- 1 -              I Kž 596/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 596/2016-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene N. Ž. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.) i drugih, povodom žalbi državnog odvjetnika, optužene N. Ž., optuženog Ž. Č., optužene L. G.-D. i optužene L. K. izjavljenih protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 14. lipnja 2016. broj K-45/14, u sjednici održanoj 13. srpnja 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optužene N. Ž. i branitelja optužene N. Ž., odvjetnika M. S.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika, optužene N. Ž. i optužene L. G.-D., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđuje da su optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. kaznenim djelima iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanima pod točkama a.) i b.) izreke pobijane presude ostvarile imovinsku korist u iznosu od po 733.624,45 kn (sedamsto trideset tri tisuće šesto dvadeset četiri kune i četrdeset pet lipa) svaka, te da navedeni iznosi postaju imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženoj N. Ž. i optuženoj L. G.-D. da Republici Hrvatskoj isplate novčane iznose od po 733.624,45 kn (sedamsto trideset tri tisuće šesto dvadeset četiri kune i četrdeset pet lipa) svaka u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Žalbe državnog odvjetnika, optužene N. Ž., optuženog Ž. Č., optužene L. G.-D. i optužene L. K. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu optužena N. Ž., optuženi Ž. Č., optužena L. G.-D. i optužena L. K. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kaznena djela, i to optužena N. Ž., radnjama opisanima pod točkama a) i b) izreke produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i u svezi članka 52. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. te radnjom pod točkom a) još i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97.; optuženi Ž. Č. radnjom opisanom pod točkom a) izreke kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u vezi članka 38. KZ/11. i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97.; optužena L. G.-D. radnjama opisanim pod točkama a) i b) izreke produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u svezi članka 38. KZ/11. te radnjom pod točkom a) još i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97, a optužena L. K. radnjom opisanom pod točkom a) izreke kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u svezi članka 38. KZ/11. i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97.

 

Na temelju istih zakonskih propisa su optuženicima utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to optuženoj N. Ž. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci; optuženom Ž. Č. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. u svezi s člankom 38. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci; optuženoj L. G.-D. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i u svezi članka 52. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. u svezi članka 38. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a optuženoj L. K. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. u svezi člankom 38. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Primjenom članka 51. stavka 2. KZ/11. optuženici su osuđeni na jedinstvene kazne zatvora i to optužena N. Ž. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, optuženi Ž. Č. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, optužena L. G.-D. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, a optužena L. K. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

 

Na temeljem članka 56. stavka 1. i stavka 2. KZ/11. optuženom Ž. Č. i optuženoj L. K. izrečene su uvjetne osude tako da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci u odnosu na optuženog Ž. Č. te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci u odnosu na optuženu L. K. neće izvršiti ukoliko optuženici u roku dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj145/10. - dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznosi od po 733.624,45 kn predstavljaju imovinsku korist koju su optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. ostvarile kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. opisanim pod točkama a) i b) izreke. Utvrđeno je da su novčani iznos od po 733.624,45 kn u odnosu na svaku od ovih optuženica imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženoj N. Ž. i optuženoj L. G.-D. da svaka od njih Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 733.624,45 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti i izvršnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 3. ZKP/08. naloženo je optuženoj N. Ž., optuženom Ž. Č., optuženoj L. G.-D. i optuženoj L. K. naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. za financijsko knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 35.646,00 kn, na jednake dijelove, za svjedoka u iznosu od 54,00 kn, na jednake dijelove, troškove iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08. za nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika u iznosu od 55.625,00 kn, na jednake dijelove, zatim su optužena N. Ž. i optuženi Ž. Č. dužni naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. za grafološko vještačenje u iznosu od 7.534,00 kn, na jednake dijelove te je optužena N. Ž. dužna naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. za psihijatrijsko vještačenje u iznosu od 2.000,00 kn. Optuženici su dužni naknaditi troškove i kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu i to optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. svaka u iznosu od 3.000,00 kn, a optuženi Ž. Č. i optužena L. K. svaki u iznosu od 2.000,00 kn.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženicima najprije utvrdi strože pojedinačne kazne, a potom da ih se osudi na strože jedinstvene kazne zatvora, time da se u odnosu na optuženog Ž. Č. i optuženu L. K. utvrdi dulji rok provjeravanja.

 

Optužena N. Ž. putem branitelja, odvjetnika M. S. žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijeste optuženica i njezin branitelj.

 

Žalbu je podnio i optuženi Ž. Č. po branitelju, odvjetniku M. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se i optužena L. G.-D. po braniteljici, odvjetnici Ž. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se ista preinači u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. na način da je se za to kazneno djelo oslobodi od optužbe ili da je se blaže kazni.

 

Žali se i optužena L. K. po branitelju odvjetniku mr. sc. M. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu državnog odvjetnika odgovore su podnijele optužena N. Ž. i optužena L. K. po svojim braniteljima s prijedlozima da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optužene N. Ž. u žalbi, u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su državni odvjetnik, optužena N. Ž. i njezin branitelj odvjetnik M. S. koji su na sjednicu i pristupili. Iako uredno izvješten, sjednici drugostupanjskog vijeća nije pristupio državni odvjetnik, pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optužena N. Ž. žalbom ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je izreka pobijane presude nerazumljiva jer da se iz nje ne može zaključiti kada je to točno ova optuženica počinila kaznena djela za koja je proglašena krivom. Osim toga, tvrdi kako u izreci nisu opisane radnje izvršenja kaznenih djela, upirući pri tome, u biti, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, dovodeći u pitanje zaključak suda kojim se potvrđuju navodi optužnice.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženi Ž. Č. tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi te razlozima presude, a i da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni. Smatra kako nije jasno u kojem bi točno razdoblju ovaj optuženik činio protupravne radnje, a dovodi u pitanje i zaključak prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja bitnih elemenata kaznenog djela pomaganja u utaji poreza ili carine. Također upućuje na proturječnosti u iznošenju razloga o odlučnim činjenicama u pogledu kaznenog djela krivotvorenja službene isprave.

 

Iznoseći svoje razloge u pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optužena L. G. D. navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama izloženi u pobijanoj presudi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, no sadržajno iznosi svoje neslaganje s utvrđenim činjeničnim stanjem i zaključcima koje je sud prvog stupnja donio na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optužena L. K., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, upire na nerazumljivost izreke pobijane presude, također smatrajući da je nejasno u kojem je periodu počinila inkriminirana kaznena djela, tvrdeći pri tome kako je proglašena krivom i za period kada uopće nije bila zaposlena u JU „G. b.“ V.

 

Prvenstveno, u odnosu na žalbene navode optužene N. Ž., optuženog Ž. Č. i optužene L. K., ovaj sud drugog stupnja nalazi da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, kako u pogledu vremena počinjenja kaznenih djela, tako i u odnosu na opis radnji izvršenja kaznenih djela za koja se optuženici terete. Naime, nema nikakve dvojbe da su se inkriminirani događaji detaljno opisani u odnosu na svakog od optuženika, iz točke a) izreke pobijane presude odvijali u razdoblju od 1. travnja 2006. do 20. lipnja 2011., a u odnosu na optuženu L. K. samo u razdoblju od 1. rujna 2009. pa sve do lipnja 2011., dok su se inkriminirani događaji iz točke b) izreke pobijane presude odvijali u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 31. kolovoza 2009. U izreci pobijane presude su, potom, jasno opisana, kako subjektivna, tako i objektivna obilježja kaznenih djela za koja se tereti svaki od optuženika.

 

Nadalje, suprotno daljnjim navodima žalbi optuženika, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti te su suglasni, kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelji subjektivno drže da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaćaju, no to se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na označenu bitnu povredu. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Imajući u vidu izloženo, nisu osnovane žalbe optužene N. Ž., optuženog Ž. Č., optužene L. G. D. i optužene L. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optužena N. Ž. ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ona počinila kaznena djela za koja je terećena. Ponajprije, tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada je prihvatio obranu optužene L. G.-D., za koju drži da je jedina tereti. Smatra da je obrana te optuženice lažna i kontradiktorna, usmjerena isključivo na otklanjanje vlastite kaznene odgovornosti. Kontradiktornost obrane ove optuženice u odnosu na žaliteljicu ogledala bi se u činjenici da ona ne zna niti kada niti koliko novca je optuženoj N. Ž. ostavljala u kovertama. Tvrdi da je inkriminirani novac optužena L. G.-D. zadržavala isključivo za sebe. Žalbom ponavlja svoje već ranije iznesene stavove kako nije imala saznanja da se novac neovlašteno zadržava te da je njezino tjelesno, a i psihičko stanje u inkriminirano vrijeme bilo jako narušeno, zbog čega je često bila na bolovanju, što je omogućilo odvijanje nelegalnih radnji u Javnoj ustanovi G. b. V. Potvrđuje da je optuženoj L. G.-D. bila nadređena, no samo formalno. Smatra da je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je dokaz njenog sudjelovanja u počinjenju kaznenih djela njezina navodna nezainteresiranost kada joj je ukazano na probleme oko prevelikog broja studentskih ugovora i iznosa koji su plaćani po istima (iskaz svjedoka D. P.). Osim toga, ova optuženica dovodi u pitanje i zaključke provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku dipl. oecc. V. S.-O., i to u pogledu navoda da su ona i optužena L. G.-D. zajedno ostvarile protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.467.248,90 kn. Optuženica i sada u žalbi ističe kako je odluka o pribavljanju studentskih ugovora kojima se plaćao rad trenerima (koji nisu bili studenti), ali koji su doista pružali usluge, a slijedom toga i plaćanje manjih davanja na ime poreza, bilo motivirano smanjenjem troškova Javne ustanove G. b. V. kako bi se održalo poslovanje i programi, s obzirom na to da je kroz godine G. V. smanjivao novčane iznose kojima se financirala ova ustanova.

 

Optuženi Ž. Č. dovodi u pitanje zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na oba kaznena djela za koja je proglašen krivim. On, naime, prvenstveno tvrdi kako nije imao potrebno svojstvo odgovorne osobe u Javnoj ustanovi G. b. V., koja je osnovana radi ispunjenja općeg interesa za zajednicu, a ne, kako je pogrešno utvrdio prvostupanjski sud, radi ostvarivanja prihoda. Ponavlja kako nije imao saznanja da studenti na koje su glasili inkriminirani studentski ugovori nisu izvršili poslove, kao što nije imao saznanja niti da je dogovoreno da studenti na koje su glasili ugovori po uplatama od strane Javne ustanove G. b. V. novac podignu i vrate ga u Ustanovu kako bi se od tih novaca plaćali treneri. Žalbom dovodi u pitanje i utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu obveza s osnova plaćanja poreza držeći da je Ustanova, u odnosu na plaćanje poreza za izvršene usluge trenera, bila dužna platiti samo porez na dohodak, no ne i porez na dobit te porez na dodanu vrijednost, kako je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja. U pogledu kaznenog djela krivotvorenja službene isprave ističe da je prvostupanjski sud pogriješio kada je zaključio da se njegovim potpisom kojim se odobrava plaćanje računa koje je izdao Studenski centar, ispunjavaju obilježja ovog kaznenog djela, s obzirom na to da bi račun bio plaćen i bez njegovog potpisa.

