- 1 -              II Kž 284/2020-4

Broj: II Kž 284/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Ane Garačić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog T. M., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog T. M., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 29. lipnja 2020. broj Kov-21/20-4 (Kov-20/20), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 13. srpnja 2020.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba okrivljenog T. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zadru, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog T. M., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) te je određeno da isti može trajati do pravomoćnosti presude, s tim da će sud svaka dva mjeseca do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o istražnom zatvoru ispitivati postoje li zakonski uvjeti za primjenu istražnog zatvora.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni T. M. po branitelju, odvjetniku R. I. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se „pobijano rješenje preinačiti, ili ukinuti na način da se odbije prijedlog Županijskog državnog odvjetništva za određivanje istražnog zatvora i osumnjičenika pusti na slobodu.“

Žalba nije osnovana.

Očito upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., okrivljenik ističe da prvostupanjski sud ni u jednom dijelu pobijanog rješenja nije naveo in concreto koje su to osobite okolnosti za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv njega.

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, dao jasne, dostatne i valjane razloge, i to kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i u odnosu na postojanje posebne pretpostavke za primjenu te mjere iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a potom je dao valjane razloge i za svoj zaključak o nesvrhovitosti zamjene mjere istražnog zatvora blažim mjerama.

Stoga u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Osporavajući postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. ZKP/08., okrivljenik navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navode obrane da se ovdje radi o obiteljskoj svađi i razmiricama, da ga oštećenik de facto ni ne tereti, da su njih dvojica rođaci i trostruki kumovi te nose isto prezime.

Osnovana sumnja da je okrivljeni T. M. počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. proizlazi iz dokaza na kojima se temelji podignuta optužnica. Time je ispunjena opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz članka 123. ZKP/08., dok sudovi prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora nisu ovlašteni ulaziti u činjenično stanje u spisu predmeta i pitanje kaznene odgovornosti okrivljenika. To je, naime, ovlast i dužnost raspravnog suda. Prema tome, pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje istaknutim žalbenim navodima okrivljenika kojima se u suštini daje vlastita ocjena dokaza i kroz to osporava osnovana sumnja.

Imajući, nadalje, na umu da je okrivljenik osuđivana osoba, i to u oba navrata zbog kaznenih djela istovrsnih ovome za koje se ovdje tereti (kaznena djela iznude iz članka 243. stavka 3. KZ/11.), očito je da ranija osuđivanost na njega nije utjecala na način da shvati pogibeljnost ponašanja protivnih pravnom poretku i ubuduće se suzdrži od istih. Okrivljenik je, naime, i nakon što je već bio na izdržavanju kazne zatvora (što proizlazi iz njegova vlastitog iskaza), osnovano sumnjiv za počinjenje novog kaznenog djela karakteriziranog elementom primjene sile, i to za vrijeme provjeravanja iz ranije pravomoćne presude.

Pravilno zaključivši da izložene okolnosti na strani okrivljenika upućuju na opasnost da će on na slobodi nastaviti s činjenjem kaznenih djela, prvostupanjski mu je sud opravdano produljio mjeru istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., pri čemu se, i prema ocjeni ovoga suda, ista svrha za sada ne bi mogla uspješno ostvariti primjenom blažih mjera.

Budući da žalba okrivljenog T. M. nije osnovana, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 13. srpnja 2020.