- 1 -              Revr 574/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 574/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. V., OIB: …, koju zastupa punomoćnica L. B. P., odvjetnica u V., protiv tuženice T. S. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica A. G., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1764/16-3 od 18. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-3/16-14 od 28. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1764/16-3 od 18. siječnja 2018. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Pr-3/16-14 od 28. lipnja 2016. pod točkom I. izreke naložio je tuženici isplatiti tužiteljici na ime troškova specijalizacije iznos od 268.232,17 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naložio tuženici isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 14.121,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2007. do isplate te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 16.992,20 kuna sve u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici presudom poslovni broj: Gž-1764/16-3 od 18. siječnja 2018. djelomično je odbio žalbu tuženice kao neosnovanu, a djelomično ju je uvažio te je prvostupanjsku presudu potvrdio u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici na ime troškova specijalizacije iznos od 268.232,17 kuna, a ukinuo je u dijelu točke I. izreke kojim je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnice u razdoblju od 30. lipnja 2007. do isplate.

 

Isti sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke u kojem je odlučeno o plaćanju zakonske zatezne kamate u razdoblju od 15. srpnja 2005. do 29. lipnja 2007., kao i točka II. izreke tako da je pod točkom 1. izreke naložio tuženici isplatiti tužiteljici na dosuđeni iznos glavnice zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže opisano u točki 1. izreke do 29. lipnja 2007. Pod točkom 2. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala od tuženice isplatu iznosa od 14.121,00 kuna na ime naknade štete sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2007. do isplate, dok je pod točkom 3. izreke naložio tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.212,59 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude u dosuđujućem dijelu tuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revidentica. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženica u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je tuženici isplaćivana plaća, a ne naknada plaće, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženice nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njezine činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za povrat troškova specijalizacije zbog neizvršavanja ugovora o specijalizaciji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tuženica kao liječnica 16. travnja 2003. zaključila s tužiteljicom ugovor o specijalizaciji iz područja infektologije,

 

- da se tuženica ugovorom o specijalizaciji obvezala, između ostalog, ostati na radu kod tužiteljice u svojstvu specijalista onoliko koliko je trajala specijalizacija (čl. 3. ugovora) te ukoliko radnik ne ispuni sve obveze iz tog ugovora, obvezan je nadoknaditi nastalu materijalnu štetu odnosno nadoknaditi sve troškove specijalizacije (čl. 6. ugovora)

 

- da je tuženica obavila specijalizaciju u razdoblju od 2003. do 2007., ali nakon toga nije ostala na radu onoliko vremena koliko je predviđeno čl. 3. ugovora o specijalizaciji, jer je tuženica 29. lipnja 2007. sama zatražila otkaz ugovora o radu,

 

- da je tuženica sklopila s tužiteljicom izvansudsku nagodbu kojom se obvezala donirati tužiteljici opremu u vrijednosti od 532.353,17 kuna što je djelomično izvršila,

 

- da je izvansudskom nagodbom ugovoreno da ukoliko tuženica ne izvrši obvezu iz nagodbe, ugovor se raskida,

 

- da je tuženici za vrijeme specijalizacije tužiteljica isplaćivala naknadu plaće budući da tuženica za vrijeme specijalizacije nije radila kod tužiteljice,

 

- da preostalo potraživanje tužiteljice iznosi 268.232,17 kuna na ime naknade plaće.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu pozivom na čl. 65. st. 1., čl. 336. st. 1. i čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, - dalje: ZOO) zaključivši da je tužiteljica ispunila obaveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji od 16. travnja 2003., a da tuženica nije ispunila svoju obvezu sukladno čl. 3. Ugovora o specijalizaciji. Nadalje, prvostupanjski sud je pozivom na čl. 346. st. 1. i 2. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu štete, dok je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, a preinačio je prvostupanjsku odluku i u dijelu koji se odnosi na tijek zateznih kamata.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica vidi u tome što smatra da iznos isplaćene plaće ne može ulaziti u trošak specijalizacije.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-11 od 28. studenoga 2016. zauzeto je pravno shvaćanje "da je liječnik specijalist koji je raskinuo Ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.".

 

Budući da iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je liječnik specijalist dužan vratiti isplaćene bruto plaće i to neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju, iz istog proizlazi da nije odlučno je li tuženica za vrijeme specijalizacije primala plaću radeći za tužiteljicu ili je radila u drugoj ustanovi pri čemu je primala naknadu plaće.

 

Slijedom navedenoga, s obzirom da je tužiteljica ispunila svoju ugovornu obvezu prema tuženici, tuženica je bila dužna ispuniti svoje obveze koje je prema tužiteljici preuzela Ugovorom o specijalizaciji od 16. travnja 2003. sukladno čl. 9. ZOO. Otkazivanjem ugovora o radu prije nego je tuženica provela na radu kod tužiteljice onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija po završetku specijalizacije, za tuženicu je nastala obveza koju je preuzela odredbama čl. 6. u vezi s čl. 3. Ugovora o specijalizaciji za vraćanje sredstava uloženih za njezinu specijalizaciju. Tako je shodno odredbi čl. 342. st. 1. ZOO, tužiteljica kao vjerovnik u ovom obveznom odnosu ovlaštena zahtijevati od tuženice kao dužnika ispunjenje obveze, a tuženica ju je kao dužnica dužna ispuniti savjesno u svemu kako glasi.

 

Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tuženici naloženo vratiti tužiteljici troškove specijalizacije u vidu naknade plaće koje je primala za vrijeme specijalizacije.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidentica ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.