 

Dovodeći u pitanje utvrđeno činjenično stanje optužena L. G.-D. tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ona znala da će novac, koji je preostao nakon što su se platili treneri za izvršene poslove (točke a i b izreke pobijane presude), odnosno nakon što su se platili i troškovi poslovanja TD V. b. d.o.o. (točka b izreke pobijane presude), optužena N. Ž. zadržati za sebe. Ne spori da je novac predavala, no to je činila na zahtjev i traženje optužene N. Ž., koja joj je bila nadređena te o kojoj je ovisilo njezino radno mjesto. Tvrdi da činjenica da je vodila blagajničko poslovanje, pripremala financijsku dokumentaciju i plaćala račune ne podrazumijeva da se radilo o poslovima iz područja djelovanja pravne osobe, pa smatra upitnim zaključak prvostupanjskog suda da je i ona imala svojstvo odgovorne osobe. Drži pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda kako su inkriminirane radnje poduzimane na temelju zajedničkog dogovora nje i optužene N. Ž. s obzirom na to da nije bila ni u bliskim niti u dobrim odnosima s njom. Tvrdi da je bila uvjerenja kako je inkriminirani način postupanja imao cilj smanjenje troškova poslovanja, a da je ona radnje za koju je se ovdje tereti poduzimala zbog naivnosti, prema naputcima i nalozima optužene N. Ž., pri čemu, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ništa od novca nije zadržala za sebe.

 

I optužena L. K. u svojoj žalbi iznosi prigovore činjenične naravi. Ponajprije, ponavlja svoj stav kako nije znala da se radi o fiktivnim studentskim ugovorima te drži kako u odnosu na tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije dao ni dostatne niti valjane razloge. Naime, smatra da prvostupanjski sud pogrešno drži da je ona iz činjenice da se po studentskim ugovorima radilo o znatnim izdacima mogla zaključiti da se radi o fiktivnim računima, no pri tome se gubi iz vida da su vezano uz poslovanje Javne ustanove G. b. V. već ranije izvršene revizije, te u pogledu zaključenih studentskih ugovora nisu utvrđene nezakonitosti. Drži da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je ona bila svjesna nezakonitog postupanja uprave te da je optuženoj N. Ž. s namjerom pomogla u utaji poreza. Dapače, drži neuvjerljivim da bi ona, bez ikakvog motiva, zatajila da se radi o fiktivnim ugovorima. Osim toga, žalbom osporava zaključke prvostupanjskog suda u pogledu kaznenog djela krivotvorenja službene isprave, tvrdeći kako njezin posao obuhvaća samo knjiženje računa koji su odobreni od strane za to ovlaštenih osoba, no ne i propitivanje opravdanosti tih računa. Pri tome upućuje i na opravdanost knjiženja računa na konto 2425 kao „obveze prema dobavljačima u zemlji“ (za što sud utvrđuje da je pogrešan konto) umjesto da su knjiženi kao plaća za trenere.

 

Suprotno žalbenim navodima optužene N. Ž., optuženog Ž. Č., optužene L. G.-D. i optužene L. K., ispravno i potpuno je prvostupanjski sud utvrdio, a potom cjelovito izložio razloge zbog kojih je zaključio da su ispunjena sva zakonska obilježja kaznenih djela koja su ovim optuženicima stavljena na teret podnesenom optužnicom. Navedene razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Ponajprije, a što nije dovedeno u pitanje žalbama ni jednog od optuženika, Javna ustanova G. b. V. osnovana je odlukom o osnivanju koju je donijelo Gradsko vijeće G. V. 3. lipnja 2003., te je 16. srpnja 2003. Ustanova upisana u sudski registar Trgovačkog suda u Varaždinu sa upravnim tijelima - upravno vijeće i ravnatelj. Prilikom osnivanja određeno je da se Javna ustanova G. b. V. financira iz proračuna te iz kredita, no izgradnjom bazena i stavljanjem u funkciju dolazi do ostvarivanja vlastitih prihoda od gospodarske djelatnosti (najam, ulaznice, reklame i bistro), zbog čega je ustanova prijavljena u registar poreznih obveznika te je podnosila prijave poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost. Dana 14. lipnja 2005. Javna ustanova G. b. V. osnovala je TD V. b. d.o.o. V. koje društvo svoju djelatnost trgovine i ugostiteljstva obavlja u poslovnom prostoru u vlasništvu Javne ustanove G. b. V.

 

Nadalje, neupitno je da je u inkriminiranom razdoblju optužena N. Ž. bila ravnateljica Javne ustanove G. b. V., odgovorna za organizaciju, vođenje poslovanja i zakonitost rada Ustanove, optuženi Ž. Č. je bio koordinator aktivnosti te zamjenik ravnateljice ovlašten zamjenjivati ravnateljicu u njezinoj odsutnosti, ujedno ovlašten za potpisivanje dokumentacije platnog prometa, optužena L. G. D. je obavljala poslove administratorice-blagajnice u Ustanovi, zadužene za vođenje blagajničkog poslovanja, pripremu financijske dokumentacije i plaćanje računa dok je optužena L. K. bila računovodstvena referentica zadužena za vođenje financijskih poslovnih knjiga i izradu financijskih izvješća.

 

U odnosu na točku a) izreke pobijane presude nesporno je da je u razdoblju od 1. travnja 2006. do 30. lipnja 2011. godine Javna ustanova G. b. V. putem Studentskog centra V. angažirala studente uz zaključivanje studentskih ugovora o djelu te je Studentski centar V. ispostavio ukupno 253 računa koji sadrže obračunate mjesečne radne sate koji se sastoje od neto zarade studenata, provizije posrednika od 12% te obračunatog doprinosa za MIO od 5% i doprinosa za zdravstvo od 0,5%. Na temelju tako ispostavljenih računa Javna ustanova G. b. V. isplatila je Studentskom centru V. ukupni iznos od 1.580.057,75 kn, od kojeg iznosa je Studentski centar V. zadržao svoju proviziju, dok je ostatak u iznosu od 1.344.730,00 kn Studentski centar V. isplatio studentima na koje su se odnosili ugovori o djelu zaključeni s Javnom ustanovom G. b. V. Imajući u vidu iskaze saslušanih studenata na čija imena su glasili studentski ugovori da su od iznosa zadržavali po 10% (što nitko nije osporavao), proizlazi da je ostatak u iznosu od 1.210.257,00 kn „vraćen“ u Javnu ustanovu G. b. V.

