- 1 -              Rev 2413/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2413/2014-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz V., koga zastupa punomoćnik V. N., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. N. & V. G. u P., protiv prvotuženika J. o. d.d. Z., zastupanog po OD G. p., P. O. i drugotuženika C. o. d.d. Z., P. S. B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika J. o. d.d. Z. protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-2474/2011-2 od 20. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-695/06-51 od 17. siječnja 2011., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika J. o. d.d. Z. protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-2474/2011-2 od 20. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-695/06-51 od 17. siječnja 2011. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete, za naknadu tuđe pomoći i njege, te za naknadu izgubljene zarade i rente za izgubljenu zaradu od 1. prosinca 2007., odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-2474/2011-2 od 20. svibnja 2014. i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-695/06-51 od 17. siječnja 2011. u dijelu kojim je naloženo tuženiku J. o. d.d. Z. naknaditi dosuđenu naknadu štete za izgubljenu zaradu od veljače 2005. do prosinca 2007., kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je prvotuženiku platiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 162.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2011. do isplate, te na ime materijalne štete za tuđu pomoć i njegu isplatiti iznos od 2.700,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2011. do isplate, a obvezan je na ime rente za tuđu pomoć i njegu isplati tužitelju iznos od 162,00 kune mjesečno počevši od 1. prosinca 2007. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti tako da dospjele obroke plate odjednom u roku od 15 dana sa zateznom kamatom pobliže označenom u izreci. Istom presudom naloženo je drugotuženiku tužitelju na ime nematerijalne štete isplatiti iznos 108.000,00 kuna sa zateznom kamatom počevši od 17. siječnja 2011. do isplate, pobliže označeno u izreci, te na ime materijalne štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 1.800,00 kuna sa zateznom kamatom kao u izreci, te na ime tuđe pomoć i njege isplatiti iznos od 108,00 kuna mjesečno počevši od 1. prosinca 2007. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti tako da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana sa zateznom kamatom kao u izreci, a dospjevajuće do svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec s kamatama od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate. Nadalje, istom presudom naloženo je tuženicima platiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos pobliže označeno u stavku III izreke, a naloženo je prvotuženiku tužitelju na ime izgubljene zarade plaćati mjesečno iznos od 1.279,44 kune, a drugotuženiku plaćati tužitelju na ime izgubljene zarade mjesečno iznos od 852,96 kuna do svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec počev od 1. lipnja 2009., tako da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana sa zateznom kamatom kao u stavku IV izreke. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen, a prvotuženik je obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 18.266,18 kuna, te je obvezan u korist državnog proračuna uplatiti iznos od 4.740,00 kuna, a drugotuženik je obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.407,58 kuna i u korist državnog proračuna platiti iznos od 3.160,00 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude prvotuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i nižestupanjske presude preinači na način da tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom, podredno da iste ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije, odnosno kao nedopuštena odbaci.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, u dijelu dosuđene naknade za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i naruženje ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika kao iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije također, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP koju prvotuženik također posebno ističe u reviziji, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu, u odnosu na nematerijalnu štetu.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog posljedica teških ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 31. siječnja 2005., u kojoj je tužitelj ozljeđen kao putnik na motociklu u sudaru motocikla osiguranog kod prvotuženika i osobnog automobila osiguranog kod drugotuženika

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 31. siječnja 2005. oko 1,20 sati na dijelu državne ceste D... u naselju V., došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovao tužitelj kao suvozač na motociklu marke Suzuky reg. oznake ..., a kojim je upravljao osiguranik prvotuženika D. R. iz P.,

 

- da je na temelju provedenog medicinskog vještačenja po vještacima fakulteta u Z. utvrđeno da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede i to lom gornje desne čeljusti, lom desne orbite, krvarenje ispod tvrde mozgovne ovojnice desno sljepoočno, krvarenje u paranazalnim sinusima desno, krvarenje iz desnog uha i razderotinu desno čeono,

 

              - da je liječen u bolnici P. od 31. siječnja do 25. veljače 2005., da je zbog zadobivenih ozljeda tužitelj trpio bolove jakog intenziteta i privremenog karaktera u trajanju od 7 do 8 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana, te manjeg intenziteta kroz 2 mjeseca, a u budućnosti će imati bolove slabijeg intenziteta i povremenog karaktera i oni ulaze u pojačane napore,

