- 1 -              Rev 488/2020-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 488/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. V. iz M., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika B. H. d.o.o., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Š., M. & S. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1258/19-2 od 24. rujna 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-159/2017-29 od 11. lipnja 2019., u sjednici održanoj 14. srpnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1258/19-2 od 24. rujna 2019., a povodom žalbe tuženika, preinačena je presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Pr-159/2017-29 od 11. lipnja 2019. tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje: da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. rujna 2017., zbog čega da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika; da je tuženik dužan vratiti tužitelja na rad na radno mjesto na kojem je radio prije otkazivanja ugovora o radu, te nalaganje tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće za razdoblje od 26. rujna 2017. do povratka na rad te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 3.250,00 kn na ime troškova postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 76. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja podnesene na temelju odredbe čl. 382.a ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 68. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor, ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim, za ovaj spor odlučnim činjenicama, u odnosu na koje ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava te iskazu svjedoka i stranačkog iskaza tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika sadržanih u spisu predmeta, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja polazeći od nespornih činjenica u ovom postupku, ali i utvrđivanjem odlučnih činjenica, a na temelju isprava i u postupku izvedenih dokaza, a koji se nalaze u spisu predmeta, a koje prvostupanjski sud očito nije uzeo u obzir prigodom donošenja svoje odluke, a zbog čega je prvostupanjski sud i izveo nepravilan zaključak o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužitelju. Tako je drugostupanjski sud, uz ostalo cijeneći sadržaj Izvještaja o pregledu snimki video nadzora te video snimke s popratnim excel tablicama, a iz kojih je razvidno da je tužitelj u razdoblju: 16.-18. rujna 2017. počinio niz povreda obveze iz radnog odnosa (ukupno 24), a koje su sadržajno imale za posljedicu otuđenje gotovog novca iz blagajne poslodavca, ocijenio da je time tuženik dokazao da je tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa, a zbog kojih nastavak rada tužitelja kod tuženika nije moguć, dakle da je tuženik dokazao postojanje razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelju. U tom pravcu drugostupanjski sud je dao valjano obrazložene razloge zbog čega ocjenjuje da je sadržaj odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu bio dostatan u smislu da su u njoj jasno naznačene povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih se otkazuje ugovor o radu tužitelju, zbog čega da je on, a kada je pozvan na iznošenje obrane bio upoznat s povredama iz radnog odnosa za koje se tereti.

 

U okolnostima ovog spisa predmeta, a kada su povrede obveza iz radnog odnosa počinjene od tužitelja, utvrđene na temelju vršenog video nadzora u prostoru u kojem je tužitelj radio, onda je uvjerljivost tog dokaza teško dovesti u pitanje pozivanjem na iskaz radnog kolege tužitelja, svjedoka I. L., pri čemu je potpuno neodlučno za dopuštenost otkazivanja ugovora o radu tužitelju je li taj svjedok bio izvješten o utvrđenim povredama od strane tužitelja ili ne.

 

Predmet ovog spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, a kojeg je tuženik dao Odlukom od 26. rujna 2017., a time i osnovanost zahtjeva tužitelja za njegovo vraćanje na rad kod tuženika.

 

Odluka o otkazu donesena je na temelju odredbe čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR), a kojom je propisano da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

Polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu konobara u ugostiteljskom objektu, koji prostor je bio obuhvaćen video nadzorom, s čim su radnici tuženika pa i tužitelj bili upoznati,

 

- da je putem video nadzora registrirano da je tužitelj u razdoblju: 16.-18. rujna 2017. u izvršavanju poslova svog radnog mjesta počinio 24 povrede obveza iz radnog odnosa propuštanjem izdavanja računa za pojedine naplaćene konzumacije, te uzimanjem gotovog novca iz blagajne itd., što je tuženik ocijenio povredama obveza iz radnog odnosa,

 

- da je tuženik vezano za ovakvo postupanje tužitelja pozvao ga da iznese obranu, u kojoj se tužitelj branio da nije počinio nikakve povrede obveze iz radnog odnosa,

 