 

U odnosu na točku b) izreke pobijane presude nedvojbeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 11. kolovoza 2009. Javna ustanova G. b. V. temeljem paragon blokova od fizičkih osoba za pružene usluge škole plivanja, obuke neplivača, sinkroniziranog plivanja i sportskog kampa naplatila ukupni iznos od 719.151,50 kn, od kojeg iznosa je iznos od 69.490,00 kn evidentiran kroz registar kasu kao prihod Ustanove, dok preostali iznos od 649.661,50 kn nije evidentiran kroz registar kasu.

 

Nastavno na gore izložene nesporne okolnosti, prvostupanjski sud je nedvojbeno utvrdio, a navedenu okolnost ne spore niti žalitelji, da su se dijelom dobivenog novca u ukupnom iznosu od 212.305,00 kn od studentskih ugovora doista plaćali treneri (točka a izreke pobijane presude), dok je od ukupnog iznosa neevidentiranog novca od 649.661,50 kuna (točka b izreke pobijane presude) dio u iznosu od 63.594,59 kn korišten za potrebe poslovanja TD V. b. d.o.o. V. i Javne ustanove G. b. V., dok su iznosom od 116.770,00 kn, koji je predan V. M., plaćeni treneri. Slijedom ovih okolnosti, prvostupanjski je sud ispravno zaključio kako u odnosu na točku a) izreke iznos od 997.952,00 kn nije utrošen za poslovanje Ustanove i povezanog društva V. b. d.o.o. V., dok u odnosu na točku b) izreke za poslovanje Ustanove i povezanog društva nije utrošen iznos od 469.296,91 kn.

 

Osim navedenog, a u odnosu na uskrate državnom proračunu s osnove neobračunatog i neplaćenog poreza, prvostupanjski sud je detaljno analizirao te potom prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka V. S.-O. iz kojeg proizlazi da je u odnosu na točke a) izreke, trenerima (putem spornih studentskih ugovora) stvarno isplaćen iznos od 212.305,00 kn na koji iznos nije obračunat i plaćen porez na dohodak u iznosu od 70.768,34 kn, i to po godinama 2007. - 27.208,33 kn, 2008. - 25.766,68 kn i 2009. - 17.793,33 kn, s time da je ukupno isplaćeni iznos Studentskom centru V. od 1.580.057,75 kn Javna ustanova G. b. V. knjižila kao rashod poslovanja, uslijed čega nije obračunat ni plaćen porez na dobit u iznosu od 230.590,77 kn, i to po godinama 2006. - 26.743,40 kn, 2007. - 22.579,47 kn, 2008. - 33.733,73 kn, 2009. - 43.128,67 kn, 2010. - 78.508,80 kn i 2011. - 25.901,70 kn. Iz navedenog proizlazi da je s osnova poreza na dohodak i poreza na dobit državnom proračunu uskraćen iznos od 301.364,11 kn. U odnosu na točku b) izreke pobijane presude utvrđeno je da iznos od 649.661,50 kn nije evidentiran kroz registar kasu, pa stoga niti kao prihod Javne ustanove G. b. V., slijedom čega nije iskazan, a ni plaćen porez na dodanu vrijednost u iznosu od 118.854,55 kn, i to po godinama 2007. - 44.084,25 kn, 2008. - 49.372,99 kn i 2009.- 25.397,31 kn, te porez na dobit u iznosu od 61.399,56 kn, i to po godinama 2007. - 22.673,22 kn, 2008. - 24.395,33 kn i 2009. - 14.331,01 kn. Dio od neevidentiranog iznosa od 116.770,00 kn potrošen je za plaćanje trenera, na koji nije obračunat niti plaćen porez na dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 38.923,33 kn.

 

Zaključke prvostupanjskog suda u pogledu poreznih obveza svojom žalbom neuspješno dovodi u pitanje optuženi Ž. Č. On tvrdi da u odnosu na Javnu ustanovu G. b. V. uopće nije bilo osnova za prijavu i plaćanje poreza na dobit, dok u odnosu na porez na dohodak tvrdi da porezni obveznik nije Javna ustanova G. b. V., već fizička osoba (ovdje trener) koji ostvaruje dohodak. Kako je identične prigovore ovaj optuženik već iznio i u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom, isti su bili predmetom ocjene prvostupanjskog suda koji je te prigovore otklonio (stranica 67). Naime, činjenica je da je Javna ustanova G. b. V. prihode većim dijelom ostvarivala od dotacija iz proračuna G. V., no neupitno je da je ostvarivala i vlastite prihode od usluga u skladu s registriranim djelatnostima, zbog čega je bila obveznik obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit, te je u odnosu na dobit ostvarenu mimo inkriminiranih radnji, nadležnoj poreznoj ispostavi podnosila porezne prijave poreza na dobit za 2007. do 2009. Međutim, u odnosu na inkriminirane radnje, kako je to pobliže i izneseno u pobijanoj presudi, porez na dobit nije niti obračunat, a niti plaćen. U odnosu na obvezu plaćanja poreza na dohodak na novčane iznose koji su u gotovini isplaćeni trenerima (iz točaka a. i b. izreke pobijane presude), na koje iznose nesporno nije obračunat ni plaćen porez na dohodak, ispravno je prvostupanjski sud, uzevši u obzir članak 2. te članak 48. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak, kao i članak 27. Općeg poreznog zakona, zaključio da je kod poreza na dohodak, uključivši i drugi dohodak kao ovdje, porezni obveznik fizička osoba (ovdje trener) koja ostvaruje dohodak. Međutim, isplatitelj dohotka (a što je ovdje Javna ustanova G. b. V.) je dužan prilikom svake isplate dohotka i istodobno s isplatom obračunati, obustaviti i uplatiti predujam poreza na dohodak. Slijedom navedenog, Javna ustanova G. b. V. je prilikom predmetnih isplata trenerima, kao isplatitelj drugog dohotka, bila dužna obračunati, obustaviti i uplatiti predujam poreza na dohodak od drugog dohotka, a što nesporno nije učinjeno. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio, a s kojim zaključkom se slaže i ovaj sud drugog stupnja, da je postupanjem opisanim u točkama a) i b) izreke došlo do uskrate državnom proračunu dužnih poreza upravo u iznosima koji su navedeni u izreci pobijane presude. Pri tome, suprotno stavu optuženog Ž. Č., u svakoj od godina je došlo do uskrate dužnih iznosa poreza preko 20.000,00 kn s obzirom na to da se dužni iznosi kako oni s osnova poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, tako i oni s osnova poreza na dohodak, za svaku od fiskalnih godina zbrajaju.