 

              - da je u trenutku nezgode tužitelj izgubio svijest i nije pretrpio primarni strah, ali je pretrpio sekundarni strah nakon dolaska k svijesti jakog intenziteta u trajanju od 7 do 8 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 6 tjedana, slabijeg intenziteta oko 3 mjeseca, a imat će ga i u budućnosti slabijeg karaktera koji ulazi u pojačane napore,

 

              - da je kod tužitelja zaostalo smanjenje životne aktivnosti za oko 75% koje se sastoji od psihoorganskog sindroma nakon nagnječenja mozga uz krvarenje, posttraumatske epilepsije i stanja nakon loma kostiju svoda i baze lubanje. Kod tužitelja je zaostala naruženost blagog stupnja koja se sastoji u ožiljku nakon bifrontalne kraniotomije koji je skriven u vlasastom dijelu glave,

 

              - da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon hospitalizacije 6 sati dnevno kroz prvih mjesec dana, 2 mjeseca kroz 4 sata dnevno te 2 sata dnevno kroz slijedećih mjesec dana, dok mu je potrebna tuđa pomoć kroz 1 sat dnevno zbog prijevoza, odlaska k liječniku, redovitog uzimanja terapije i sl., jer se kod tužitelja javlja posttraumatska epilepsija te bi morao imati pomoć i eventualni nadzor,

 

              - da je kod tužitelja radna sposobnost izgubljena jer može raditi samo na posebno zaštićenim radnim mjestima koja nisu blizu vode, vatre, na visini, na radnom mjestu gdje je upotreba opasnih predmeta (pila, nož i sl.), rad na traci, rad u prometu i sl., da prema medicinskom vještačenju kod tužitelja nije preostala sposobnost za obavljanje posla strojobravara i ista je u potpunosti izgubljena, a mogućnost zaposlenja kao profesionalnog vozača bilo koje kategorije vozila ne postoji.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je doprinos osiguranika prvotuženika nastaloj šteti nešto veći u odnosu na doprinos osiguranika drugotuženika, pa ocjenjuju doprinos osiguranika prvotuženika nastanku prometne nezgode 60% dok je doprinos osiguranika drugotuženika 40%. Nadalje utvrđuju da je tužitelj svojim ponašanjem pridonio štetnim posljedicama na način što je i sam bio alkoholiziran, da je bio suputnik na motociklu osiguranika prvotuženika koji je uz znatnoj mjeri bio alkoholiziran, te se vozio na motociklu bez zaštitne kacige pa slijedom toga ocjenjuju da je tužiteljev doprinos konkretnom slučaju 40%, dok su osiguranici prvo i drugotuženika odgovorni za prometnu nezgodu 60%, a u međusobnom omjeru kako je ranije navedeno (prvotuženik 60%, a drugotuženik 40%).

 

              Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud, pa neosnovano prvotuženik u reviziji ponavlja prigovor pogrešne primjene materijalnog prava glede doprinosa tužitelja vlastitoj šteti iz čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Stoga nije prihvatljiva tvrdnja prvotuženika da je manje odgovoran za prouzročeni predmetni štetni događaj. Prvotuženik se neosnovano pritom poziva na neke odluke ovog revizijskog suda, s obzirom da se isti temelje na drugačijim činjeničnim utvrđenjima.

 

Stoga se navodi revizije kojima se osporava utvrđeni omjer odgovornosti ponavljajući svoju ocjenu provedenih dokaza i vlastito zaključivanje da nije u tolikoj mjeri doprinio nastanku štetnog događaja, nisu mogli prihvatiti kao osnovani.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 200. ZOO kada su tužitelju dosudili pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 5.800,00 kuna, za pretrpljeni strah u iznosu od 10.800,00 kuna, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 240.000,00 kuna i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženost u iznosu od 1.800,00 kuna, primjenom pravila o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti, sukladno odredbi čl. 192. ZOO, te su pravilno obvezali prvotuženika platiti tužitelju dosuđenu naknadu sa zateznom kamatom (čl. 29. st. 1. ZOO) dok su preostali dio tužbenog zahtjeva pravilno odbili. Pri tome prilikom odlučivanja o naknadi za ove vidove nematerijalne štete nižestupanjski sudovi su vodili računa o intenzitetu i trajanju fizičkih bolova, o intenzitetu i trajanju pretrpljenog straha, stupnju smanjenja životne aktivnosti i stupnju naruženosti, kao i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada.