- da se radničko vijeće tuženika suglasilo s prijedlogom za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju, a nakon što su članovi radničkog vijeća upoznati sa video zapisom koji se odnosio na predmetno postupanje tužitelja u promatranom razdoblju (16.-18. rujna 2017.), nakon čega

 

- da je Odlukom od 26. rujna 2017. tuženik dao izvanredni otkaz ugovora o radu navevši u istom kao razlog otkazivanja utvrđeno otuđenje gotovog novca iz blagajne tuženika tijekom 16., 17. i 18. rujna 2017.,

 

drugostupanjski sud je ocijenio da je tuženik, a na kome je bio teret dokazivanja, u postupku dokazao da je tužitelj počinio teške povrede obveze iz radnog odnosa, a koje da opravdavaju izvanredno otkazivanje ugovora o radu, jer da je tuženik, zbog ovih izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika, zbog čega da nastavak radnog odnosa tužitelja više nije moguć kod tuženika.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja o dopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, tužitelj u reviziji i dalje ustraje u tvrdnjama da mu tuženik, obzirom na sadržaj odluke o otkazu ugovora o radu, a u kojem da su izostali detaljni opisi povreda koje tuženik tužitelju stavlja na teret, on i nije mogao valjano iznijeti svoju obranu.

 

Prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, a kako su povrede za koje je tuženik namjeravao otkazati ugovor o radu tužitelju registrirane u provedenom video nadzoru i njime utvrđeno 24 povrede koje je tužitelj počinio u izvršavanju poslova svog radnog mjesta, onda je bilo za očekivati da tuženik donese odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju i bez da mu je omogućio iznošenje obrane, a na što je imao pravo u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR. Unatoč tome tuženik je omogućio iznošenje obrane tužitelju, time da je prilikom dolaska u prostorije tuženika gdje je tužitelj trebao dati obranu informiran o razlozima pozivanja. Dakle kako davanje obrane od strane radnika prethodi donošenju same odluke o otkazu ugovora o radu, onda je bespredmetan prigovor tužitelja da nedovoljno obrazloženim razlozima zbog kojih mu je dat otkaz ugovora o radu, je njemu povrijeđeno pravo na iznošenje obrane. Ovo tim više što u ovakvim okolnostima tuženik tužitelju i nije trebao omogućiti iznošenje obrane, a kako je to prethodno obrazloženo.

 

Sasvim je sigurno da video nadzorom utvrđena 24 postupanja tužitelja unutar tri dana uzastopce, a kojima je on kršio pravila o izvršavanju poslova svog radnog mjesta, a koja su mu bila poznata (kao dugogodišnji radnik tuženika znao je da se o svim izdanim i naplaćenim konzumacijama gostima mora izdati račun, a nakon što je narudžba registrirana u kasi, kao i da se ne smije uzimati gotov novac iz blagajne) imaju u svojoj ukupnosti doista značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a za čiju kvalifikaciju nije odlučna visina štete koja je takvim postupanjem tužitelja tuženiku nanesena, već je odlučno to da je zbog takvog postupanja tužitelja, tuženik doista izgubio povjerenje u njega kao radnika, a zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Upravo time se radničko vijeće i rukovodilo, a kada je dalo suglasnost tuženiku za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

 

Kako sadržajno svih 24 registrirana nedopuštena postupanja tužitelja u obavljanju poslova svog radnog mjesta u konačnici imaju za posljedicu otuđenje gotovog novca iz blagajne tuženika, a što je upravo u odluci o otkazu ugovora o radu i navedeno kao razlog otkazivanja ugovora o radu, onda se ne može prihvatiti navod tužitelja kako su u odluci o otkazu ugovora o radu izostali razlozi, a zbog kojih je tužitelju dat otkaz, a time i da bi takva odluka bila nezakonita.

 

Naprotiv odluka o otkazu ugovora o radu je donesena u zakonito provedenom postupku otkazivanja ugovora o radu tužitelju, te kako je tuženik dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, to je reviziju trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393.a st. 2. ZPP-a.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

 

Zagreb, 14. srpnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.