 

Optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. niti ranije u tijeku ovog postupka, a niti podnesenim žalbama ne spore da su znale da se u odnosu na zaključene ugovore student servisa radi o fiktivnim ugovorima, dakle onima u kojima nije prikazano stvarno stanje, no one i sad afirmiraju stav kako je motiv takvog postupanja bila ušteda za Javnu ustanovu G. b. V. Uzevši u obzir ovako izraženi stav ovih optuženica, a i ostale dokaze, nedvojbeno je kako su ove optuženice, i to optužena N. Ž. kao ravnateljica te optužena L. G. D. kao administratorica-blagajnica u Ustanovi, neupitno znale da inkriminiranim postupanjem uskraćuju državnom proračunu dužne poreze (za što tvrde da predstavljaju uštedu za Ustanovu).

 

No, okolnost saznanja o fiktivnim ugovorima žalbama dovode u pitanje optuženi Ž. Č. i optužena L. K. Oni, naime, tvrde da nisu znali da se radi o takvim ugovorima, da ih na to nitko nije upozorio, a optužena L. K. i dodatno iznosi kako ništa iz djelokruga njezinog posla nije upućivalo na zaključak da se radilo o fiktivnim ugovorima (no da se i radilo o tome, tvrdi da njezin posao nije propitivati knjigovodstvenu dokumentaciju koja je odobrena od nadležnih osoba).

 

Međutim, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud na temelju materijalne dokumentacije, obrana optužene N. Ž. i optužene L. G.-D., ali i iskaza saslušanih svjedoka, takav njihov stav ozbiljno je doveden u pitanje. Naime, optužena N. Ž. je navela da su na kolegiju na kojem je donesena odluka o poslovanju s tzv. fiktivnim studentskim ugovorima, osim nje, bili prisutni optužena i L. G.-D. kao i V. M. (koji to također potvrđuje), ali i optuženi Ž. Č. U odnosu na ovog optuženika, pravilno prvostupanjski sud upućuje i na iskaze svjedoka Z. M. (koji je s ovim optuženikom dogovarao najam razglasa) i J. N. (za kojeg ovaj optuženik zna da radi kao trener, ali nije student) te iz toga zaključuje da je ovaj optuženik znao da se od novca dobivenog od fiktivnih studentskih ugovora plaćaju usluge koje sa studentima navedenima u ugovorima nemaju veze. I u odnosu na optuženu L. K. prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je i ona znala da se radi o fiktivnim ugovorima, a potom i računima koji ne odražavaju stvarni poslovni događaj, koje je knjižila pod konto koji se odnosi na „obveze prema dobavljačima u zemlji“ umjesto da su knjiženi kao plaće za trenere. Naime, po njezinom dolasku u ustanovu 2009., s trenerima su zaključivani ugovori o djelu, no iz svih provedenih dokaza, pa i iz njezine obrane proizlazi da su se plaćali i računi studentskom servisu temeljem zaključenih studentskih ugovora, i to u visokim iznosima, a koje troškove nije mogla zanemariti. Niti s njezine strane, a niti sa strane optuženog Ž. Č. sve do svibnja 2011. nema reakcija na visoke račune koji se plaćaju Studentskom servisu V. iako ne postoji dokumentacija da su poslovi za koje su sporni ugovori zaključeni doista i izvršeni. Stoga je prvostupanjski sud ispravno zaključio da su i ovi optuženici za fiktivne ugovore nedvojbeno znali, te da su svojim radnjama, i to optuženi Ž. Č. time što je svojim potpisom odobravao plaćanje računa za usluge koje uopće nisu izvršene i koji prikazuju fiktivni poslovni događaj, a optužena L. K. time što je bez osnova knjižila i evidentirala račune ispostavljene temeljem fiktivnih ugovora koji ne odražavaju istinito poslovne događaje, ne samo počinili kaznena djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97., već su time i pomogli optuženoj N. Ž. u počinjenju kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. iz točke a) izreke pobijane presude, sve kako bi Javna ustanova G. b. V. uskratila dužne poreze.

 

Pri tome, takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje niti paušalnim žalbenim navodima optuženog Ž. Č. da on nije imao status odgovorne osobe te da bi računi bili plaćeni i bez njegovog potpisa, kao niti navodima žalbe optužene L. K. kako je dio njezinog posla samo knjiženje dokumentacije. Naime, nedvojbeno je da je optuženi Ž. Č. zamjenik ravnateljice te je istu mijenjao u njezinoj odsutnosti, obavljajući poslove njezinog radnog mjesta ravnateljice ustanove, između ostalog, i potpisivanje financijske i druge dokumentacije (koje potpisivanje je utvrđeno i provedenim grafološkim vještačenjem), pa je neupitno da je prilikom potpisivanja računa Student servisa V. u svrhu odobrenja za plaćanje postupao kao odgovorna osoba u okviru svog radnog mjesta i poslova koji su mu bili povjereni na tom radnom mjestu. Njegov prigovor kako bi računi bili plaćeni i bez njegovog potpisa prvostupanjski sud je ispravno otklonio s obzirom na to da je u financijskom poslovanju Javne ustanove G. b. V. ustanovljena praksa da se ni jedan račun nije mogao platiti prije no što ga odobri ravnateljica optužena N. Ž., odnosno njezin zamjenik, optuženi Ž. Č. U pogledu žalbenog prigovora optužene L. K. da ona nije bila u mogućnosti propitkivati dostavljenu knjigovodstvenu dokumentaciju, ispravno je sud prvog stupanja utvrdio da je ona bila zadužena za vođenje financijskih poslovnih knjiga i izradu financijskih izvješća te je u konkretnom slučaju u knjiženju očito upotrijebila dokumentaciju za koju je znala da ne odražava stvarne poslovne događaje.

