Broj: Rev-x 940/10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Željka Glušića, člana vijeća i Gordane Jalšovečki, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice V. Ž. iz O., zastupane po punomoćnicama S. D. i L. O. V., odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda  iz R.,  protiv tuženika Grada M. L., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4206/08-2 od 2. prosinca 2009., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-172/98 od 5. svibnja 2008., u sjednici održanoj  25. travnja 2012.

r i j e š i o   j e

              Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

              „Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              ''Utvrđuje se da je tužitelj V. Ž. iz O., vlasnica nekretnina upisanih u z.k.ul. 1050 č. zgr. br. 158 u naravi baraka, z.k.ul. 511 č. zem. 2/2 u naravi vrt i z.k.ul. 596 č. zem. 1833/2 u naravi pašnjak, sve k.o. O..

              Tuženiku se nalaže da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava vlasništva na navedenim nekretninama, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana.''

              Tužiteljica je dužna nadoknaditi tuženiku Gradu M. L. troškove parničnog postupka u iznosu od 915,00 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. i čl. 382. st. 2. toč. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08 – ispravak, dalje: ZPP), s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev te obveže tuženika na naknadu parničnih troškova, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija nije dopuštena.

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08 – ispravak, dalje: ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08), a u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Prema toč. 3. istog članka i stavka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ovog Zakona.

              Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

              U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev se odnosi na utvrđenje vlasništva i na izdavanje tabularne isprave, a tužiteljica je vrijednost predmeta spora označila s 10.000,00 kn. Stoga se nije ispunio uvjet za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

              Nadalje, drugostupanjska presuda donesena je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

U konkretnom predmetu prvostupanjska presuda donesena je 5. svibnja 2008., pa drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke o izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude nije niti mogao svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

              Naime, prema odredbi čl. 52. st. 3. ZID ZPP, odredba čl. 27. ZID ZPP ne primjenjuje se na postupke u kojima je prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu ZID ZPP/2008, tj. 1. listopada 2008.

              Stoga se nije ni mogao ispuniti uvjet iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP za dopuštenost revizije.

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 381. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice i ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu (čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP).

U takvoj reviziji stranka treba određeno ne samo naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

              To je posebno važno zato jer je u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP, a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

              Pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija glasi:

- da li se u rok za stjecanje dospjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma ukoliko je tužba za stjecanje  vlasništva podnesena u vrijeme kada je još važila odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, odluka USRH broj: U-I-58/97 i dr. od 17. studenoga 1999.,137/99, 22/00, odluka USRH broj U-I-1094/99 od 9. veljače 2000. i 73/00), koja odredba je ukinuta kao neustavna odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. (''Narodne novine'' broj 137/99) i koja je prestala važiti 14. prosinca 1999.

              Revidentica smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje; što je drugostupanjska presuda utemeljena na tom shvaćanju, ali da bi trebalo uvažiti razloge koji su izneseni tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka zbog toga što je došlo do promjene u pravnom sustavu koja je uvjetovana odlukom Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009., Zahtjev broj 3528/04 u predmetu T. protiv Republike Hrvatske, kojom je utvrđeno da je došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Naime, pravno shvaćanje revizijskog suda u pogledu postavljenog pravnog pitanja zauzeto je u nizu odluka, između ostalog i u odluci broj Rev-1227/97 od 10. siječnja 2001., u kojoj se navodi kako u  rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Pravomoćna presuda u ovom predmetu donesena je 2. prosinca 2009. u vrijeme kada više nije bila na snazi odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je bilo naznačeno da se u rok za stjecanje nekretnina dosjelošću koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije  tog dana.

Nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00), koja je kao neustavna ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 i dr. od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 14/2001).

U odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu T. protiv Hrvatske (Zahtjev br. 3528/04) i Europski sud za ljudska prava je zauzeo isto pravno shvaćanje kao revizijski i drugostupanjski sud, te u svojoj odluci na str. 15. naveo da je kao posljedica ukidanja čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, Županijski sud u Splitu imao obvezu primijeniti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. u postupcima (u tijeku) pred tim sudom, a u skladu sa Zakonom o Ustavnom sudu, posebice njegovim čl. 56. st. 5.  Presuda Županijskog suda je stoga, prema ocjeni Europskog suda za ljudska prava, u skladu sa zakonom. Također isti sud smatra da je presuda zakonita i u građanskopravnom pogledu budući se ista temelji na odredbama Zakona o vlasništvu iz 1996. koji je izmijenjen i dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2001.

Na temelju navedenog revizijski sud utvrđuje da pravno pitanje zbog kojeg je tužiteljica podnijela reviziju nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana budući je o tom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, a oba shvaćanja su i u skladu s odlukom Europskog suda za ljudska prava, na koju se poziva revidentica. Stoga nema potrebe preispitivati sudsku praksu iz razloga koji su izneseni tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka jer nije došlo do promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Europskog suda za ljudska prava.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 25. travnja 2012.