Broj: Rev 485/07

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „R. H.“ d.d. P., zastupana po Odvjetničkom društvu B., D. i partneri, protiv tuženika Hrvatskog fonda za privatizaciju, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rovinju A. Z. P., radi ispravka upisa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3120/05-2 od 11. rujna 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču poslovni broj P-582/04-9 od 20. lipnja 2005., u sjednici održanoj 4. travnja 2012.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tužitelja „R. H.“ d.d.

Obrazloženje

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žaba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

              „I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „1. Utvrđuje se da je R. H. d.d. (tužitelj) vlasnik u cijelosti k.č.br. 1135/2, upisna u z.k.ul. 1195 k.o. F..

              2. Određuje se brisanje prava vlasništva (suvlasništva) na k.č.br. 1135/2, upisana u z.k.ul. 1195 k.o. F. sa imena Hrvatski fond za privatizaciju u 697/1000 dijela.

              3. Određuje se provedba upisa prava vlasništva za cijelo u korist R. H. d.d. (tužitelja) na k.č.br. 1135/2, upisana u z.k.ul. 1195 k.o. F.“

              4. Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak po odluci Suda, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

              II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.176,00 kuna (pettisućastosedamdesetšestkuna), u roku od 15 dana.“

Protiv ove odluke reviziju izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju je odgovoreno.

Revizija je neosnovana.

Ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama određeno navedenih razloga sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – dalje: ZPP).

Suprotno navodima revidenta odluke sudova nižeg stupnja sadrže valjane i razumljive razloge koji u cijelosti korespondiraju s ispravama u spisu priloženim od stranaka (prije svega tužitelja) do zaključenja glavne rasprave i to dokaz o identifikaciji nekretnina prema novoj i staroj izmjeri, zemljišnoknjižni izvadak za sporne nekretnine prema starom i novom stanju, uvid u nalaz i mišljenje vještaka, posjedovni list, prostorni plan i zapisnik u predmetu Z-3535/02 pa se stoga odluke sudova mogu ispitati.

Revident se u reviziji poziva na isprave koje nije predočio sudu do zaključenja glavne rasprave iako sud temeljem odredbe 352. st. 1. ZPP-a ne može razmatrati dokaze dostavljene nakon tog trenutka pa stoga niti pozivanje revidenta na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP stoga što sud nije u obzir uzeo i takve dokaze nije osnovano.

I ostali prigovori glede postojanja bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a sastoje se u osporavanju činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja koje prigovore ovaj sud ne može uzeti u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja dozvoljeni razlog za izjavljivanje revizije temeljem odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet prijepora između stranaka jest pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č.br. 1135/2 upisana u z.k.ul.br. 1195 k.o. F. koja zemljišnoknjižna čestica je nastala od dijelova tri čestice i to k.č.br. 7721/20 oranica od 369 m2 upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja OOUR „T.“ V. u sastavu R. R. P. (list 9 spisa), k.č.br. 771/17 oranica od 768 m² upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja iste pravne osobe kao i prethodna čestica te k.č.br. 772/1 maslinik od 6.000 m² upisana kao vlasništvo tužitelja.

Na novonastaloj zemljišnoj čestici koja je predmet spora tužitelj je upisan kao suvlasnik u 303/1000 dijela, a tuženik u 697/1000 dijela.

Također tijekom postupka utvrđeno je da se sporna nekretnina nije mogla novim cijepanjem vratiti u granice prvobitnog stanja kako je postojala po starim katastarskim mapama, da je u naravi pašnjak na kojoj nije izgrađen niti jedan objekt te da se nalazi u posjedu tužitelja radi obavljanja komercijalne djelatnosti - turističkog kampa.

Neosnovano ističe tužitelj da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Naime, u dosadašnjem tijeku postupka tužitelj, na temelju dokaza koje je predočio sudu nije dokazao da je na zakonom predviđeni način pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja, a koja su prava izraz društvenog vlasništva, pretvorio u pravo vlasništva.

              Prema odredbi čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 – dalje u tekstu: ZVDSP) pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije. To znači sljedeće: ako je do pretvorbe tužitelja u subjekt prava vlasništva došlo prije stupanja na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997.) predmetne nekretnine su postale vlasništvo tužitelja pretvorbom tužitelja u subjekt prava vlasništva, dakako ako je tužitelj prethodno na njima stekao pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Ako međutim do pretvorbe tužitelja u subjekt prava vlasništva nije došlo do stupanja na snagu ZVDSP, stupanjem ZVDSP na snagu predmetne nekretnine su postale vlasništvo tužitelja, ako je na njima prethodno stekao pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja.

              No, odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Odredbom čl. 47. st. 1. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96, 71/97, 16/98 i 73/00) propisano je da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

Gore navedene odredbe Zakona o vlasništvu i Zakona o privatizaciji rješavaju pitanje pretvorbe društvenog vlasništvo u pravo vlasništva pod kojim uvjetima do takve pretvorbe dolazi, tj. kada, kako i pod kojim uvjetima nositelji prava korištenja, raspolaganja i upravljanja na nekretninama mogu postati nositelji prava vlasništva tih nekretnina, te se druge odredbe Zakona o vlasništvu glede rješavanja ovog spornog pitanja ne primjenjuju.

S obzirom na izloženo ostali prigovori tužitelja i pozivanje na odredbe čl. 166. i čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom predmetu.

S druge strane, a zbog prigovora tužitelja valja napomenuti da uvjet postojanja tehnološke cjeline iz citirane odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji jest činjenično pitanje i ovisi o konkretnom stanju nekretnine i načina njena korištenja. Kako su sudovi utvrdili da sporna nekretnina ne predstavlja tehnološku cjelinu s ostalim nekretninama u vlasništvu tužitelja jer se djelatnost turističkog kampa može obavljati neovisno o vlasništvu na spornoj nekretnini to utvrđenje ne može se s uspjehom osporavati u revizijskom stadiju postupka jer se kako je već rečeno presuda suda drugog stupnja ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Glede revizijskog prigovora koji su u biti svodi na pitanje primjene čl. 221. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 – dalje: ZZK) valja istaknuti da pravilno tužitelj ističe da stoga što je Ustavni sud RH svojom odlukom U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuo drugu rečenicu čl. 221. st. 1. ZZK nije bilo mjesta prilikom preoblikovanja zemljišne knjige na novonastaloj čestici uspostaviti pravo suvlasništva između stranaka, no ta činjenica ne utječe ni na koji način na postojanje prava vlasništva tužitelja na nekretninama koje nisu uključene u procjenu društvenog kapitala i ne čine s ostalim nekretninama jedinstvenu tehnološku cjelinu.

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u izreci temeljem čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 4. travnja 2012.