 

Optužena N. Ž. žalbom pokušava dovesti u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda u pogledu vjerodostojnosti obrane optužene L. G.-D., u pogledu inkriminiranih radnji optužene N. Ž. Međutim, bez uspjeha. Optužena N. Ž. tvrdi da ju ova suoptuženica neopravdano tereti iskazujući da je nalog za poslovanje putem paragon blokova (točka b izreke pobijane presude) dala ona kao ravnateljica. Također, tvrdi i da je neistinita njezina obrana kako je optužena N. Ž. preuzela novac koji je preostao nakon što su plaćeni troškovi trenera te troškovi poslovanja Javne ustanove G. b. V. i vezane osobe V. b. d.o.o. V. u ukupnom iznosu od 1.467.248,90 kn.

 

Optužena L. G.-D. u svojoj žalbi pokušava osporiti zaključak prvostupanjskog suda da je ona s optuženom N. Ž. imala dogovor da sebi inkriminiranim načinom poslovanja pribave protupravnu imovinsku korist, te kao i u obrani, da je sav novac predala optuženoj N. Ž.

 

Međutim, ponajprije u pogledu naloga za poslovanje putem paragon blokova, prvostupanjski sud s pravom prihvaća obranu optužene L. G.-D. jer je ista potvrđena iskazom svjedoka, zaposlenika na recepciji (K. K., Z. V.-V., J. M.-D., N. J.), ali i pisanom dokumentacijom u vidu dnevnika smjene. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je nalog za takvo poslovanje optuženoj L. G.-D. doista dala optužena N. Ž. te je optužena taj nalog prenijela djelatnicima na recepciji koji su usluge na bazenu naplaćivali temeljem paragon blokova. Novac dobiven na taj način nije evidentiran u registar kasi kao prihod ustanove, već su ga djelatnici recepcije predavali optuženoj L. G.-D. i V. M., koji je tim novcem plaćao trenere, a i zaposlenicima restorana, za potrebe poslovanja restorana, s time da su se u odnosu na novac predan V. M. i djelatnicima restorana sastavljale isplatnice, dok se optuženoj L. G.-D. novac predavao bez isplatnica (radi se o iznosu od 469.296,91 kn za koji nema podataka za što je utrošen).

 

Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud zaključio kako je inkriminirani način postupanja opisan u točkama a) i b) izreke pobijane presude imao cilj, ne samo u izbjegavanju plaćanja dužnih poreza, već i u pribavljanju imovinske koristi za optuženu N. Ž. i optuženu L. G.-D., a sve na štetu Javne ustanove G. b. V. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su ove optuženice međusobno bile osobe od najvećeg povjerenja, ali i da je optužena N. Ž. u odnosu na optuženu L. G.-D. imala položaj stvarne nadređenosti, koji je uključivao izdavanje naloga o postupanju. Nedvojbeno je da su obje ove optuženice imale svojstvo odgovornih osoba u Javnoj ustanovi G. b. V., svaka u okviru svoga djelokruga poslova, i to optužena N. Ž. kao ravnateljica Javne ustanove G. b. V., odgovorna za organizaciju, vođenje poslovanja i zakonitost rada Ustanove, a optužena L. G.-D. kao administratorica-blagajnica u Ustanovi, zadužena za vođenje blagajničkog poslovanja, pripremu financijske dokumentacije i plaćanje računa, te su njihove radnje bile međusobno uvjetovane, jer krajnji cilj, odnosno pribavljanje protupravne imovinske koristi ne bi mogao biti ostvaren bez radnji svake od njih.

 

U tijeku prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbama, optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. negiraju da su preuzele novac u iznosu od 1.467.248,90 kn. Optužena N. Ž. tvrdi da nikakav novac od optužene L. G.-D. nije primila, dok optužena L. G.-D. navodi da je ona sav novac predala optuženoj N. Ž.

 

Međutim, ovakvi navodi već su bili ocjenom prvostupanjskog suda koji je pravilno zaključio da su novac u iznosu od 1.467.248,90 kn ove optuženice podijelile među sobom. Naime, optužena L. G.-D. ne spori da je ona preuzela novac koji se ovdje spominje (koji potječe od fizičke predaje novca i uplata na njezin račun od strane studenata na čija su imena glasili fiktivni ugovori, te od novca preuzetog od uplata putem paragon blokova), no da je i ona, suprotno njenim žalbenim tvrdnjama, zadržala sebi dio tako pribavljenog novca prvostupanjski sud ispravno zaključuje iz činjenice da je neživotno da bi ova optuženica, svjesna da se radi o novcu koji nije utrošen za poslovanje Javne ustanove G. b. V. i povezane pravne osobe, prelazila preko brojnih i teških kriminalnih radnji kroz duži period te da unatoč tome, nije osigurala nikakav dokaz da je novac predala dalje. Osim toga, pravilno je i u ovome dijelu prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za financije V. S.-O. koja je, analizirajući financijsko stanje optužene L. G.-D. u inkriminiranom razdoblju, zaključila kako dio novca kojim je ona raspolagala u svakodnevnom životu dolazi iz „nelegalnih“ izvora, te se može povezati s inkriminiranim postupanjem ove optuženice. U odnosu na okolnost da je dio novca dobila i optužena N. Ž., prvostupanjski sud ispravno, u tome dijelu, prihvaća obranu optužene L. G.-D. da je novac predavala (ili ostavljala u fasciklu) za optuženu N. Ž. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir da je optužena N. Ž. bila upoznata s inkriminiranim načinom poslovanja, da je u značajnoj mjeri odobravala isplate po računima Student servisa V. uz koje su bili priloženi i tzv. fiktivni studentski ugovori, pa je imala uvid koliko je plaćeno po ispostavljanim računima, a koliko je doista utrošeno za realne troškove.

