalbene navode tuženika i donijeti novu odluku.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu