- 1 -              Revr 1333/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1333/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetniku u S., protiv tuženika P. d.o.o., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. P., pravnici tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2306/15-2 od 30. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-330/13 od 15. rujna 2015., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2306/15-2 od 30. ožujka 2016. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-330/13 od 15. rujna 2015. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 280.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 1. lipnja 1997. do isplate, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova iznos 211.138,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 15. rujna 2015. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporavajući pravilnost nižestupanjskih presuda, a kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na isplatu mu utuženog iznosa s osnova naknade za tehničko unapređenje, revident, pozivajući se na revizijske razloge pogrešne primjene materijalnog prava, nezakonitost nižestupanjskih presuda nalazi u tome što je o zahtjevu tužitelja odlučivao u prvom stupnju općinski sud, a po žalbi županijski sud, kao sudovi opće nadležnosti, umjesto trgovačkog suda kao prvostupanjskog suda odnosno Visokog trgovačkog suda kao žalbenog suda, koji su specijalizirani sudovi za ovakvu vrstu sporova.

 

Pitanje stvarne nadležnosti suda za odlučivanje u određenoj pravnoj stvari je pitanje procesnopravne naravi, uređeno odredbama čl. 34.-34.d ZPP-a, a ne materijalnopravne naravi, što znači da eventualno pogrešna primjena odredbe o stvarnoj nadležnosti suda za postupanje i odlučivanje u ovom postupku, a na što tuženik upire, jedino se mogu ocjenjivati sa aspekta povrede odredaba parničnog postupka.

 

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora, a koja prelazi iznos 200.000,00 kn, to je protiv pobijane presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a protiv drugostupanjske presude revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (čl. 354. st. 2. toč. 3.), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama tog Zakona donio presudu bez održavanja rasprave (čl. 354. st. 2. toč. 5.) ili ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica (čl. 354. st. 2. toč. 9.).

 

Dakle, u smislu citirane odredbe revizijom se ne može pobijati drugostupanjska presuda zbog  bitne povrede odredaba parničnog postupka, a koja se odnosi na pogrešnu primjenu odredbi o stvarnoj ili mjesnoj nadležnosti suda, učinjene pred nižestupanjskim sudovima, a zbog kojeg razloga tuženik revizijom upravo i pobija pravilnost nižestupanjskih presuda. Kako je dakle u tom dijelu revizija izjavljena iz razloga zbog kojih se ona ne može podnositi (nedopušteni razlog za reviziju) ovakav revizijski prigovor tuženika ukazuje se neodlučnim za odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

No vezano za revizijske navode tuženika, a kojima se sugerira da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući u ovoj pravnoj stvari rješenjem Revr 1041/12 od 22. siječnja 2013. propustio ukazati na stvarnu nenadležnost nižestupanjskih sudova, kao sudova opće nadležnosti umjesto stvarno nadležnog trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda kao specijaliziranih sudova za ovakvu vrstu sporova, treba podsjetiti:

 

- u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, a povodom revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a (kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari) Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskom stupnju postupka ne može po službenoj dužnosti paziti na bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni na pogrešnu primjenu materijalnog prava,

 

- kako je u postupku vođenom kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Revr 1041/12 predmet revizijskog ispitivanja bila presuda Županijskog suda u Splitu  broj Gžx-1197/11 od 16. veljače 2012. kojom je bila potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-1738/98 od 1. ožujka 2011., a kojom je tužbeni zahtjev tužitelja bio odbijen, a protiv koje je reviziju izjavio tužitelj,

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske nije imao razloga, a niti je mogao ulaziti u stvarnu nadležnost nižestupanjskih sudova, a koji su odlučivali u ovoj pravnoj stvari, i čija se stvarna nadležnost "ustalila", bez zakonske mogućnosti daljnjeg utjecaja na nju.

 

Stoga je bespredmetno ustrajanje tuženika u prigovoru stvarne nenadležnosti nižestupanjskih sudova, jer to nije zakonom dopušten revizijski razlog.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara pravilnosti pobijane presude upirući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.

 

Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega nema potrebe dalje osvrtati se na taj prigovor.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 280.000,00 kn koji iznos potražuje od tuženika na ime naknade s osnova tehničko tehnološkog unapređenja, a vezano za njegov angažman na rješavanju dislokacije postojećeg sustava emitiranja N. poruka na dalmatinske otoke, a radi poboljšavanja pokrivenosti radio signalom.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj na zahtjev tuženika sudjelovao u projektu realizacije novog N. sustava u cilju poboljšavanja pokrivenosti radio signalom te 1993. ponudio tuženiku tehničko rješenje,

 

- da je tuženik tužiteljevo rješenje prihvatio (koje je predvidjelo korištenje zajedničkog rada a. H. i N. sustava pomoću dipleksera), te ga putem trećih osoba realizirao tijekom 1997.-1998., time

 

- da tuženik nije donio rješenje o prihvaćanju tehničkog unapređenja u cilju njegove zaštite,

 

nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja obvezavši tuženika na isplatu utuženog iznosa kao primjerene naknade, ocijenivši da formalni izostanak rješenja tuženika o prihvaćanju unapređenja u cilju njegove zaštite, ne može imati negativne posljedice za tužitelja u smislu ostvarivanja njegovih prava na naknadu za to. Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nastavlja se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovoj pravnoj stvari već izraženo u ukidnom rješenju Revr 1041/12 od 22. siječnja 2013., a prema kojem propust tuženika da postupi sukladno odredbi čl. 160. st. 2. Zakona o industrijskom vlasništvu ("Službeni list SFRJ", broj 34/81 – izvorni naziv: Zakon o zaštiti izuma, tehničkih unapređenja i znakova razlikovanja 3/90, 20/90, "Narodne novine", broj 53/91, 19/92, 26/93, 78/99, 33/02 – Zakon o industrijskom vlasništvu) u smislu donošenja rješenja o prihvaćanju tehničkog unapređenja, a kojim se tehničko unapređenje štiti, ne može u okolnostima konkretnog slučaja imati negativne posljedice za tužitelja kao autora tehničkog unapređenja, a koje je tuženik faktično prihvatio, realizirao i koristio se njime. Svako drugo tumačenje tih zakonskih odredbi u okolnostima ovog slučaja bilo bi neprimjereno, jer bi se time faktično podržavalo šikanozno postupanje tuženika kao poslodavca prema tužitelju kao radniku.

 

U skladu s tim, a kako se dosuđena naknada tužitelju: 16% od vještačenjem utvrđene uštede koju tuženik ostvaruje primjenom ponuđenog tehničkog unapređenja, ukazuje se primjereno odmjerenom, zbog čega je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.