 

Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. novčane iznose od 997.952,00 kn (točka a izreke pobijane presude) i 469.296,91 kn (točka b izreke pobijane presude) prema unaprijed stvorenom dogovoru međusobno podijelile i zadržale za sebe, s tim da je prvostupanjski sud na temelju slobodne ocjene utvrdio da je svaka od njih za sebe zadržala polovicu ukupno inkriminiranog iznosa.

 

Svi optuženici u uvodu svojih žalbe navode da iste podnose i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no optužena L. G.-D. i optužena L. K. tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlažu. Optužena N. Ž. tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog odbijanja prijedloga za saslušanje svjedoka Z. H. na okolnost smanjenja visine financiranja Javne ustanove G. b. V. od strane G. V. u inkriminiranom razdoblju, dok optuženi Ž. Č. drži da je, u pogledu uskrate dužnog iznosa s osnova poreza na dohodak, trebalo utvrditi koliki je porez trebao platiti svaki od angažiranih trenera. Navedenu činjenicu povezuje, potom, sa okolnošću da bi se, prema njegovom stajalištu, radilo o uskrati poreza ispod iznosa od 20.000,00 kn.

 

Međutim, prema stavu ovog suda drugog stupanja, izvođenje predloženih dokaza ne bi utjecalo na drugačiju odluku prvostupanjskog suda, s obzirom na to da je činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica utvrđeno pravilno i potpuno dokazima koje je prvostupanjski sud izveo i jasno ih iznio u pobijanoj presudi. Tim više što je, posebno u pogledu poreza, prvostupanjski sud iznio jasne i nedvosmislene razloge, kako u odnosu na vrste poreza koje je trebalo platiti, tako i u odnosu na obveznike uplate poreza na dohodak (o čemu je već bilo riječi u ovoj drugostupanjskoj odluci).

 

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude za svoja utvrđenja, iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja Stoga žalbe optužene N. Ž., optuženog Ž. Č., optužene L. G.-D. i optužene L. K. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

I u odnosu na povredu kaznenog zakona žalbe su podnijeli svi optuženici. Optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. tu povredu nalaze u okolnosti da ih je prvostupanjski sud proglasio krivima zbog počinjenih kaznenih djela, odnosno da im je neopravdano oduzeta protupravna imovinska korist (koju nisu stekle), pa da se u odnosu na njih radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, u čemu, međutim, nisu u pravu.

 

Nije u pravu ni optuženi Ž. Č. koji povredu kaznenog zakona nalazi u pomanjkanju pravnog kontinuiteta između kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u svezi stavka 1. alineje 4. KZ/97. (koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela) i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. (za koje je kao pomagatelj proglašen krivim). Naime, a što je detaljno iznio i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi (stranica 83), kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u svezi stavkom 1. alinejom 4. KZ/97. čini odgovorna osoba u pravnoj osobi koja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu pri izvršavanju obveza prema proračunu uskrati sredstva koja mu pripadaju. Sva bitna obilježja tog kaznenog djela ispunjavaju se i u kaznenom djelu utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., koji je nedvojbeno blaži za počinitelja, pa ga je prvostupanjski sud, u skladu s dosljednom sudskom praksom u pogledu ocjene pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona, ispravno primijenio u konkretnom slučaju. Nije u pravu ovaj žalitelj niti kada tvrdi da se u njegovim radnjama ne ispunjavaju obilježja pomaganja u počinjenju kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. Naime, a o čemu je već bilo riječi ranije, ovaj optuženik je, unatoč svijesti da računi i pripadajući studentski ugovori ne prikazuju realne poslovne promjene te da zbog takvog načina poslovanja Državnom proračunu neće biti plaćeni dužni iznosi, svojim potpisom (u okviru svojih ovlasti) odobravao plaćanje računa koji ne odražavaju stvarno stanje, čime je ravnateljici, odgovornoj i za podnošenje poreznih prijava, optuženoj N. Ž. omogućio počinjenje kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

 

Optužena L. K. u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona ponavlja navode koje je iznijela i u pogledu žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tvrdeći da je prvostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti kada ju je proglasio krivom i za razdoblje od 2006. (kada uopće nije bila zaposlenica Javne ustanove G. b. V.). Međutim, kao što je već navedeno ranije, inkriminirano razdoblje u odnosu na ovu optuženicu je od 1. rujna 2009. pa sve do lipnja 2011., kako je to navedeno, ne samo u izreci pobijane presude, već i u obrazloženju iste u odnosu na ovu optuženicu.

 

Slijedom svega izloženog, nisu osnovane žalbe optužene N. Ž., optuženog Ž. Č., optužene L. G.-D. i optužene L. K. niti zbog povrede kaznenog zakona. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu i po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavka 1. točki 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Stoga je, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optužene N. Ž. opisanu pod točkama a) i b) izreke označio kao produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. te radnju pod točkom a) i kao kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97.; djelatnost optuženog Ž. Č. opisanu pod točkom a) izreke kao kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u vezi članka 38. KZ/11. i kao kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97.; djelatnost optužene L. G.-D. opisanu pod točkama a) i b) izreke kao produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11 i kao kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u svezi članka 38. KZ/11. te pod točkom a.) i kao kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97, te djelatnost optužene L. K. opisanu pod točkom a) izreke kao kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u svezi članka 38. KZ/11. i kao kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97.