 

Stoga su suprotni navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

 

U ovoj parnici radi naknade materijalne štete s naslova troškova tuđe pomoći i njege, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva odlučili primjenom odredbe čl. 195. st. 2. ZOO i tu su odredbu, kao i odredbu čl. 277. ZOO (koja uređuje obvezu plaćanja zateznih kamata) pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

 

U skladu s odredbom čl. 195. st. 2. ZOO pravo na naknadu materijalne štete s naslova tuđe pomoći i njege zbog djelomične nesposobnosti za rad osnovano pripada kad tu pomoć pružaju besplatno ukućani, odnosno članovi domaćinstva povrijeđene osobe. Kako tužitelj nije zatražio isplatu iznosa koji bi mu pripadao prema podacima ustanove koja pruža pomoć starijim i nemoćnim osobama, već je cijenu sata pružanja tuđe pomoći i njege utvrdio prema cijeni rada NKV radnika u Republici Hrvatskoj, a koji su podaci niži od podataka na koje tužitelj ima pravo, to su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili i visinu naknade za tuđom pomoći i njegom. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 195. st. 2. i čl. 192. ZOO obvezali prvotuženika platiti tužitelju naknadu u vezi tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.800,00 kuna, i rentu počevši od 1. prosinca 2007. u iznosu od 108,00 kn mjesečno.

 

Nižestupanjski sudovi su nadalje pravilnom primjenom materijalnog prava djelomično prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade, kao i za plaćanje mjesečne rente zbog gubitka zarade.

 

Naime, prema odredbi čl. 195. st. 2. ZOO, ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad izgubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao i naknadu za štetu.

 

U konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe za razdoblje od prosinca 2007. jer je utvrđeno da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio u mogućnosti obavljati poslove koje je inače obavljao, čime je onemogućeno ostvarivanje prihoda koje bi inače svojim radom po redovnom tijeku stvari kao mlada osoba osnovano mogao očekivati da bi ih ostvario pa ta nemogućnost ostvarenja prihoda iz osnova bavljenja predmetnom djelatnošću predstavlja štetu za tužitelja. S obzirom na prihvaćen nalaz i mišljenje medicinskog vještaka fakulteta u Z. te nalaz i mišljenje medicinskog vještaka Ž. L. te činjenicu da se epilepsija javila kao posljedica traume i teških ozljeda glave, pravilno je sud ocijenio osnovan i zahtjev tužitelja na ime izgubljene zarade za razdoblje od prosinca 2007. pa nadalje, a sve na temelju odredbe čl. 195. ZOO.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o postojanju uzročne veze između ozljeđivanja tužitelja u štetnom događaju i gubitka zarade, kao KV radnika, dakle, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., pa ni drugostupanjski sud koji je otklonio tvrdnje o postojanju te povrede.

 

Međutim, osnovani su navodi revidenta o nepostojanju uzročno-posljedične veze između nemogućnosti zapošljavanja i oboljenja tužitelja za razdoblje do prosinca 2007. Naime, sve do razvoja epilepsije, tužitelj nije bio radno nesposoban te njegova povremena nezaposlenost do prosinca 2007. ne bi trebala biti u uzročnoj vezi s ozljeđivanjem.

 

Kako presude nižestupanjskih sudova u tom dijelu ne sadrže razloge o odlučnoj činjenici, odnosno ne sadrže razloge o postojanju uzročno-posljedične veze to je u tom dijelu nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP).

 

U ponovnom postupku nižestupanjski sudovi će ukloniti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano te će utvrditi postoji li navedena uzročno-posljedična veza, te će nakon toga donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

S tim u vezi valjalo je ukinuti odluku o troškovima parničnog postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP.

 

S obzirom na navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te čl. 394. st. 1. riješiti kao u izreci presude, odnosno rješenja.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.