 

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optužene N. Ž. i optužene L. G.-D. imovinska korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08. Naime, ZPOIK na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist od ovih optuženica (što je vidljivo i iz izreke i iz obrazloženja pobijane presude) na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 70/17.) prestao je važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona ovim optuženicama imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju citiranih odredbi ZKP/08., kako to i stoji pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

Protiv odluke o kazni žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optužena N. Ž. i optužena L. G.-D. Optuženi Ž. Č. i optužena L. K. ovu žalbenu osnovu u svojim žalbama ne ističu, no Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu i u odnosu na njih, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08. s obzirom na to da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (po kojoj osnovi su ovi optuženici podnijeli žalbe) u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na sve optuženike precijenio značaj olakotnih okolnosti te im utvrdio preblage pojedinačne, a slijedom toga i preblage jedinstvene kazne. Naime, smatra da nije dovoljno cijenio dugotrajnost inkriminiranog postupanja, brojnost kaznenih djela, a i različite moduse operandi koji su imali jedinstven cilj pribavljanja imovinske koristi, a koje okolnosti upućuju na upornost i ustrajnost u postupanju optuženika, a time i na viši stupanj kriminalne volje. Smatra da nije u dovoljnoj mjeri uzeto u obzir da su kaznena djela počinjena na štetu proračunskog novca, u radu javne ustanove čiji je cilj promicanje sportskih aktivnosti.

 

Optužena N. Ž. u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije u dostatnoj mjeri cijenio njezino narušeno zdravstveno stanje, koje opravdava blaže kažnjavanje. Optužena L. G.-D. smatra da je prestrogo kažnjena, tim više što je djelomično priznala počinjenje kaznenih djela kojih ne bi niti bilo da odluke o inkriminiranom postupanju nije donijela optužena N. Ž. Smatra da bi se svrha kažnjavanja kod nje mogla postići i uvjetnom osudom.

 

Suprotno tvrdnjama iz žalbi državnog odvjetnika i optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud svim optuženicima prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelje i da je te okolnosti pravilno i u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu žalitelji nije osnovana.

 

Naime, odmjeravajući kazne, prvostupanjski sud je ispravno olakotnim optuženoj N. Ž. cijenio dosadašnju neosuđivanost i narušeno zdravstveno stanje, dok je kao otegotne okolnosti cijenio činjenicu da je imala odlučujuću ulogu u počinjenju inkriminiranih kaznenih djela. Osim toga, otegotnim je cijenjena i duljina inkriminiranog perioda, a i okolnost da je kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11. i člankom 52. stavkom 1. KZ/11. pribavila protupravnu imovinsku korist koja višestruko premašuje znatnu imovinsku korist kao obilježje ovog kaznenog djela. Optuženom Ž. Č. ispravno je olakotnim cijenjena dosadašnja neosuđivanost, kao i da je kazneno djelo utaje poreza ili carine počinio kao pomagač, dok otegotne okolnosti kod ovog optuženika nisu nađene. Optuženoj L. G.-D. je također olakotnim cijenjena dosadašnja neosuđivanost, kao i djelomično priznanje kaznenog djela te okolnost da je kazneno djelo utaje poreza ili carine počinila kao pomagač. Otegotnim joj je cijenjena dugotrajnost u počinjenju inkriminiranih kaznenih djela (kroz čak pet godina), kao i okolnost da je kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. počinjeno u produljenom trajanju kojim si je pribavila protupravnu imovinsku korist koja višestruko premašuje znatnu imovinsku korist kao obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Optuženoj L. K. su prilikom izbora vrste i mjere kazne kao olakotne okolnosti cijenjene dosadašnja neosuđivanost, odlikovanje Spomenicom Domovinskog rata i činjenica da je kazneno djelo utaje poreza ili carine počinila kao pomagač dok joj otegotne okolnosti nisu utvrđene.

 

Stoga, imajući u vidu sve tako ispravno utvrđene okolnosti o kojima ovise vrsta i visina kazne u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je osnovano optuženoj N. Ž. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i u svezi članka 52. stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci; optuženom Ž. Č. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. u svezi člankom 38. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci; optuženoj L. G.-D. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. u svezi članka 38. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97. kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a optuženoj L. K. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. u svezi člankom 38. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/97. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Primjenom članka 51. stavka 2. KZ/11. osnovano je prvostupanjski sud optuženu N. Ž. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, optuženog Ž. Č. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, optuženu L. G.-D. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci te optuženu L. K. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s tim da je, na temelju članka 56. stavka 1. i stavka 2. KZ/11., optuženom Ž. Č. i optuženoj L. K. izrekao uvjetne osude tako da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci u odnosu na optuženog Ž. Č. te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci u odnosu na optuženu L. K. neće izvršiti ukoliko ovi optuženici u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

 

Upravo ovako izrečene kaznenopravne sankcije, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, primjerene su težini djela i društvenoj opasnosti optuženika kao počinitelja te se može opravdano očekivati da će se njima ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u članku 41. KZ/11. Stoga strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik, a ni blaže kažnjavanje, kako to predlažu optuženici, nije osnovano.

 

Optužena L. G.-D. podnijela je žalbu i protiv odluke prvostupanjskog suda o troškovima kaznenog postupka. U odnosu na navedeno za istaknuti je da je prvostupanjski sud, na temelju članka 148. stavaka 1. i 3. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 8. ZKP/08., ovoj optuženici (kao i ostalim optuženicima) naložio naknadu troškova nastalih u povodu ovog kaznenog postupka koji se protiv nje vodi, utvrđujući ispravno visinu nastalih troškova. Pri tome se ova žaliteljica upućuje na to da ne postoji zakonska zapreka da ju se naknadno, na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., u cijelosti ili djelomično oslobodi obveze naknade troškova kaznenog postupka zbog lošeg imovinskog stanja ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje ili onih osoba koje je dužna uzdržavati.

 

Slijedom izloženoga, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 13. srpnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Ana Garačić, v.r.